Kakav je bio odnos Osmanlija prema svetinjama nemuslimana, a kako su Drugi vrijeđali muslimane

Među lažima iznesenim o Turcima svakako spada i vrijeđanje onog što im je sveto i što predstavlja njihov duhovni i vjerski identitet. Činjenica je da oni, a ni drugi muslimani, osim nekih sasvim ekscesnih slučajeva, nisu vrijeđali svetinje drugih. Isto je primjećeno i nakon „turskog“ perioda na svjetskoj ravni, te je zbog toga potrebno analizirati kakav je bio stav Turaka prema onom što su drugi poštovali i u šta su vjerovali. Naravno, i ovdje se radi prvenstveno o vjerskom odnosu.

Međusobni odnos muslimana i drugih u pitanju blasfemije karakterizira islamska zabrana vrijeđanja vjerskih svetinja drugih i nepostojanje takve zabrane kod drugih. Blasfemično vrijeđanje islamskih svetinja duboko je prisutno u historiji zapadne civilizacije, od nastanka islama do današnjih kriza nastalih zbog ove pojave.

Malo koji narod je bio izložen tolikom vrijeđanju kao što su to bili muslimani osmanske države, koje su drugi jednostavno identificirali kao „Turke“. Kod nekih je vrijeđanje „Turaka“ bilo izvor velikog uživanja. Edith Durham je zabilježila: „Među Crnogorcima je najomiljeniji oblik politiziranja bilo obasipanje Turaka sa uvredama i nijedan drugi predmet razgovora im nije izazivao veću radost...”

U osmansko doba, kada je etničko bilo potisnuto u drugi plan, a vjera predstavljala osnovni vrjednosni i identifikacijski element, vrijeđanje je uglavnom bilo vjerskog karaktera, to jest u odnosu prema vjeri drugog, njegovim vjerskim svetinjama i svemu onom što smatra karakterističnim upravo za njegovu vjeru. Zbog toga je potrebno najprije izvršiti opću analizu u pogledu vrijeđanja kojem su bili, a i danas su izloženi „Turci“, odnosno muslimani, te njihove eventualne reakcije na ovakvo vrijeđanje u smislu uzvraćanja sličnih uvreda. Ovaj odnos se kod Osmanlija, kao i svi drugi odnosi, zasnivao na generalnom islamskom odnosu prema svetinjama drugih i konkretnoj praksi i primjerima iz osmanske historije.

Iskustva pokazuju da generalna međusobna vrijeđanja različitih vjerskih grupa, tvrđenja o pogrešnosti vjere drugog generalno ne izazivaju žešće reakcije pojedinih vjerskih grupa, koliko to izazivaju uvrede na račun najvažnijih ličnosti pojedinih religija. Međusobno označavanje nevjernicima je uočljivo, kako u dokumentima, tako i u djelima autora iz različitih perioda. U dokumentima je vidljivo i individualno označavanje kao nevjernika. Tako u sidžilu tešanjskog kadiluka stoji: „Abduselam, čauš, sin Musafin, požalio se na Bilu, sina Novakova, u njegovom prisustvu i izjavio: Godinu dana prije datuma u sidžilu spomenuti nevjernik mi je u prisustvu muslimana rekao da sam pas i hajduk. Obratio mi se i drugim sramnim riječima. Moja je molba da se izvrši zakonska presuda.“ (Hatidža Ćar-Drnda, Sidžil tešanjskog kadiluka (1740-1752), Sarajevo, 2005., s.39.)

Razlika u generalnom odnosu je u tome što su muslimani smatrali jevreje i kršćane nevjernicima u odnosu na njihovo nevjerovanje u Kur'an kao Božiju knjigu i Muhameda a.s. kao Božijeg poslanika, a ne generalno kao nevjernike koji nisu imali svoje poslanike i Svete knjige poslane od istog Boga. S druge strane, kršćani i jevreji su muslimane označavali kao nevjernike koji nemaju nikakvu vezu sa istinskim Jedinim biblijskim Bogom. Ovakav odnos, u stvari, sve do novijih vremena predstavlja historijsku konstantu. Međutim, o pojavi međusobnog generalnog vrijeđanjima kroz historiju postoje tvrdnje eminentnih autora koje su zaista pretjerane. Na njih treba obratiti posebnu pažnju.

