U malenoj općini Jezero, u blizini Jajca, prošle su sedmice mještani uz pomoć videolinka pratili slijetanje rovera Američke svemirske agencije NASA na Mars. Rover čiji je naziv Perseverance (Upornost) sletio je na krater na Marsu koji je nazvan upravo po ovoj maloj općini. Prijenos slijetanja rovera organiziran je u sportskoj sali lojalne osnovne škole. Američka svemirska letjelica lansirana je s Floride, a glavna misija rovera Perseverance jeste otkriti da li je na Marsu ikada bilo života. Naučnici vjeruju da su na Marsu nekada postojali uvjeti koji su mogli dovesti do života mikroba.

“Uzbuđeni smo, ushićeni, sretni da se tako velika pažnja daje našem malom Jezeru, jednoj zemaljskoj općini po kojoj krater na planeti Mars nosi ime”, priča nam načelnica Opštine Jezero Snežana Ružičić. Njoj je ambasador SAD-a u BiH Eric Nelson uručio 23. septembra 2019. godine pismo agencije NASA kojim je potvrđeno da je krater na Marsu dobio naziv po Jezeru. Naziv kratera odabran je među 80 prijedloga, a kao razlog je istaknuto to što na brojnim slavenskim jezicima opisuje prirodno udubljenje ili depresiju ispunjenu vodom.

“Koliko je nama poznato, NASA je 2007. godine davala nazive određenim lokacijama na Marsu. Među 87 lokacija, na Marsu je i Jezero, tako smo i mi dobili jednu tačku, jedan krater na Marsu”, objašnjava nam Ružičić. “Velika vijest nije bio taj naziv koliko je to bila vijest da je NASA u novembru 2018. godine odlučila da veže svoju najveću misiju kojom traga za ostacima života na Marsu i da pošalje rover na tu tačku, na taj krater koji se zove Jezero. Veoma je velika reljefna sličnost Jezera i tog kratera i, kako naučnici tumače, mogao bi da sadrži podatke o nekakvom obliku života na Marsu.” Krater Jezero jeste bazen širine 45 kilometara i nalazi se na Marsovoj sjevernoj poluci. Razmatrao se kao sletište i za ranije misije, ali se do sad smatralo da bi na njega bilo preteško sletjeti. Naučnici vjeruju da je prije 3,5 milijardi godina krater bio dom rijeci koja se ulijevala u jezero i stvarala talog u delti u obliku lepeze.

Nakon što je NASA-in rover sletio na Jezero, u tom se mjestašcu nadaju da bi to mogao biti inicijalni korak razvoja jer je Jezero jedna od najmanjih općina u Bosni i Hercegovini i jedna od najsiromašnijih.

Prije Agresije na Bosnu i Hercegovinu Jezero je bilo mjesna zajednica u kojoj je živjelo oko 4.500 stanovnika. Pripadali su obližnjem gradu Jajcu, koji je sada u drugom entitetu. Jajce je ostalo u Federaciji BiH, a Jezero postalo općina u RS-u. “Po posljednjem popisu, pobrojano je 1.370 ljudi, ali nas ovdje živi puno manje. Dosta naših stanovnika živi u dijaspori. Velika je nezaposlenost i ljudi uglavnom žive od poljoprivrede i stočarstva. Razvijamo seoski turizam, imamo dvije velike pilane u kojima radi većina ljudi, ostatak zaposlenih radi u susjednim općinama Jajce, Šipovo i Mrkonjić-Grad”, kaže nam načelnica Ružičić.

U Jezeru postoji ribogojilište koje, prema njenim riječima, s proizvodnjom od 800 tona ribe godišnje spada među najveće u Evropi u kojima se proizvodi kalifornijska pastrmka. Ipak, najveći adut ovog mjesta vjerovatno je priroda, rijeka Pliva i dva njena jezera. Zbog misije agencije NASA i Marsa, Ružičić se nada da će u budućnosti imati veće šanse za privlačenje investicija, ali i za međunarodnu pomoć projektima. “Jezero je zaista oaza prirode. Mi smo mala, izrazito nerazvijena opština RS-a u Bosni i Hercegovini. Naše je mjesto uvijek kroz istoriju imalo važnu poziciju, bili smo uvijek raskrsnica puteva od istoka ka zapadu. Bili smo na putu soli, pa smo u vrijeme Osmanskog Carstva obavljali sudsku vlast. Ima historijski velikih priča o Jezeru, da su ovdje odmarali kraljevi na svojim pohodima ka Jadranskom moru i te su historijske priče nepresušne kada je Jezero u pitanju”, kaže Ružičić.

