“Je l’ sad dobro?”, upita Mirel dok je išao dvorištem lijevo i desno, pokušavajući namjestiti vanjsku TV antenu. “Probaj još malo naprijed... E, e, tak’, tak’. Sad je k’o mlijeko”, navodi ga kroz otvoren prozor Baza. Sjedili smo u Solunu, deset kilometara od Olova, u porodičnoj kući profesora Spahića, bliskog rođaka Muniba, oca mog školskog druga Mirela.

Nedjelja. Jesen. Napolju tmurno, svakog će trenutka kiša. Ima struje. Došli smo učiti historiju zajedno. Oficijelno, tako sam rekao mami. Inače ne bih dobio “odobrenje” da mogu u ovom vaktu, u ovom vremenu nesigurnosti, kada u svakom trenutka može početi rat i s HVO-om, otići do Soluna. U stvarnosti, došao sam gledati film. Sve smo pregledali što se pogledati moglo iz neformalnih “videoteka”, od onih koji su imali VHS kasete. Neke poput Top Guna i više puta. Dani Groma također. Volio sam gledati Toma Cruisea. Ustvari, to utjelovljenje američkog sna, ta ideja da se uz rad, trud, zalaganje uvijek mogu postići vrhunski rezultati, ma kako okolnosti bile teške, bila mi je tako bliska. I uvijek je optimizmom prožet taj narativ, uvijek je happy end. Odlično prenosi tu emociju Cruise.

Pitam se šta je to naš “bosanski san”. Imamo li, uopće, pravo na snove? Slobodu? Da li ćemo je dočekati? Vode se borbe diljem zemlje. Frontu prema velikosrpskom agresoru dodat je i ovaj prema HVO-u, koji je sada u službi onih koji su za podjelu zemlje... Još je mirno na ovom našem području, “na crti” prema Varešu...

Sjedimo na kauču u dnevnoj sobi. Trojica dvanaestogodišnjaka. Gledamo jedini dostupan televizijski kanal – SRNU. Ko zna odakle i kako, signalom je pokriven ovaj dio naselja. Možda zato što je kuća malo na uzvisini.

Informativna emisija dok čekamo film. U sobu ulazi Munib, Mirelov otac. “Gasi tog vraga!”, ljutito naređuje Mirelu. Na ekranu Risto Đogo. U svom elementu, nastojeći biti dopadljiv, karikaturalan, satiričan, pravi dosjetke najgore vrste na račun države Bosne i Hercegovine, nesrpskog stanovništva...

“Sarajevo mu je sve dalo, evo kako je vratio! Šegači se on nešto na račun Sarajeva?!? Al’ može klincu svirat, nikad više u grad sić’ neće!”, prilično je glasno govorio Munib.

“Hoćemo gledati film!”, naposljetku mu objasni Mirel. “A šta igra? Nije valjda da četnici puštaju partizanske filmove?”, upita pomalo sarkastično Munib.

“Ma jok, stari! Vjerovao ili ne, puštaju najnovije holivudske filmove. Danas u Americi, sutra na Palama!”, odgovori Mirel.

“Kako? To nije mogla ni TVSA u najboljem periodu – nakon Olimpijade...”, čudio se Munib.

Slegnuli smo ramenima. Munib je nastavio u formi monologa. “Ja... ja... Kažeš, puštaju najnovije filmove. A autorska prava? Pih! Kontam! Kradu. Mogu. Može im se. Jah, hajduci bili i ostali! A ne valja im Amerika! Kradu od Amera. Pa ja. Rat je – ko će im ukraj stati!? Neka, neka... Naplatit’ će im Ujka Sam kadli-tadli... I to s kamatom!”

“Haj’ ba, stari, barem nekakve koristi od njih!”, reče Mirel.

“Možda, možda, dijete moje. Al’ neka znate, momci, više je zla posijala ta televizija nego stotinu topova!”, odmahnuo je rukom Munib i izašao iz sobe. U međuvremenu i Risto Đogo nestao je s ekrana. Počinjao je film Romansa u Sijetlu. Glavne uloge zgodna Meg Ryan i meni relativno nepoznat mladi glumac Tom Hanks.

