Prava vrijednost svakog dobrog djela određena je namjerom onoga koji djelo čini. Odbrana domovine za jedne stvar je ličnog izbora ili opredjeljenja, a za druge tek građanska dužnost i ustavna obaveza. Za razliku od onih što su bili u neprijateljskom okruženju i nisu baš imali izbora nego se uključiti u odbranu države, postojali su i oni što su između slobode i blagostanja, koje im je nudio Zapad, i plamena rata koji se nadvio nad Bosnu i Hercegovinu bez imalo dileme odlučili se vratiti kući i braniti svoju domovinu i njene građane. U proteklom odbrambeno-oslobodilačkom ratu takvih, visoko opredijeljenih bosanskohercegovačkih patriota bilo je mnogo, a jedan od njih bio je i Hasan Kovačević, koji je poginuo kao pripadnik 505. viteške bužimske brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine. Hasanov dolazak iz Slovenije preko teritorija SAO Krajine, potom trogodišnji ratni put po svim važnijim ratištima na području Bihaćkog okruga i na koncu pogibija u operaciji “Sana '95” vjerna su preslika njegove patriotske odanosti, te spremnosti na najveću žrtvu za interese naroda, vjere i domovine.


Hasan Kovačević (sin Mahmuta i Ajiše) rođen je 1969. godine u bužimskom naselju Brigovi. Oženio se vrlo mlad, godinu prije odlaska na odsluženje vojnog roka u Skoplje (1988–1989). Krajem osamdesetih godina zaposlio se u GP “Kovačević” u Sloveniji, gdje je radio sve do ljeta 1992. godine, kada je u pješačkom pohodu došao na slobodnu teritoriju Bihaćkog okruga. Sa suprugom Suvadom imao je troje djece: Behiju (1988), Bilala (1994) i Sumeju (1995). Po dolasku iz Slovenije postao je borac Drugog odreda, koji će ubrzo prerasti u Drugi jurišni bataljon. Kao pripadnik trećeg voda treće čete, tu je obnašao dužnost običnog borca, potom komandira odjeljenja te bolničara. Transformacijom brigade u ljeto 1995. godine postao je pripadnik Bataljona za specijalne namjene “Hamza”, na čije je čelo postavljen Asim Bajrektarević. Hasan je dva puta lakše ranjen: 25. augusta 1993. i 19. novembra 1994. godine. Za ratni doprinos dobijao je pohvale i priznanja od komandanta bataljona i komandanta 505. brigade Armije RBiH. Poginuo je 22. septembra 1995. godine u operaciji “Sana '95”, u rejonu Lušci-Palanke, općina Sanski Most.

DOBROĆUDNO I VRIJEDNO DIJETE
Hasan je u Bihaćki okrug došao 22. jula 1992. godine, dva dana nakon što je krenuo sa slobodnog teritorija Hrvatske. Grupa s kojom je putovao brojala je 320 ljudi, koji su prethodno prošli višednevnu obuku u Jastrebarskom. Po kazivanju Senada Kaukovića, koji je s njim došao, za Hasana je najteže bilo naći vojne čizme jer je nosio broj 47. Senad se prisjeća da su premetnuli sve kasarne u Karlovcu, ali broja nisu mogli naći, tako da je Hasan Kovačević došao u crnim “Adidas” patikama, usput komentirajući da mu je izgleda suđeno ratovati u patikama.