“Mi jesmo mala opština, ali zaista imamo ogromne prirodne resurse, mi smo mjesto prirodnih ljepota i sigurna sam da ovo što nam se sada dešava nije slučajno, da nas je, kako naš narod kaže, Bog pogledao. Ko zna, možda se i iz ovog iznjedre određeni projekti podrške ekologiji i turizmu, poljoprivrede i stočarstva, projekti koji podržavaju vrijednog čovjeka i njihov opstanak ovdje. Veoma smo pogodno tlo za razvoj seoskog turizma i poljoprivrede, a sada mladi ljudi predlažu da učinimo sve što možemo da se ovdje napravi jedna pokazni centar NASA-e u kojem bi se održavali tematski kampovi za mlade, studente tehnoloških fakulteta iz Banje Luke, Sarajeva i Mostara.”

 

Do slijetanja na istoimeni krater na Marsu za Jezero se nije previše znalo u našoj javnosti, osim bizarne činjenice da je u njemu nekada živio poglavnik fašističke NDH Ante Pavelić. Naime, on je rođen u Bradini kod Konjica slučajno jer je tu došao njegov otac Mile trgovati i snabdijevati radnike koji su gradili prugu od Sarajeva ka Mostaru. Nedugo potom, porodica seli u Jezero, gdje Ante Pavelić odrasta u većinski muslimanskoj sredini. Tu je naučio čitati i pisati u mektebu.

Godinama kasnije, kada osnuje NDH i dođe u Zagreb, dao je izjavu koju je ustaška propaganda, kako tvrde hrvatski historičari, “često i vješto koristila u pridobivanju muslimana”. Hvalio se kako je naučio čitati i pisati “kod hodže u mektebu” u Jezeru pokraj Jajca, kao jedino katoličko dijete te je zbog toga “srastao s braćom bosanskim muslimanima”.

Ali historija Jezera seže puno dalje i puno je kompleksnija od te jedne stavke. Na mjestu gdje se danas nalazi ova općina nekada su bila dva grada: jedan srednjovjekovni po imenu Jezero, te drugi osmanski, nazvan Göl Hisarr. Jezero se pod ovim imenom prvi put pominje 1492. godine, dok se jezerski samostan spominje 1469. godine. “Mjesto Jezero spominje se još u vrijeme bosanskih kraljeva. U njemu je pretposljednji bosanski kralj Tomaš izdao jednu svoju povelju. Sačuvana arhivska građa iz zadarskog arhiva potvrđuje ga kao razvijeno trgovište. Zabilježeni su neki splitski trgovci koji su imali kuće i radnje u Jezeru i Jajcu”, piše u knjizi Stotinu i jedno prisjećanje: Tradicija Bošnjaka na području općina Jezero, Jajce i Šipovo, koju su izdali Medžlis Islamske zajednice Jajce i Institut za islamsku tradiciju Bošnjaka Sarajevo, u kojoj nalazimo brojne detalje o životu mještana Jezera.

“Obim njihovog poslovanja je zavidan, što ukazuje da je jajačko područje imalo razvijenu privredu u razvijenom srednjem vijeku. Osim Jezera i Jajca, kao trgovište spominje se i Vinac. U notarskim zapisima zadarskog arhiva zabilježeni su i lokalni trgovci iz Jajca, Jezera i Vinca koji su dolazili u sjevernodalmatinske gradove radi nabavke i prodaje roba, što dodatno dokazuje razvijenost lokalne privrede i značaj spomenutih mjesta kao važnih trgovišta. Za vrijeme Osmanlija Jezero je nazivano Džol Hisar (Göl Hisarr). Osmanskom izgradnjom Jeni Jajca (Novog Jajca), koje je kasnije prozvano Varcar-Vakufom, a u trećoj deceniji 20. stoljeća Mrkonjić-Gradom, Jezero je kao kasaba izgubilo sav značaj i vremenom se pretvaralo u selo. Ipak, njegova ljepota privlačila je visoki bosanski begovat iz današnje srednje i zapadne Bosne koji je u njemu stoljećima držao objekte za stanovanje (čardake, ljetnikovce).