Već je bilo prošlo dva sata poslije podne kada sam od kuće preko puta Solunske džamije krenuo nazad ka izbjegličkog domu, u selu Kalesiji, još kilometar i po, nizvodno. Na izlazu iz Soluna, iz suprotnog smjera, dolazila mi je u susret grupa vojnika. Neko me od njih i doziva. Prepoznah Nihada D., rođaka. Mladić, možda desetak godina stariji od mene. Posljednja generacija koja je odslužila vojni rok u JNA. “Đe si ti? Kako si? Kako su kući...” Razgovarali smo tako minut ili dva. Izdvojio se iz grupe... Drugi su ga vojnici požurivali: “Nihade, moramo u kasarnu...”

“Nego, htjedoh te pitati  jesi l’ gladan. Moraš probati vojnički grah”, na neki blag i pažljiv način upita me Nihad. Pogledao sam ga s nekom vrstom nelagode. “Hajd’, ne stidi se, ovo su moji drugovi. Ideš sa mnom. Nisi ti meni svako! Nije daleko škola (u zgradi OŠ 'Hasan Kikić' bila je stacionirana vojska)”, reče Nihad. “Al’ moram kući, mama će...”

Nisam stigao ni odgovoriti. Nihad me prekinuo u pola rečenice vrteći glavom: “Ne, ne! Ideš sa mnom! Zamolit ću lično komandanta da ti napiše ‘opravdanje’, ako treba kome pravdati!”

Na kazanu sam dobio solo grah i komad hljeba. Nije bio samo bez mesa, nego je bio i najrjeđi grah koji sam do tada jeo. I najslađi! Više gladan nego sit, kao i većina civila u to doba, gutao sam taj “blago topli obrok” iz aluminijske posude zalivene u maslinastozelenu plastiku. Ta je posuda bila dio vojnog pribora za ishranu, što sam je toliko puta vidio zadjevenu za daidžinom pasom, za vrijeme periodičnih vježbi u prijeratno vrijeme dok je još službovao u Teritorijalnoj odbrani.

Godilo mi je društvo vojnika. Osjećao sam se odraslo, zrelo... “A haj’ ti nama reci, imaš li trijebu?”, upita me jedan od vojnika. Zbunjeno kazah: “Molim?” Nihad ga više u zezi nego u zbilji naruži: “Haj’ ti, jarane, objasni prvo te šaneeeerske izraze. Ne zna momak šta to znači, je l' de?” “E, to ti je neprevedivo. Trijeba je trijeba!”, reče vojnik, dok su se ostali smijali mom “neznanju”, dajući opise, pantomimom objašnjavajući šta bi to moglo biti.

Ne znam koliko je to trajalo, već se počelo smračivati kada je ispred dvorišta u kojem smo stajali dojurio džip. Izašla su dva vojnika i hitro ušla u objekt.

Šegačenje sa mnom naglo je prekinula komanda za povratak u prostorije kasarne. “Nešto se dešava. Moram natrag. Poselami svoje i ako ko uspita”, reče mi Nihad na rastanku.

Na povratku kući nailazio sam na manje ili veće grupe vojnika koje su se kretale u smjeru Soluna.

Došao sam kući. Odmah s vrata mama me počela ružiti: “Hej, hej, vidiš li koliko je sati? U mrak mi dolaziš! Gdje si do sad? Znaš li ti uopšte šta se dešava?”

Slegnuo sam ramenima.

“Napali su neko selo u okolici Vareša... Ništa više nije sigurno... Nigdje ne smiješ ići bez mene! Dobro upamti, dalje od Vasvinog restorana nigdje! Pripremila sam nam torbe u slučaju potrebe. Možda ćemo morati ponovo u Kladanj!”, nastavila je mama.

Bila je posljednja sedmica oktobra 1993. godine, kada su “vjetrovi rata” u svoj svojoj žestini ponovo zapuhali padinama pitome planine Zvijezde. Otvarao se ovaj drugi front s HVO-om.

Osjećao sam tugu. Razočarenje. Nekako kao da nisam bio spreman na novo izbjeglištvo. Od nemila do nedraga. Bio bi to šesti put da smo se “pomjerali”...