Tako, na primjer, u ozbiljnim radovima možemo naći da nazivanje jevreja majmunima i kršćana svinjama od strane muslimana ima svoje uporište u Kur'anu. Kod Brauda i Lewisa se nalazi i ovo: „Uobičajeni atribut za jevreje bili su majmuni, a za kršćane svinje (vidi Kur'an, 2: 61, 5: 65)“ (Braude Benjamin- Bernard, Lewis, Kršćani i Jevreji u Osmanskoj carevini, Sarajevo, 2007., s.21.) Tvrdnja da su ovo bilo uobičajeni atributu je netačna, a navedeni kur'anski ajeti se u bilo kakvom kontekstu na generalan način ne odnose na jevreje i kršćane. Navedeni ajeti po svojim oznakama ne odgovaraju prevodima Kur'ana u Bosni i Hercegovini, tako da se u prevodima tih ajeta ne može naći ništa slično na šta upućuju Braude i Lewis. Međutim, u Kur'anu ajetima 2:65, te 5:60 piše: „Vama je poznato ono što se dogodilo onima od vas koji su se o subotu ogriješili, kao i to da smo im mi rekli: 'Budite majmuni prezreni!'“ / „Reci: 'Hoćete li da vam kažem koji su gori od takvih i koje će Allah još teže kazniti? Oni koje je Allah prokleo i na koje se rasrdio i u majmune i svinje ih pretvorio, oni koji su se šejtanu klanjali...'“ (Kur'an, prevod Besim Korkut) Najvjerovatnije su to ajeti na koje se mislilo.

Iz ovih ajeta se vidi da su neki jevreji bili pretvoreni u majmune zato što nisu poštovali subotu, dakle svoju vjersku odredbu, da se kritikuju sljedbenici Knjige zato što osuđuju vjerovanje muslimana u ono što im se objavljuje (Kur'an), te da su od takvih gori oni koji su se klanjali šejtanu i koje je Allah dž.š. pretvorio u majmune i svinje. Dakle, radi se o nekim Sljedbenicima knjige koje je Bog zbog njihovih grijeha i “klanjanja šejtanu” pretvorio u majmune i svinje, i to zbog nepoštovanja svog vjerozakona koji im je od Boga bio određen.

U svakom slučaju, sasvim je jasno da se to nikako ne odnosi generalno na jevreje i kršćane, i oni od strane muslimana generalno nikada nisu nazivani majmunima i svinjama. Ako su autori našli neke izvore u kojima pojedini muslimani tako označavaju jevreje i kršćane to opet ne znači da je bilo takvog generalnog odnosa. Braude i Lewis zbog svog svjetskog renomea svakako nisu trebali napisati da su to bili „uobičajeni atributi“, a pogotovo je neumjesno što su takvu „uobičajnost“ pokušali povezati sa Kur'anom. Ovo je potrebno naglasiti i zbog velike čitanosti njihovih dijela.

Generalna poricanja i vrijeđanja nisu izazivala posebne reakcije. To se smatralo očekivanim. Međutim, postojale su bitne razlike u pitanju vrijeđanja, koje su određivale postupanje muslimana prema drugima, i drugih prema njima. U analizi odnosa „Turaka“ prema vrijeđanju svetinja drugih svakako treba uzeti u obzir i odnos drugih prema islamu i njegovim „svetinjama“ u osmanskom periodu, jer su uvrede mogle izazivati uzvraćanje na isti način. Kad je u pitanju vrijeđanje koje je moglo biti prisutno u odnosu Osmanlija prema drugima, treba istaći da je ono moglo biti usmjereno uglavnom prema kršćanima i jevrejima kao glavnini nemuslimanskog stanovništva, i njihovim „svetinjama“. Ove svetinje možemo sažeti na važne ličnosti u njihovim vjerovanjima, njihove Svete knjige, vjerske predstavnike, posebno poglavare pojedinih vjerskih zajednica, te bogomolje. Isto važi i za vrijeđanje Osmanlija i njihovih vjerskih vrijednosti od strane drugih.