Stariji Hasanov brat Husein mišljenja je da Allah, dž. š., za šehide uzima najbolje. Husein tvrdi da je Hasan Kovačević bio najbolji od šestero djece njihovih roditelja Mahmuta i Ajiše. “U toku rata nas četverica braće, Hasan, Hamdija, Sejad i ja, bili smo u Bosni, dok je najstariji brat Ibrahim bio na radu u Sloveniji. I tako, nas četverica smo često razgovarali o ratu i svemu onome što on sa sobom nosi. Jedne prilike Hamdija je kazao da ima osjećaj da se nekom od nas bliži šehadet i da misli da će to biti najbolji od nas. I doista je tako i bilo. Poginuo je Hasan, za kojeg svi mi smatramo da je bio najbolji među petericom braće. Ako bismo sve posmatrali iz ugla teoretskog poznavanja naše vjere, rahmetli Hasan je imao najmanje znanja od nas sviju, ali s druge strane, u životnoj praksi, on je nekako najviše živio islam i bio najbolji musliman. Njegova poslušnost prema roditeljima, ljubav i pažnja prema supruzi, djeci, sestri, nama braći, te spremnost da se u svakoj prilici pomogne bilo kome ko je bio u nevolji za nas su bili nedostižni. Posebno se toga sjećaju njegovi ranjeni i preživjeli saborci koje je nosio na svojim plećima. Bio je visok oko dva metra, izuzetno snažan i zato i mislim da ga je njegov komandir rahmetli Nizandža s pravom odabrao za sanitetliju u vodu. Rahmetli Hasan je ostavio udoban i siguran život u Sloveniji i 1992. godine s prijateljima nabavio naoružanje i pješice se uputio preko tadašnje SAO Krajine u svoju Bosansku krajinu. Dok su mnogi tada plaćali da bi izašli iz BiH i na taj način spasili živu glavu, Hasan i njegovi drugovi su plaćali kako bi došli na područje Bihaćkog okruga, na mjesto gdje se gine u odbrani BiH. Iz tog razloga uvijek tvrdim da su takvi borci najveće patriote koje je ova zemlja imala. Također se sjećam da su mu vrlo teško padale borbe protiv pripadnika tzv. APZB-e, ali ih nije odbijao. Baš onako kako Allah, dž. š., u Kur'anu kaže: 'Naređena vam je borba, ali vam nije po volji.' Često je ponavljao da mu je odmor kada bi išao u borbe protiv četnika”, kaže Hasanov brat Husein Kovačević.
Od brata Hamdije rahmetli Hasan je bio stariji tri godine. I Hamdija ističe Hasanovu dobroćudnost i ljubaznost, kao i poseban odnos prema roditeljima po čemu se isticao u odnosu na braću. “U našem djetinjstvu bilo je uobičajeno da djeca slušaju i poštuju roditelje, po čemu se Hasan posebno isticao. Njemu nikad nije bilo teško ništa raditi, ni čuvati stoku, ni raditi poljoprivredu, niti namirivati 'konak'. I u školi i u mektebu bio je iznadprosječan, s posebnim darom za matematiku. Situacija koja mi je ostala u sjećanju dobro pokazuje da je Hasan bio od onih insana koji nisu bježali od problema. Naime, kad smo jedne prilike 'skrivili' majci, pa nas je ona pozvala na odgovornost, Husein i ja smo malo zatezali, ali Hasan nije, već je bez dvoumljenja došao kod majke da to raščiste. Tako je bilo gotovo uvijek. Dok smo mi ostala djeca, znajući majčinu plahu narav, vješto čekali da se ona odljuti, pa joj tek onda 'išli na oči', Hasan je uvijek odlazio bez oklijevanja, na taj način često plaćajući i naše nestašluke. Bio je tip koji je više volio da je stvar na njegovu štetu, nego da drugi budu nezadovoljni ili zakinuti. Kad je početkom rata donio odluku da se iz Slovenije vrati kući u Bužim, navratio je kod mene. Bilo je to u ljeto 1992. godine, kad ja još nisam bio donio takvu odluku. Pokušao sam ga nagovoriti da još malo razmisli o svojoj odluci, ali on je bio kategoričan i jasan. Mojim dolaskom u 11. mjesecu 1993. godine opet smo bili skupa. Kako smo bili u različitim jedinicama, do kraja rata smo se rijetko viđali. Ono što još pamtim iz rata, a to često spominju i u porodici, jeste da je, kad god je došao s linije, Hasan prvo svratio u sobu kod roditelja i s njima se lijepo ispričao, a tek onda odlazio do supruge, djece i sviju ostalih. Danas, kada razmišljam o njemu, bol i tugu zbog njegova gubitka uvijek nadvisi bratski ponos te nada i vjera da je pao kad šehid u borbi za odbranu domovine Bosne i Hercegovine”, ističe Hamdija Kovačević.

