Masakr u selu Al-Dawayima smatra se jednim od najvećih i najstrašnijih pokolja u ratu 1948. godine, Za razliku od drugih masakara koje su činile cionističke paravojne grupe, kao što je onaj u Deir Yasinu 9. Aprila iste godine, počinioci masakra u Al-Dawayimi bile su redovne oružane snage. Oni su bili dio oružanih snaga nove države koja je, čvrsto uspostavivši svoje prisustvo, tražila priznanje od međunarodne zajednice i pripremala svoju prijavu za članstvo u UN-u, što je značilo obavezu da će poštovati sve navedene obaveze. Masakr nad stanovnicima Al-Dawayime dugo je bio prikrivan; prošlo je više od tri decenije prije nego što je ovaj zločin privukao pažnju naučnika i medija.

Al-Dawayima bilo je jedno od najvećih sela u podokrugu Hebron. Nalazilo se 24 km od grada Hebrona,   na manje od 500 metara nadmorske visine. Prema popisu stanovništva koje su 1945. godine uradili Britanci, ovo je selo imao 3.710 stanovnika. Bilo je poznato po mnogim drevnim rimskim ruševinama, maslinicima, a u njemu se nalazila jedna od najvećih poljoprivrednih pijaca u region.

Selo se nalazilo u području sukoba između lokalnog stanovništva i izraelskih doseljenika nakon završetka mandata i odlaska britanske vojske. Ljudi iz al-Dawayime osnovali su lokalni komitet koji će se baviti odbranom sela i kupiti oružje. Ovaj komitet je od nekih Egipćana kupio nekoliko pušaka i male količine municije.

U pet mjeseci koji su uslijedili nakon Rezolucije UN-a o podjeli u novembru 1947. godine, seljani i drugi borci otpora na brdima Hebron vodili su žestoke, iscrpljujuće bitke sa cionističkim snagama, poput one sa naseljem Guš Ecion. U oktobru 1948. godine, borbe su se približile al-Dawayimi, posebno kada su izraelske snage uspjele zauzeti brojna obližnja sela.

Stvari su postale ozbiljne u drugoj polovini oktobra kada je Izrael odlučio prekinuti Drugo primirje sa arapskim vojskama i pokrenuti operaciju Yoav u južnoj Palestini. Mladići iz sela počeli su organizirati noćnu stražu kako bi bili spremni za svaki potencijalni napad. Dana 27. oktobra 1948. godine, egipatske trupe povukle su se iz Bayt Jibrina u Hebron, a ljudi iz sela Bayt Jibrin i al-Qubayba povukli su se zajedno s njima u pravcu al-Dawayime i drugih sela, što je značilo da su Egipćani bili potpuno opkoljeni u ono što je kasnije poznato kao Faludžanski džep. Inače, jedan od njihovih bataljona vodio je Gamal Abdel Naser, koji je kasnije postao predsjednik Egipta.

Ljudi iz al-Dawayime pokušali su kontaktirati zapovjednike arapskih vojski da zatraže zaštitu, ali bezuspješno. To je izazvalo paniku među seljanima, a neke od žena, djece i staraca otišli su na sigurno. Dana 29. oktobra 1948. godine, dok su seljani završavali molitvu petkom, stigla je vijest da su cionističke snage stigle do periferije sela.

Napad je izveo 89. bataljon komandosa, koji je bio u sastavu 8. oklopne brigade izraelske vojske, pod komandom Yitzhaka Sadeha, osnivača Palmaha. Vojnici su pokrenuli operaciju iz Al-Qubaybe u tenkovima opremljenim artiljerijom i mitraljezima. Kada su stigli do periferije sela, podijelili su se u podgrupe koje su istovremeno napale selo iz tri pravca, otvarajući jaku vatru sa sjevera, juga i zapada, dok su istok ostavljali otvorenim. Selo nije imalo više od dvadeset naoružanih ljudi koji su ga branili na zapadnoj strani i pokušavali da zaustave napad. Neki od njih otvorili su vatru iz pušaka, dok su drugi gomilali kamene gromade na ulazima u selo kako bi spriječili napredovanje napadača. U međuvremenu, jedan broj seljana sklonio se u seosku džamiju. Drugi su odlučili da ostanu u svojim kućama ili su pobjegli u pravcu Dure i okolnih sela. Jedna grupa sakrila se u obližnje pećine.