Što se tiče muslimana generalno, a time i “Turaka“, treba istaći da su uvrede Sljedbenika knjige, to jest jevreja i kršćana, upućene muslimanima – očekivane. To je naglašeno u samom Kur'anu, kao glavnom izvoru islama: „... i slušat ćete doista mnoge uvrede od onih kojima je data Knjiga prije vas.... (Kur'an – 3/186) „.. a ne slušaj nevjernike i licemjere i na uvrede njihove pažnju ne obraćaj... (Kur'an – 33/48) Dakle, vrijeđanje muslimana i samog Muhameda a.s. bilo je pristuno od početaka njegovog poslanstva. Također, njemu samom je u Kur'anu rečeno da ne obraća pažnju na takve uvrede. Ovo je sigurno uticalo na smireniji odnos muslimana prema generalnom vrijeđanju njih i njihove vjere.

Odnos Osmanlija prema vjerskim vrijednostima drugih treba promatrati upravo kroz navedene elemente same osnove postupanja. Tako će se ovaj društveni odnos staviti u pravi historijski kontekst, vidjet će se odnos drugih prema njihovim vjerskim vrijednostima i bolje će se spoznati u kakvoj situaciji su nastajale pozitivne osmanske vrijednosti. Kao što je već istaknuto, kod „Turaka“ se odnos prema vjerskim vrijednostima drugih, kao i bilo koji društveni odnos, zasnivao prvenstveno na islamskim odredbama i stavovima koji su ujedno bili i najjača brana za ove pojave.

U pitanju suživota različitih skupina i tolerancije, zabrana vrijeđanja drugih, pogotovo njihovih vjerskih predstavnika, bogomolja i svetih ličnosti, vrlo je važna. „Turci“ su ovakvo vrijeđanje zabranjivali shodno šerijatskim propisima. Ova zabrana ima svoj osnov prvenstveno u Kur’anu, kao osnovnom izvoru šerijata: “Ne grdite i ne vrijeđajte one kojima se oni, pored Allaha, klanjaju, da ne bi i oni nepravedno i ne misleći šta govore Allaha vrijeđali i grdili...” (Kur'an – 6/108) Raspravljanje sa pripadnicima drugih religija je uvijek bilo potencijalni povod za neželjene oblike dijaloga koji su mogli voditi međusobnom vrijeđanju. Međutim, direktna kur’anska naredba je usmjerena na sprječavanje ovakvih pojava. Za dijalog sa nemuslimanima propisuje se ovo: “Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i sa njima na najljepši način raspravljaj.” (Kur'an - 16/125) Također, vrlo je važna odredba o jednakosti Božijih poslanika, što praktično znači da su u islamu Mojsije (Musa a.s.) i Isus (Isa a.s.) kao važne figure judaizma i kršćanstva, u svojstvu Božijih poslanika jednake u svom položaju sa Muhamedom a.s. Njihovo vrijeđanje bi bilo isto kao i vrijeđanje Muhameda a.s. Ovo Kur'an određuje na sljedeći način: „Poslanik vjeruje u ono što mu se objavljuje od Gospodara njegova, i vjernici – svaki vjeruje u Allaha, meleke Njegove, i poslanike Njegove: „Mi ne izdvajamo nijednog od poslanika Njegovih.“ (Kur'an - 4/163)