GOROSTAS BLAGE NARAVI
Hasanov komandir čete, sve do ranjavanja na Brkića Koplju, bio je Safet Ljubijankić. Po Safetovom kazivanju, baš kao i svaki drugi, i vod u kojem je bio Hasan Kovačević imao je svoje specifičnosti. “U tom brigovskom vodu skoro svi borci, baš kao jedan, bili su veliki zaljubljenici u igru jamb, a s druge strane, svi su mnogo držali do namaza i tu nije bilo omaške. U prvoj godini rata, dok su boravili na liniji na Ćorkovači i tom dijelu ratišta, kad je mirno, oni bi po cijeli dan igrali tu igru, uz male prekide kad je riječ o namazu, jelu i ostalim fiziološkim potrebama. Hasan je bio prilično krupan i stasit, uostalom, kao i otac mu i braća. U tom brigovskom vodu on je vodio jednu desetinu, bio ozbiljan kao osoba i odgovoran kao saradnik. Imao je vrlo ozbiljan pristup u smislu preuzimanja obaveza i izvršavanja naredbi. U njega sam uvijek bio siguran da će svoj dio posla završiti. Sjećam se kad smo s početka rata utvrđivali liniju na Ćorkovači i kad se vršilo ukopavanje linije, svaki vod i odjeljenje su dobijali svoju trasu, koju su trebali iskopati i utvrditi. Njegovo odjeljenje je bilo jedno od najmarljivijih. Kao njegov nadređeni starješina, bio sam izuzetno zadovoljan njegovim ponašanjem, disciplinom i odgovornošću. Imao je lijep ahlak, bio miran i staložen i ni u najtežim situacijama kod njega nije bilo eksplozivnosti. U noći kad sam ranjen na Brkića Koplju, 30. juna 1994. godine, brigovski vod je bio sa mnom. Te noći sam bio u grupi s Hasanovim odjeljenjem, s kojim je išao i Nizandža. Inače, kao vojnik Jurišnog bataljona, Hasan je prošao sva važnija ratišta Bihaćkog okruga i nagledao se najstrašnijih prizora koje rat može donijeti. Sa svojim saborcima iznio je teret mnogih osvojenih ili odbranjenih kota, osjetio surovost zime na Spahića Glavici, neizvjesnosti boravka preko Une te tugu zbog bratoubilačkog rata na velikokladuškom ratištu”, prisjetio se Ljubijankić.


Izvjesno vrijeme Hasanov saborac bio je i Asim Handanović, koji je samo godinu bio stariji od Hasana. Poznavali su se od ranog djetinjstva. “Porijeklom s Brigova, Hasan je u mladosti s roditeljima preselio u naselje Babinac pored Čave. Vjerovatno zbog te veze iz djetinjstva, po dolasku iz Slovenije priključio se našem, brigovskom vodu. Kao veliki vjernik, dobro se uklopio u našu jedinicu, u kojoj su gotovo svi borci držali do namaza. Bio je snažne fizičke konstitucije te za jednog dvometraša nevjerovatno blage naravi. U najkraćem, jak k'o div, blag k'o voda. Često sam mu znao govoriti: 'Dragi Hasane, da ti uzmeš osamdesetčetvorku, ni jedan četnik ne bi smio stati pred nas.' Izgledao je kao gromada od čovjeka. Najveći dio rata bio je komandir odjeljenja i zamjenik komandira voda. Nakon mog povratka iz jedinice 'Hamza', s Hasanom sam bio više od godinu. Kao vod Jurišnog bataljona, sudjelovali smo u dosta borbenih dejstava, počev od Spahića Glavice, gdje smo u jeku najveće zime proveli 45 dana. Na povratku kući dobili smo mjesec slobodno, međutim, zbog žestokih napada na velikokladuškom ratištu već drugi dan smo morali na liniju. Kasnije smo učestvovali u skoro svim bitkama do sloma 'Prve autonomije', potom u 'Brezi '94' i 