Mnogi begovi iz značajnijih bosanskih porodica današnje srednje i zapadne Bosne imali su na jezerskoj Adi svoja ljetna odmarališta, te je na taj način Džol Hisar postao svojevremena turistička destinacija bosanskog begovata. Dakle, nije slučajno što je sultan Bajezid III u Jezeru izgradio džamiju.”

U knjizi stoji i sljedeće: “Uspostavom osmanske vladavine na području Šipova, od nekadašnje župe Pliva formirane su četiri zasebne nahije: Jajce, Jezero, Janj i Sokol. Janj i Sokol su pripadali području Šipova. Prema popisu iz 1550. godine, vidljiv je prelazak na islam jednog vlaškog kneza u nahiji Janj. Prema popisu iz 1574. godine, naselja Sokol i Janj se spominju kao varoši s pretežnim kršćanskim stanovništvom. Situacija se znatno mijenja u 17. stoljeću tako što susjedno naselje Jezero stječe status kasabe, tj. naselja s pretežnim muslimanskim stanovništvom, uz posjedovanje džamije, džemata, mahale, pazarnog dana i u kome se petkom obavljao džuma-namaz. Na širenje islama na području Šipova znatno je utjecala činjenica vezana za postojanje Jajačke banovine do 1528. godine, što je bio važan faktor za prelazak na islam jer duž osjetljivih i opasnih granica širenje islama nije nikada posebno forsirano. U taj kraj na opustjele posjede sve više se počelo naseljavati stočarsko vlaško stanovništvo porijeklom iz Crne Gore, Hercegovine i Srbije, što je ostavilo trajne posljedice za demografiju tog kraja.”

Prema istraživanjima Ćire Truhelke, grad Jezero je nekada bio važno strateško mjesto. Prema historijskim izvorima, on je, također, poput Jajca, dugo uspijevao da se odupre navali Osmanlija, te je pod osmansku vlast pao tek 1519. godine, kada su ga Osmanlije zaposjele da s te pozicije vode operacije protiv Jajca. Međutim, padom Jajca i Jezero je izgubilo svoju stratešku važnost te se od 1519. godine više ne spominje. U vremenu koje je uslijedilo na otoku Plive Osmanlije grade drugi grad koji se u tursko-osmanskim dokumentima naziva Göl (tur. jezero) Hisarr (tur. grad). Ovim imenom grad se spominje 1660. godine. Ova je varošica, prema Vjekoslavu Klajiću, do 1878. godine imala 80 kuća te 600 stanovnika muslimana. Imala je dvije drvene džamije te 12 dućana. Prema Truhelki, 1904. godine općina Jezero je imala oko 700 stanovnika, većinom muslimana, jednu muslimansku mušku školu (mekteb), dvije džamije, pravoslavni parohijalni ured i pilanu.

Džemat Jezero smješten je na takozvanom putu AVNOJ-a, desetak kilometara od Jajca prema Bihaću. Ovom džematu pripadaju sela Čerkazovići, Ljoljići, Stupna, Đumezlije i Žaovine. Džemat broji 90 domaćinstava. Prvu džamiju u džematu sagradio je sultan Bajezid II u periodu između 1481. i 1512. godine. Džamija je obnovljena i svečano otvorena 1969. godine, a 1992. godine do temelja je porušena. Nakon Agresije, džamija je obnovljena i svečano otvorena 2007. godine. Osim džamije, džematu pripadaju imamska kuća, gasulhana, velika musala, seoska mezarja u Čerkazovićima, Ljoljićima, Stupnoj, Đumezlijama i Žaovinama. U džamijskoj avliji izgrađeno je i šehidsko spomen-obilježje. U knjizi Stotinu i jedna priča Jezeranka Hata Zgonić ispričala je zanimljiv detalj.

“Vjerujem da je Jezero dobilo ime po samom jezeru, a mi se nalazimo na lokaciji poznatoj kao 'Ada' i kažu da je tu neka kraljica imala svoj dvor, na Kulišću, a mi smo naišli na stepenice njenog dvora kad smo kopali temelje za našu kuću, koje nismo mogli razbiti. Kažu da su bile i zidine, te da niko nije mogao prići, ni ući u dvor, koji je bio okružen vodom, kao naše kuće danas. Bila je kapija koja se ujutro otvarala, a navečer zatvarala.”