Pored ovakvih kur'anskih odredbi, odnos muslimana, a time i Osmanlija prema vrijeđanju drugih uobličen je kroz hadise postupanjem Muhameda a.s., kao drugog izvora šerijata. U vezi odnosa prema Mojsiju prenosi se ovakav hadis: „Prepirao se jedan čovjek od muslimana i jedan čovjek od židova, pa je rekao taj musliman: 'Tako mi Onog koji je sebi odabrao Muhameda, pomilovao ga Allah i spasio nad svjetove!', to je rekao u zakletvi. Pa je rekao židov: 'Tako mi Onog koji je sebi odabrao Musa-a (Mojsija – op.aut.) nad svjetove.' Pa je podigao musliman kod toga svoju ruku pa je ošamario tog židova. Pa je otišao taj židov k Vjerovjesniku (Muhamedu – op.aut.), pomilovao ga Allah i spasio, pa je izvjestio njega o događaju. Pa je rekao (Muhamed): „Ne dajite prednost meni nad Musaom (Mojsjem)“ (Buhari)

Odnos Muhameda a.s. prema Isusu (Isa-u a.s.) predstavljen je, među ostalima, i u ovom hadisu: „Među svim ljudima ovog i budućeg svijeta ja sam najbliži Isau (Isusu – op.aut) a.s., sinu Merjeminu (Marijinu - op.aut).“ (Muslim, Fedail, 145.) Što se tiče Svetih Knjiga, u Kur'anu se kao knjige od Boga poslane preko Božijih poslanika spominju sjedeće: „Mi smo objavili Tevrat (Toru – Petoknižje – op.aut.) u kome je uputstvo i svjetlo. (Kur'an 5/44) „...A Davudu (Davidu – op. aut.) smo Zebur (Psalme – op. aut) dali.“ (Isto, 17/55) „Poslje njih smo poslali Isaa, sina Merjemina (Isusa sina Marijina – op. aut.) koji je priznavao Tevrat, prije njega objavljen, a njemu smo dali Indžil (Evanđelje - op. aut.), u kome je bilo uputstvo i svjetlo... ( Isto, 5/46)

Ovakve islamske odredbe stvorile su u pitanju vrijeđanja vjerskih vrednota drugih konkretnu situaciju koja je prisutna od nastanka islama, važila je za „Turke“, a važi i danas. Kao što se vidi, muslimani generalno, ne smiju vrijeđati Mojsja i Isusa, jer su oni Božiji poslanici poput Muhameda. Ne smiju vrijeđati njihove Svete knjige, jer su one i u islamu priznate kao knjige poslane od Boga. Shodno ovome i odnos prema vjerskim predstavnicima tih religija treba biti korektan.

S druge strane, odnos drugih prema muslimanima u vrijeme Osmanlija bio je potpuno blasfemičan. Ovo je proisticalo iz nepriznavanja islama kao religije koja je došla poslije i bila uspostavljena od Boga. Tako se Muhamed a.s. ne smatra Božijim poslanikom, Kur'an se ne priznaje kao Božija knjiga. Time se ove svetinje muslimana predstavljaju kao lažne. Ovo je stvorilo odnos u kome se na posebno ružan način vrijeđa upravo Muhamed a.s., kao glavni predstavnik islama. Blasfemično vrijeđanje islama postaje u evropskoj cvilizaciji konstantna pojava, koja je pod krinkom slobode govora prisutna i danas. Tako iz ranijih perioda imamo ovakav odnos prema islamu i njegovoj centralnoj figuri: „U prvom srednjovjekovnom prijevodu islamske svete knjge Kur'an na latinski jezik, sredinom 12. stoljeća, koji se i danas čuva u Bibliotheque de L'Arsenal u Parizu, na naslovnoj strani je crtež 'Mahometa', kao navodnog autora Kurana, u ljudsko-životinjskomm liku. Boccaccio ga je naslikao 'divljeg', sa golubom na ramenu, čime je poručio da je on 'lažni prorok'. Danas se ta slika čuva u Francuskoj nacionalnoj biblioteci. Slični crteži i djela različitih umjetnika mogu se naći u Muzeju lijepih umjetnosti u San Francisku, njujorškoj Javnoj biblioteci, u Crkvi majke Marije u Dendermondeu u Belgiji i u Nacionalnoj galeriji Victoria u Australiji.“