Suočeni sa ogromnom snagom svojih napadača, muškarci koji su branili selo napustili su svoje položaje. Izraelska artiljerija počela je gađati kuće i pucati na one koji su pokušavali pobjeći. Do podneva su cionističke snage ušle u selo iz tri pravca bez značajnijeg otpora i počele da vrše masakr. To su učinili tako što su gađali seljane u tri faze: prvo, u njihovim domovima i uličicama; drugo, u seoskoj džamiji; i treće, u pećini u oblasti Tor al-Zagh.

Postojala su dva glavna očevica ubistava koja su se dogodila u Al-Dawayimi: seoski muhtar, Hassan Mahmoud Ihdeib, i jedan izraelski vojnik. Prema muhtarovom svjedočenju izraelski oklopni automobili upali su u selo i počeli da pucaju, određeni broj vojnika se iskrcao na seoske ulice i počeo da puca neselektivno na sve što su vidjeli da se kreće. Neki su se mještani sakrili u džamiju, a neki su pobjegli, uključujući i samog muhtara. Sljedeće noći vratio se u džamiju, gdje je pronašao šeszdesetak tijela, među Kojima je bio i njegov otac. Na ulicama su vidjeli veliki broj tijela muškaraca, žena i djece. Zatim su krenuli do pećine Irak al-Zagh, a na ušću pećine pronašli su osamdeset pet tijela, također muškaraca, žena i djece.

Mukhtarovo svjedočenje bilo je dio pisma koje je 14. juna 1949. poslao sekretar Kongresa arapskih izbjeglica u Ramali Komisiji za pomirenje za Palestinu Ujedinjenih naroda, koja se sastala u Lozani uz učešće Izraela i dotičnih arapskih država.

Tačan broj žrtava masakra nije poznat, ali se procjenjuje da ih je bilo na stotine. Izvještaji u sjedištu policije u Hebronu ukazuju na ubistvo oko 200 mještana sela al-Dawayima koji su se sklonili u seosku džamiju, od kojih su većina bili stariji i fizički nesposobni za bijeg. Komanda egipatskog garnizona u Betlehemu izvijestila je da je bilo 500 žrtava, dok je američki konzul u Jerusalemu u svom izvještaju napisao da je na osnovu vijesti koje su do njega stigle, u Al-Dawayimi ubijeno između 500 i 1.000 Arapa. Sam seoski muhtar je rekao da je lično izbrojao 455 žrtava i da je transjordanskom vojnom guverneru dostavio spisak sa njihovim imenima.

Nakon masakra, preživjeli iz Al-Dawayime su se razišli. U početku je jedan broj njih ostao u selima i starim ruševinama u blizini linije prekida vatre čekajući da se vrate u svoje selo. Zatim je većina njih otišla u izbjegličke kampove, uključujući Ain al-Sultan u Jerihonu, te kampove al-Arroub i al-Fawwar u provinciji Hebron. Neki su otišli u druga područja na Zapadnoj obali, a druga grupa je otišla u izbjegličke kampove u Jordanu.

Godine 1955. Izraelci su uspostavili naselje Amatzya na dijelu ruševina Al-Dawayima. Sve što je ostalo netaknuto je sufijsko svetište Šejha Alija, koje se nalazi na vrhu visoravni jugozapadno od sela, okruženo borovima i hrastovima.

(Izvor: Interactive Encyclopedia of The Palestine Quuestion)