Dana 20. oktobra 2011. godine, Libija je u ekstazi slavila smaknuće Muamera el-Gadafija, koji je Libijom vladao četrdeset i dvije godine. Šta je tome prethodilo i zašto je i tačno kako završio ovaj libijski čelnik, koji je stvorio tokom dugog razdoblja vladavine svoju ideologiju zasnovanu na arapskom nacionalizmu i socijalizmu?

Gaddafi je nacionalizirao naftne kompanije i banke te je na taj način razvijenim zemljama uskratio znatan dio prihoda što nije imalo dobar odjek na Zapadu, stoji na početku članka objavljenog na hrvatskom portalu Povijest. Libija je u njegovo vrijeme postala zemlja s visokim standardom života za afričke prilike.

U pitanju su dobro skriveni motivi. Jedno od mogućih objašnjenja zašto se Zapad odjednom nakon više desetljeća obrušio na Gadafija i to  je što je ovaj težio stvaranju Sjedinjenih Afričkih Država kao političke i ekonomske unije koja bi Afriku učinila manje ranjivom od zapadnih “očnjaka”. Osim toga njegov prijedlog uvođenja zlatne valute u toj Uniji bio je poptuno neprihvatljvi Zapadu, odnosno puno manje isplativ.

Gadafi je već u prvim godinama 21. stoljeća napravio brojne ustupke Zapadu jer je obećao da će se boriti protiv terorizma, a uz to je libijsku privredu otvorio Zapadu, a sve to mu je davalo legitimitet stabilnog političara, a ne više opasnog diktatora. Afričko proljeće iskorišteno je kao efikasan način rješavanja čovjeka koji je bio na dobrom putu da stvori Zapadu ozbiljne glavobolje.

Naravno uključeni su tu i drugi faktori poput samog libijskog naroda i regionalnih sila i organizacija. U svakom slučaju važno pokretač svega je bio Zapad  koji se u obračunu pouzdao u historijsko uvjetovano suparništvo između klanova Cirenaike i Tripolitanije. Gadafijevim dolaskom na vlast srušten je klan Cirenaike, pa je središte otpora Gadafiju bilo u tom suprotstavljenom klanu na istoku zemlje. Pobune protiv Gadafija su počele još početkom 2011. godine. Uskoro su snage opozicije počele preuzimati vlast.

Nakon što je Tripoli pao u ruke opozicije tzv. Nacionalnog prijelaznog vijeća, Gadafi je pobjegao s porodicom iz grada u augustu 2011.  Pobjegao je malim konvojem u rodni Sirt, udaljen oko 450 km istočno od Tripolija. Njegov je sin Mutassim koji je bio nacionalni savjetnik za sigurnost krenuo za njim s drugim konvojem. U Sirtu su bili smješteni na rubu grada, a kada je probijena zadnja crta obrane Gadafi je zajedno sa sinom i bivišim ministrom odbrane Abu-Bakrom Yunisom Jabrom napustio grad u konvoju od 75 vozila.

U ranim jutarnjim satima 20. oktobra 2011. konvoj su presreli NATO avioni. Odmah nakon prvog udara aviona konvoj se podijelio u nekoliko grupa. Pobunjeničke jedinice na terenu su, također, udarile na konvoj, kao i francuska ratna avijacija. Nakon napada i uništavanja velikog dijela konvoja Gadafi i sin su se s bivšim ministrom odbrane, Abu-Bakrom sklonili u obližnju kuću, koju su granatirale snage opozicije.

I dok je Mutassim uzeo nekoliko desetina ljudi i krenuo tražiti automobili za bijeg, Gadafi i njegova pratnja iskoristili su kanalizacijske otvore i premjestili se na drugu lokaciju. Ovdje je jedan od njegovih tjelohranitelja bacio granatu na pobunjenike, ali je granata pogodila betonski zid i pala u blizini bjegunaca. U toj je eksploziji smrtno stradao tjelohranitelj, kao i ministar odbrane. Gadafi je bio ranjen i dok je sjedio ošamućen i krvav pao je u ruke opozicije.

Ubijen je tog istog dana, a prema službenoj obdukciji navedeno je da je umro od rana zadobivenih na području glave i trbuha. Organizacije Human Rights Watch i Amnesty International otvoreno su izrazile sumnju u nalaze obdukcije.

Gadafijev sin je također nakon zarobljavanja likvidiran te je zajedno s ocem, kao i ministrom odbrane, pokopan na neobilježenom mjestu u pustinji, ne bi li im grob ostao nepoznat te se tako spriječila hodočašća na mjesto njihovog posljednjeg počivališta.

Video snimke pokazale su Gadafijeve zadnje trenutke. Iako nejasne, ukazuju na užasno nasilje kojem je bio izložen. Prije smrti je pretučen, više puta propucan i, između ostalog, sodomiziran bajunetom, što je najvjerojatnije i dovelo do smrti jer je pri tome moralo doći do masovnog krvarenja. Scene nasilja izazivaju fizičku mučninu i može se doista steći dobar dojam, šta znači kada te svjetina dohvati u svoje ruke.

Njegov jedini preživjeli sin Saadi je po izlasku iz zatvora izjavio da je ubistvo njegova oca i braće pokazalo da se u novo libijsko vodstvo ne može imati povjerenja. Ova izjava pogađa u srž problema i postavlja pitanje o kakvoj je demokratiji ovdje riječ i kakve to vlade priznaje  zapadni svijet. Nadopunit ćemo to i odgovoriti na pitanje Gadafijevog sina da je riječ o vladama koje vode računa o svojim kratkoročnim interesima i omogućavaju velikim zapadnim igračima da nastave raditi šta žele s Libijom, a onda i Afrikom.