Blasfemija je sadržana i u nekim od najcjenjenijih književnih djela, nastalih upravo za vrijeme Osmanlija. Ovo se prvenstveno odnosi na ono što je Dante Aligijeri napisao u svom „Paklu“ o Muhamedu a.s., u književnom djelu koje je obavezan dio školske lektire i koje je toliko slavljeno u svjetskoj književnosti. Dante Muhameda a.s. smješta u devetu „zlorupu“ osmog (kruga) pakla i ovako ga opisuje: „Kad bačvi spadne duga il' srijeđ tvrdi, Ne zja ko jedan, kojem ondje zijeva Truplo od brade donle, gdje se prdi: Između nogu ispala mu crijeva I vidi mu se drob i gadna vreća, Gdje govnom biva, što se u nju slijeva.“ (Dante Aligijeri, Pakao, Sarajevo, 1988., s.196.,197.) Ovaj odvratni i krvoločni opis centralne figure islama sa fekalijama i rasporenom utrobom ponajprije spada u bolesni horor, i sam po sebi predstavlja najgoru vrstu blasfemije koju, na žalost, niko niti spominje, niti na nju ozbiljno reaguje.

Ovo književno djelo stoljećima predstavlja „inspiraciju“ i obaveznu školsku literaturu diljem svijeta. U Bosni i Hercegovini je vrijeđanje muslimana počelo odmah nakon „turske“ vlasti. Znači, po dolasku Austro-Ugarske monarhije, kada su domaći kršćani osjetili da mogu nekažnjeno vrijeđati, počela je i blasfemija usmjerena na domaće bošnjačko stanovništvo. Bošnjački muslimanski predstavnici su 1900. godine ministru monarhije Benjaminu Kallayu podnijeli predstavku u kojoj su se, između ostalog, žalili i na vrijeđanja muslimana u javnosti: „Sa nekoliko slučajeva, koje između mnogobrojnih navodimo samo primjera radi, pokazat ćemo kako se pod okupacionom vladom poštuju od strane katolika vjerske svetinje islamskog naroda i kućna svetinja porodičnog mu života. Prilikom posjete 50-godišnjice pape, priredila je hrvatska jezuitska gimnazija u Travniku zabavu, na kojoj su učestvovali sve ondašnje vlasti i građani. Jezuita, koji je govorio u proslavu papinu, rekao je među inim: 'Mauri, kao i ostali muslimani, nesposobni su za život, pošto im stoji na putu pogana vjera Muhamedova.' Lanjske godine Dr. Strassman upravitelj Varcar-Vakufski, izjavio je pred svjedocima ... da će se muslimani Herceg-Bosne za 10 godina morati pokrstiti ... u kavani 'Hotel Posavina' politički pristav Lekavski ... lupajući šakom po astalu izreko uvredu: 'Kakav musliman, to nije ništa, ta je vjera lažna, vaš je svetac Muhamed najveći magarac na svijetu.'“ (Bošnjački memorandum, „nepozanati dokumenti“, Proton, Sarajevo, 1998., s. 54.)

Odnos „Turaka“ prema blasfemiji u praksi predstavlja primjenu ranije navedenog islamskog osnova u postupanju prema vjerskim vrijednostima drugih, koji svoj izraz nalazi u pravnim aktima u kojima se zabranjuje vrijeđanje i izriču sankcije za kršenje ove zabrane. Generalno, odnos „Turaka“ prema blasfemiji je poznat svakom objektivnijem autoru. Tako kod pojedinih autora možemo naći ovakve sažete konstatacije: “...kako je napisao početkom 17. stoljeća Samuel Purchas – 'Turci' preziru blasfemiju ne samo protiv Boga i Muhameda, već također protiv Hrista i Djevice Marije i drugih svetaca, i oni kažnjavaju bogohulnike bilo koje sekte.” (Jezernik, Božidar, Zemlja u kojoj je sve naopako, Sarajevo, 2000., s.133.)