'Forsiranju Une', pa onda nebrojeno puta u borbenim okršajima za vrijeme 'Druge autonomije'”, priča Handanović, te nastavlja kazivanje o zajedničkim bitkama na Kumarici i Pupinovcu: “Na Kumarici smo se borili u jednom dvorištu. Na suprotnoj strani je bilo dosta srpskih snaga, Legijinih specijalaca, koji su nas dugo pozivali na predaju. To su bile tako žestoke borbe prsa u prsa, baš k'o u filmovima. Više smo djelovali bombama nego puškama. Borbe su trajale cijeli dan i samo nas je dvorište dijelilo od neprijateljskih jedinica. U jednoj kući bile su četiri žene s petero djece i dva starca. Stalno su nam ponavljale: 'Nemojte nas ostaviti', a mi smo ih hrabrili: 'Ništa se ne sikirajte, ovuda danas neće proći.' I tako smo nastavili, i udri, udri i hvala Allahu nadjačali smo. Navečer se pila kahva i mještani su nam zahvaljivali. U narednim danima, u napadima koje smo trpjeli, bilo je svega, i ljudskih stradanja i gubitaka nekih dijelova linije. Sjećam se da nam je efendija Edham Bašić u jednom momentu dostavio punu vreću bombi. I tu smo ih uništili bombama jer su se bili podvukli pod naše položaje. Onda smo na traženje komandanta Nanića s 'Hamzama' vraćali jedno selo, jer nam je bila ugrožena putna komunikacija. U toj akciji smo prošli bez žrtava, dok je iza neprijateljske vojske ostalo dosta mrtvih. U svemu ovome je sudjelovao i rahmetli Hasan. Kroz cijeli rat Hasan je imao sreću da je samo dva puta bio lakše ranjen. Međutim, na kraju rata, na žalost sviju nas, posljednje ranjavanje bilo je smrtonosno. Po onome što sam čuo od najbližih svjedoka koji su ga pratili na putu do bolnice, Hasan je sve vrijeme 'preilakao', sve dok nije dušu ispustio.”

TEŠKO RANJAVANJE U BLIZINI LUŠCI-PALANKE
Nešto duže od godinu saborac Hasana Kovačevića bio je i M. M. S Hasanom je sudjelovao u mnogim borbama, od kojih se posebno izdvajaju “Breza '94” i “Mostobran”. Međutim, jedan momenat M. je ostao u posebnom sjećanju: “Kada je naša jedinica u noći 16. novembra 1994. godine sudjelovala u akciji čišćenja terena, teško sam ranjen u Velikoj Kladuši. To se desilo u blizini repetitora Radija Velika Kladuša. Rana je bila teška i mnogo sam krvario. Jedan od vojnika koji je odigrao najvažniju ulogu u mom izvlačenju bio je rahmetli Hasan. Onako snažan i jak, Hasan me je nosio sve do saniteta na Križu. Taj put je trajao oko pola sata jer sanitet je bio udaljen oko 1,5 km od mjesta gdje sam ranjen. Inače, rahmetli Hasana pamtim kao hrabrog i pouzdanog saborca, finog čovjeka i dobrog muslimana.”
Da je Hasan imao poseban osjećaj prema ranjenim saborcima, potvrđuje i Šefik Aldžić, koji je izvjesno vrijeme bio komandir čete u kojoj je Hasan boravio. “Hasan je bio tip vojnika koji ne srlja, koji pravi dobru procjenu situacije te vodi računa o ličnoj bezbjednosti. Nikad on nije naivno istrčavao, ali nije ni uzmicao. Njegov put je i u ratu bio srednji put. Ni u jednoj situaciji mu nije bilo teško otići po ranjenika, nositi ga ili vući do mjesta na kojem bi ga mogao preuzeti sanitet. Dok bi stigla dojava da je neko teže ranjen, Hasan je među prvima odlazio po njega. Takvih primjera je bilo puno i Hasan je uvijek nastojao biti na visini zadatka.”
