„Izrael ne napada Liban, on ga oslobađa.” Tako je opisao istaknuti francuski liberalni filozof Bernard-Henri Lévy dok su izraelski tenkovi prelazili preko granice, a njegovi ratni avioni bombardirali sela na jugu Libana i stambene četvrti u Bejrutu. „Postoje trenuci u historiji“, govorio je, kada „'eskalacija' postaje neophodnost i vrlina“. Za Lévyja, Izrael ne oslobađa samo Liban, već i veliki dio Bliskog istoka.
Lévy nije sam koji se raduje rastućoj vojnoj ofanzivi Izraela. Za mnoge, Izrael vodi rat, ne samo u "samoodbrani", već, prema riječima predsjednika Isaaca Herzoga, "da bi spasio zapadnu civilizaciju, da bi spasio vrijednosti zapadne civilizacije". Ovu tvrdnju ponovili su mnogi njegovi pristalice. A uništavanje Gaze, njenih bolnica i univerziteta i ubijanje 40.000 ljudi? A 2.000 ljudi ubijenih u Libanu za dvije sedmice, a petina njegovog stanovništva raseljena? Kolateralna šteta na putu spasavanja civilizacije.
Ne bih trebao ovo da govorim, ali pošto je postalo uobičajeno prikazivati svakoga ko kritizira izraelske ratove u Gazi i Libanu kao da podržava Hamas ili Hezbollah ili slavi pokolj 7. oktobra prošle godine, dozvolite mi da kažem da je ono što je Hamas učinio bilo varvarsko i da, kao što sam tada napisao, “Hamas predstavlja izdaju palestinskih nada, kao i prijetnju Jevrejima”. Isto se može reći i za Hezbollah.
Pa ipak, do 7. oktobra 2023., premijer Izraela, i veći dio njegove vlade, daleko više su podržavali Hamas nego što sam ja ikad ili bih ikada želio da podržavam. "Svako ko želi da osujeti uspostavljanje palestinske države mora podržati jačanje Hamasa i prebacivanje novca Hamasu", rekao je Benjamin Netanyahu na sastanku Likuda 2019. "Da bi se spriječila opcija dvije države", primijetio je bivši izraelski general Gershon Hacohen, koji je godinama podržavao Netanyahuovu politiku, “on pretvara Hamas u svog najbližeg partnera. Otvoreno, Hamas je neprijatelj. Prikriveno, to je saveznik.”
Izraelska podrška Hamasu seže decenijama unazad, "pokušaj da se podijeli i razvodni podrška snažnom, sekularnom PLO-u korištenjem konkurentske vjerske alternative", kako je viši agent CIA-e rekao UPI-ju prije više od 20 godina. Ova strategija je bila toliko uspješna da je Hamas došao na vlast u Gazi 2006. godine, a Palestinske vlasti su prepolovljene, pri čemu je Hamas kontrolirao Gazu, a Fatah Zapadnu obalu.
Poslednjih godina, The Times of Israel je primetio: „Izrael je dozvolio da koferi sa milionima katarskog novca uđu u Gazu preko njenih prelaza od 2018. godine“, dok je praktično „zažmirio na zapaljive balone i raketnu vatru iz Gaze“. Dana 7. oktobra, dan nakon pokolja, dodaje The Times of Israel: “Koncept indirektnog jačanja Hamasa otišao je u dim.”
Hamas je odgovoran za kasapljenje 7. oktobra. Ali Izrael je pomogao da se on njeguje sa eksplicitnim ciljem da Palestincima uskrati državu. A sada, u pokušaju da poništi svoj prethodni rad, opustošio je Gazu. Izrael mora da sprovede „još jednu Nakbu [katastrofu]“, insistira Hacohen. “Gazanci moraju biti zauvijek protjerani iz svojih domova.”
Ipak, koliko god cinična bila, u izraelskoj strategiji nije bilo ničeg izuzetnog. Decenijama su zapadne vlade nastojale da iskoriste islam kako bi pomogle u ostvarivanju svojih političkih ciljeva, od finansiranja međunarodnih džihadista da protjeraju Crvenu armiju iz Afganistana nakon sovjetske invazije 1979. do sekularne Francuske, ohrabrujući izgradnju molitvenih soba u fabrikama, prema riječima Paula Dijouda, ministra imigracije u vladi Valéryja Giscarda d'Estainga, kao „stabilizujući faktor koji bi vjernike odvratio od devijantnosti, delikvencije ili članstva u sindikatima ili revolucionarnim partijama“. Takva politika često je stvarala prostor u kojem bi radikalniji islamistički pokreti mogli cvjetati. Još uvijek živimo sa povratnim udarcem ove strategije.
Netanyahuov cilj u širenju izraelskih ratova i prijetnji da će Libanon pretvoriti u još jednu Gazu nije "osloboditi" bilo šta ili bilo koga, već zadržati kontrolu, iznutra i izvana. Pouke prethodnih invazija na Liban – 1978., 1982. i 2006. godine – trebale bi biti dovoljno jasne. U prva dva navrata Izrael je izvršio invaziju kako bi se suprotstavio Palestinskoj oslobodilačkoj organizaciji, u trećem da bi pokušao eliminirati Hezbollah, koji se pojavio, uz iransku podršku, kao odgovor na invaziju i okupaciju 1982. godine. Svaka invazija je bila obilježena značajnim krvoprolićem – uključujući, 1982., masakr do 3.500 Palestinaca i libanonskih šiita u dva izbjeglička kampa u Bejrutu, Sabra i Shatila, od strane izraelskih saveznika, libanonske kršćanske falangističke milicije – i ništa što bi bilo ko mogao nazvati „oslobođenjem ”.
Tu je i dublji problem. U modernosti, napisao je historičar Ronald Schechter, „Jevreji su postali dobri za razmišljanje“, komentar koji je ponovio David Nirenberg koji je, u svojoj klasičnoj historiji „antijudaizma“, slično primijetio da „modernost misli judaizmom“. Ono što su mislili je da su simbolične uloge nametnute Jevrejima postale sredstvo za rješavanje širih društvenih pitanja. „Jevrejsko pitanje“, napisao je Nirenberg, nije „jednostavno stav prema Jevrejima i njihovoj religiji, već način kritičkog bavljenja svetom“.
Ova upotreba „Jevreja“ kao sredstva za razumjevanje svijeta najviše je istinita, naravno, za antisemitizam. Za antisemite, vjera u mitsku jevrejsku moć objašnjava zla svijeta. To vrijedi i za mnoge smjerove filosemitizma, termin koji su prvobitno skovali antisemiti, ali koji je počeo da se koristi šire da opiše stavove onih koji se posebno dive jevrejskom prisustvu u svijetu.
I, sve više, to postaje istinito za percepciju Izraela, koja je, također, dobila simbolički status na obje strane debate. Za mnoge od onih koji su neprijateljski raspoloženi prema Izraelu, država je postala totem mnogih bolesti modernog svijeta. Za pristalice jevrejske države, to je posebno moralna nacija, koja nosi teret odbrane civilizacije od varvarstva. Jedno gledište dovodi do proslave Hamasovog ubilačkog napada 7. oktobra kao „otpora“, a drugo do gledanja na uništenje Gaze i invaziju Libana kao na nužnu odbranu zapadnih vrijednosti i „civilizacije“.
Ako je 7. oktobar bio čin “otpora” i ako se uništenje Gaze i brutalizacija Libana mogu odbaciti kao suštinski koraci ka civiliziranijem svijetu, onda predlažem da preispitamo šta podrazumijevamo pod “otporom” i “ civilizacijom”.
Kenan Malik/The Guardian