Što se tiče zabrane vrijeđanja vjerskih predstavnika nemuslimana, klasičan primjer kod „Turaka“ svakako predstavlja ahdnama sultana Mehmeda Fatiha izdata bosanskim franjevcima u kojoj je ova zabrana izričito navedena: “... Ni moje visoko veličanstvo, ni moji veziri, ni moji službenici, ni moji podanici, niti iko od stanovnika moga carstva neka ih ne vrijeđa...” (Čaušević Dženana, Pravno politički razvitak Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2005., s.66.) U pogledu generalnog međusobnog vrijeđanja, koje nije moralo sadržavati određene konkretne elemente, treba istaći da je i to bila rijetka pojava. Kod Mula Mustafe Bašeskije zapisano je u 1780. godini ovo: „U ovoj godini pade dobar i veliki snijeg. Djeca se po čaršiji grudahu i vrijeđahu židove i kršćane, tako da dosad ovakve neodgojenosti nisam vidio. I ovaj je slučaj, Bog zna, predznak kuge, jer raja proklinje, a u tome ima i neka Božja mudrost.“ (Mula Mustafa Ševki Bašeskija, Ljetopis 1746 – 1804, Sarajevo, 1997., s190.)

Znači, Bašeskija nije do tada vidio takvo vrijeđanje, što ukazuje na rijetkost te pojave. Posebno je interesantan njegov vjerski osjećaj prema vrijeđanju drugih i strah od Božije kazne za takvo činjenje. U islamu se smatra da Bog prima molbu upućenu od strane onog koji je oštećen, a nevin je. Bašeskija naglašava da „raja proklinje“ što može dovesti do primanja kletve od strane Boga. On smatra da je takvo postupanje, to jest vrijeđanje, predznak kuge. Ovakvo Bašeskijino svjedočenje na najbolji način pokazuje duhovni odnos muslimana prema nemuslimanima kad je u pitanju vrijeđanje.

Radi osiguranja neometanog života i sprječavanja narušavanja normalnih odnosa među pripadnicima različitih vjerskih grupa kadije su, između ostalih, izricali i kazne kojima bi se iz zajednice eliminirali oni koji su takve odnose kvarili: “Idući dalje, poznato je da u šerijatskim sidžilima Bešiktaša postoji dokument o tome kako je jedan musliman koji je vrijeđao hrišćanina kažnjen protjerivanjem iz grada.” (Mehmet Şeker) Zaštita Isusove ličnosti, kao centralne figure kršćanstva, vidljiva je kroz najstrože kažnjavanje. U Bosni su izvršavane i ovakve kazne: “U Sarajevu obisiše Turci njeko Čifuče, primenkom Kalibatinu, zaštobo ospova Vlahu Isukrsta. I ne može se otkupiti!“ (Benić Bono, Ljetopis sutješkog samostana, Sarajevo, Zagreb, 2003., s.181.)