Hasan Kovačević ranjen je u oslobodilačkoj operaciji “Sana '95”, nekoliko kilometara od Lušci-Palanke. U njegovoj blizini u vrijeme ranjavanja bio je Sejad Salkić iz Čave, pripadnik prvog voda treće čete Bataljona za specijalne namjene “Hamza”. Po Sejadovom kazivanju, na tom mjestu su bile skoncentrirane jake neprijateljske snage sa stotinama elitnih boraca. “Ispred nas su na jednoj čuki bile skoncentrirane elitne srpske jedinice, s teškim naoružanjem i vrlo dobro utvrđenim položajima. Nakon što prva i druga četa nisu uspjele izvršiti proboj, naredba je pala na našu, treću četu, koju je predvodio Hamdija Jusić. Ja sam bio u prvom, a Hasan je bio u trećem vodu. I dobro se sjećam Hasanovog ranjavanja. Kretali smo se nekim putem i onda skrenuli da pretrčimo preko neke njive i izvršimo napad s boka. U tom pretrčavanju Hasana je pogodio metak od osamdesetčetvorke i on je pao na prsa, nasred njive. To se desilo oko podne. Mi smo mu pritrčali i zajednički smo otpuzali do zaklona. Sjećam se da je Hasan nosio sivu beretku, te ispod prsluka imao plavu trenerku. Dva sata kasnije i ja sam ranjen nedaleko od tog mjesta.”

PRESELIO IZGOVARAJUĆI ŠEHADET
Ratni sanitetlija Ismet Bašić tvrdi da je Hasan ranjen u blizini jednog majdana, nedaleko od Radanovog polja, gdje su nakon Hasana u narednim danima poginuli još neki saborci, između ostalih i Asim Bajrektarević te Suljo Mirvić. “Prije nego što je prebačen u naše sanitetsko vozilo, Hasana je dovezao četni sanitet koji je koristio Nivu. Na putu do nas putovali su 3-4 kilometra. Tu smo ga prenijeli u naše vozilo, gdje ga je sestrica Dženana Bajrektarević brzinski previla. Ubrzo smo krenuli prema bolnici. Međutim, umro je u toku puta, u naselju Vranjska, nedaleko od Bosanske Krupe. U jednom momentu sestrica Dženana mi je lupala na staklo koje nas je odvajalo, sugerirajući mi da stanem. Kad sam zaustavio kombi, rekla mi je da je podlegao. Vjerovatno je umro od posljedica unutrašnjeg krvarenja. Na povratku prema liniji dočekao me njegov brat Husein i pitao kakvo je stanje. Rekao sam mu da je podlegao. Hasan je imao samo jednu malu ulaznu ranu na leđima, pored kičmenog stuba, debljine cigarete. Izlazne rane nije bilo”, posvjedočio je Ismet Bašić.
Najvažnije sjećanje koje se odnosi na period za života brata Hasana Husein Kovačević izdvaja njihov razgovor uoči otpočinjanja operacije “Sana '95”. Kaže da je na taj detalj posebno ponosan: “U pripremi te operacije brigada je trebala jedan broj vozača kamiona. Pošto je Hasan imao položen vozački ispit 'C' kategorije, predložio sam mu da pređe na kamion. On se samo blago osmjehnuo i rekao: 'E, moj brate, dobro znam šta tebi znači Sana, a isto tako, zbog ovakvih bitki, ja sam i došao iz Slovenije. Do sad smo se branili, a sada oslobađamo svoju zemlju, i to se rijetko kome pruža u životu.' Nažalost, došao je i taj 22. septembar 1995, kad je započeo naš napad prema četničkim linijama ispred sela Skucani Vakuf. Borbe su bile teške i žestoke. Nakon nekog vremena, dobili smo dojavu da imamo poginulih i ranjenih. Prva informacija koju sam dobio za Hasana bila je da je lakše ranjen i da se mogao kretati kad ga je preuzeo sanitet. Međutim, u toku puta rana je izazvala unutrašnje krvarenje od kojeg je podlegao u sanitetskom vozilu na putu prema Bosanskoj Krupi. Ono što je na trenutak ublažilo moju bol bila je informacija koju mi je prenijelo osoblje iz saniteta, da je moj brat Hasan preselio izgovarajući šehadet.”