Nažalost, kao i u brojnim drugim dijelovima Bosne i Hercegovine, Bošnjaci su tu doživjeli tešku sudbinu, posebno u vremenima nakon odlaska Austro-Ugarske. Kada su u pitanju zločini počinjeni tokom Drugog svjetskog rata, tokom augusta i početkom septembra 1941. godine na području Šipova ubijeno je 211 Bošnjaka civila, uglavnom žena, djece i starijih i nepokretnih osoba od strane Srba, uglavnom svojih komšija. Većina ubistava izvršena je na krajnje gnusan i genocidan način, klanjem, bacanjem živih u vatru, bacanjem u jame i niz stijene, nabijanjem na kolac i pečenjem na ražnju. Većina žena i djevojaka su prije ubistva silovane.

U periodu od septembra 1941. do maja 1945, kao žrtve okupatorskog nasilja, ratnih djejstava i prisilne mobilizacije od strane okupatorske fašističke NDH vlasti, ubijeno je i poginulo još 115 Bošnjaka Šipova. Pored toga, opljačkane su, spaljene i porušene kuće, drugi privredni objekti i spomenici materijalne kulture. Po protjerivanju iz Šipova, u augustu 1941. godine Bošnjaci Šipova izbjegli su u Jajce, Banju Luku, Bosansku Gradišku, Travnik, Zenicu. U NOB-u je s područja Šipova aktivno učestvovao 81 Bošnjak.

Zločini nad Bošnjacima Jajca, Jezera i Šipova od 1992. do 1995. godine dokumentirani su u istoimenoj knjizi Zilhe Mastalić-Košuta, Alme Hajrić-Čaušević i Almira Grabovice, koju su izdali Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Institut za islamsku tradiciju Bošnjaka i Medžlis Islamske zajednice Jajce.

U njoj, između ostalog, stoji kako su preduzeću “Agropromet” Jezero, na granici općina Šipovo i Jajce početkom maja 1992. godine uselili šipovački i mrkonjićki rezervisti, pripremajući tako napad i na mjesto Jezero, koje je tada bilo naseljeno bošnjačkom većinom. Prijetnje i pritisci upućivani su prema preostalom bošnjačkom stanovništvu. Radoslav Đukić, čelnik Ratnog štaba općine Šipovo, poziva Bošnjake 18. maja da predaju “nelegalno nabavljeno oružje”, nakon čega će im se garantirati sigurnost i zaštita. Bošnjaci oružje nisu ni imali te ga stoga nisu ni predavali. Dana 19. maja sprovedena je opća mobilizacija. Mobilizaciji su se odazvali i pojedini Bošnjaci jer se govorilo da se neodazivanjem na mobilizaciju gubi zaposlenje. Bošnjaci su se odazvali i iz razloga da izbjegnu svaki mogući napad od srpske strane.

Jezero 21. maja napadaju “Beli orlovi” iz Srbije, koji su krenuli na kupreško ratište. U okruženju je ovo mjesto držano petnaestak sati, uz pucnjavu po kućama i mjesnoj džamiji, kada su teško ranjena dvojica mladića. Poslije toga bošnjačko stanovništvo Jezera i okolnih sela po drugi put bježi na slobodni teritorij općine Jajce, a Jezero su zaposjeli rezervisti. Milicija SUP Jajce, koja je do ovog događaja imala svoj punkt u Jezeru, povukla se prema Jajcu, a Teritorijalna odbrana Općine Jajce postavila je svoj kontrolni punkt kod hotela “Jajce” na Velikom plivskom jezeru, nizvodno od Jajca. Dana 25. maja dvadesetak bošnjačkih mladića iz Šipova, zbog nepostojanja izbora, prihvatilo je mobilizaciju i uniforme i odlaze na kupreško ratište. Određeni broj Bošnjaka pokušao se spasiti bijegom preko šuma i minskih polja. Neki od njih bivaju uhvaćeni i odvedeni prema logorima Kuli i Manjači, gdje su fizički i psihički zlostavljani do iznemoglosti.

Od juna su vršene bombaške akcije na ugostiteljske, trgovinske i zanatske centre Bošnjaka i Albanaca. Tada je počelo i sistematsko paljenje kuća i drugih objekata nesrpskog stanovništva. Prvog juna 1992. godine Jezero je spaljeno. Mještani koji nisu uspjeli izbjeći na slobodnu teritoriju, njih oko 34, ubijeni su.