Iz dokumenata i zapisa je vidljivo i da su vrijeđanja bila obostrana, te da se ljudi nisu ustezali obraćati kadijama radi kažnjavanja onoga ko je nanosio uvredu. Od tužbi za uvredu navedimo dva primjera sa dva kraja Osmanske države, gdje se muslimani žale na vrijeđanje od strane nemuslimana. Tako, u sidžilu Mardina, tužba od 9.06.1689. godine pokazuje da se musliman Mustafa sin Numana žali kako ga je zimmija Hanna sin Sefera, u dućanu, dok se on nalazio vani, nazvao nevjernikom. Međutim, Hanna se branio da nije izrekao takvu uvredu. Pošto Mustafa nije mogao navesti svjedoke koji bi potvrdili njegovu izjavu, odbijen je sa svojim tužbenim zahtjevom. (Mehmet Salih Erkek, 17. Yüzyılda Mardin Mahkemesine Yansıyan Küfür Davaları, Acta Turcica, 'Türk Kültürinde Hakaret', Yıl 1., Sayı 2/1, Temmuz 2009.) Drugi slučaj je vezan za Makarsku. Prema dokumentu, za vrijeme prepirke biskupa sa naibom Makarske Halil-efendijom, biskup je nehotice uvrijedio Halila, a ovaj mu je oprostio. Na to su od imotskog kadije zatražili da i on to prihvati, te izda potvrdu o ovome, kako niko ne bi uznemiravao biskupa. (Arhiv Hercegovačko-neretvanskog kantona/županije Mostar - Prevodi dokumenata koje se odnose na samostane u Makarskoj i Zaostrogu u elektronskoj formi (prevod Hazima Šabanovića) oznaka na prevodu – M IV-21 od 23 rebije I. 1036)

Ovaj odnos je, na primjer, uticao i na to da je svetogrdna psovka među muslimanima i nakon osmanskog perioda bila prava rijetkost. Antun Hangi u svojoj knjizi koja je štampana 1901. godine navodi svoje iskustvo sa Bošnjacima: „Ja služim već šesnaest godina u ovim zemljama, ali sam rijetko kad (i to tek u najnovije doba) čuo, da bi i najprostiji musliman opsovao Boga ili sveca. Musliman mrzi i prezire onog, koji psuje...“ (Antun Hangi, Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini, Sarajevo,1907., s.14.) Današnje manifestacije islamskog, znači i „turskog“ naslijeđa i odnosa prema vjerskim vrednotama drugih na prostorima nekadašnje Osmanske države oslanjaju se na iste osnove kao i one iz osmanskog perioda. Tako se Islamska zajednica Srbije pridružila srpskom patrijarhu u osudi najavljene izložbe fotografija „Ecce Homo“ kojom se skrnavi lik Isusa Hrista: „Polazeći od Kuran'skog stava da vjernici vjeruju u sve Božije poslanike i ne prave razliku između njih, Isus – Isa, mir Božiji s njim, Božiji miljenik, svetinja je vernika muslimana kao i hrišćana. Uzori vernika ne smeju i ne mogu biti predmet fikcija koje su suprotne njihovim stvarnim životima i ulogom u društvu, to nije umetnost niti sloboda govora, to je svesno i jasno vređanje vernika i vere. Muslimani se osećaju jednako uvređeni skrnavljenjem Isusovog kao i kada je to činjeno sa likom Muhameda blagoslovljenog.“

U Turskoj imamo nedavni pirmjer odnosa prema jednom od simbola kršćana, Deda Mrazu, odnosno sv. Nikoli. Poznati njemački „Deda Mraz“ Wolfgang Kimmling došao je u posjetu ministru kulture Republike Turske Ertuğurul Günayu obučen u tradicionalno odijelo Deda Mraza. Kimmling je osudio film „Nevinost muslimana“ kojim se vrijeđa Muhamed a.s., a turski ministar je objasnio: „Koliko god se trudimo da očuvamo naše džamije, mi ujedno isto poštovanje i trud ulažemo i u očuvanje crkvi, sinagoga i drugih vjerskih simbola u našoj zemlji. Prema kazivanju u našoj svetoj knjizi Kur'anu svetim se smatraju svi dobri ljudi prije objave. Kur'an svetom smatra našu majku Merjemu, kao i sve druge ljude koji su činili dobra djela, a koji su postali simboli drugih vjera. Možda je upravo to naša razlika, što i neki sebi daju za pravo da vrijeđaju našeg Poslanika, dok mi Majkom Merjemom nazivamo jedan od najvećih simbola kršćanstva.“