S vremena na vrijeme, visoka vrijednost radioaktivnosti kod obale otoka Tybee, u državi Georgia, natjera američku vladu da krene u potragu za nuklearnim oružjem koje je vjerovatno skriveno između 6 i 28 metara ispod površine okeana, zakopano u pijesku na morskom dnu.

Dva američka vojna aviona sudarila su se 5. februara 1958. tokom obuke. Strateški bombarder B-47 nosio je nuklearnu bombu Mark 15.

Više od dva mjeseca ronioci ratne avijacije i mornarice pretraživali su područje od 40 kvadratnih kilometara u Wassaw Soundu, zaljevu u Atlantskom okeanu u blizini grada Savannah. Bombu nisu pronašli.

Četrdeset godina poslije, penzionirani oficir ratne avijacije Stephen Schwartz, koji se sjećao novinskih priča o izgubljenoj bombi iz svog djetinjstva započeo je potragu.

“To je naslijeđe Hladnog rata”, objašnjava Schwartz, autor knjige Atomska revizija: Troškovi i posljedice američkog nuklearnog oružja od 1940. godine.

“Ovo je neka vrsta podsjećanja na to koliko je u to vrijeme vladao javašluk i koliko su stvari bile opasne.”

Ali neki stručnjaci kažu da je čak i ako neko pronađe bombu možda bolje da ju ostavi zakopanu.

U trenutku sudara bila je “uobičajena praksa” da piloti zračnih snaga tokom obuke nose bombe.

Svrha misije obuke bila je simulacija nuklearnog napada na Sovjetski Savez. Vježbali su letenje iznad različitih američkih gradova.

Major Howard Richardson, koji je upravljao avionom B-47, upravo je bio završio svoju misiju. U međuvremenu, drugi pilot, poručnik Clarence Stewart, imao je obuku presretanja mlaznjaka na avionu F-86. Ali Stewartov radar nije otkrio B-47, te su se on i Richardson sudarili.

Svi su preživjeli nesreću. Stewart se katapultirao i dobio promrzline. Richardson je shvatio da je s atomskom bombom oštećeni avion previše težak da bi ga sigurno spustio na pistu, koja je uz to bila u izgradnji. Krenuo je prema okeanu, bacio nuklearnu bombu s visine od približno 6 kilometara i sigurno prizemljio B-47.

Prema izvještaju iz 2001. godine, posada aviona nije vidjela eksploziju nakon toga. Ali 2008. godine Richardson je napisao u članku Savannah Morning News da on i ostatak posada možda nisu vidjeli eksploziju bombe jer je napravio manevar kojim je promijenio smjer avionu.


Strateški bombarder B-47

Godine 2004. Richardson je rekao za CBS News da žali što je bacio bombu zbog svih nevolja koje je izazvala. “Ono po čemu bi me trebalo pamtiti jeste sigurno slijetanje tog aviona”, rekao je. “Pretpostavljam da je ova bomba ono po čemu ću ostati upamćen.”

Sedmicama nakon sudara, stotinu mornaričkih ronilaca tražilo je atomsko oružje koristeći ručni sonar. Zepelini i brodovi pretraživali su obalu i močvare.

Vojska je 16. aprila 1958. godine saopćila da je bomba “nepovratno izgubljena”. U to vrijeme, zračne snage su kazale da oružje nije u potpunosti sastavljeno i da “nema opasnosti od eksplozije ili radioaktivnosti”.

Tadašnja tehnologija nije napredovala do takozvanog zatvorenog nuklearnog oružja. Umjesto toga, plutonij je bio odvojen od kućišta bombe i eksploziva. Oružje je bilo “kompletno” samo onda kada su plutonijska kapsula ili jezgro bilo unutar kućišta.

“Tek kada je bio gotov, mogao se naoružati i pokrenuti i postići nuklearnu lančanu reakciju”, rekao je Schwartz.

Američka vlada i vojska više su puta uvjeravali javnost da oružje nije sadržavalo kapsulu plutonija kada ga je Richardson odbacio.

Pismo iz 1966, s kojeg je oznaka tajnosti skinuta 1994. godine, zakompliciralo je cijelu priču. U pismu se spominje svjedočenje tadašnjeg pomoćnika ministra odbrane Jacka Howarda pred kongresnim komitetom koji je spornu bombu nazvao “potpunim nuklearnim oružjem”, s uključenim plutonijem. Godine 2001. vojni glasnogovornik je izjavio da su razgovarali s Howardom i da se, 35 godine poslije, “složio se da je njegov dopis sadržavao pogreške”.

Godine 2000., penzionirani oficir zračnih snaga Derek Duke kontaktirao je tadašnjeg republikanskog kongresmena iz Georgije Jacka Kingstona pitajući ga o nestaloj bombi i Howardovom dopisu, izvjestio je CBS News. Na urgiranje kongresmena, zračne snage razmotrile su prednosti i nedostatke pokušaja lociranja i uklanjanja oružja.

Izvještaj iz 2001. godine sugerirao je da će troškovi projekta koštati minimalno pet miliona dolara, a da je “veoma mala mogućnost uspješnog lociranja bombe”. Uz male šanse da će bomba spontano eksplodirati, najveći rizik za životnu sredinu predstavlja, zaključuje se u izvještaju, kontaminacija teškim metalima.

Ali postoji šansa da eksplodira tokom izvlačenja, a stručnjaci bi prvo morali ukloniti i odložiti radioaktivni metal. Prevladalo je mišljenje da bi pomicanje bombe moglo stvoriti probleme koji u ovom trenutku ne postoje ni kao potencijalna opasnost.

Izvještaj zračnih snaga iz 2001. godine procjenjuje da je izgubljena bomba težine 3.800 kilograma imala 200 kilograma konvencionalnog eksploziva.

Ipak, Duke je odlučio da pronađe oružje. Njegova oprema pokazala je 2004. godine neobično visoka očitavanja radijacije.

Zračne snage su istraživale, ali su izvijestile da je radijacija bila od prirodnih minerala u Wassaw Soundu.

Više od decenije poslije, 2015. godine, otkrivena su nova čudna očitanja sonara. Tim za podršku u nuklearnim hitnim slučajevima savjetovao je operaciju spašavanje, ali vojni ronioci nisu uspjeli pronaći bombu dugu skoro devet metara.


Mapa terotorija na koji je izbačena bomba

Ministarstvo energetike poslalo je stručnjake da ispitaju šta su otkrili građani koji su područje na kojem je bačena bomba pretraživali 2015. godine. Procjena je bila da nedostaju bilo kakvi dokazi koji bi potkrijepili pronalazak izgubljenog oružja.

“Periodične objave građana da je bomba možda locirana potaknule su mobilizaciju osoblja američke vlade, odvraćajući ih od hitnijih odgovornosti za nacionalnu sigurnost i javno zdravlje. Zbog toga Ministarstvo ne ohrabruje privatne potrage”, izjavili su iz ministarstva za Business Insider.

Schwartz misli da je jedini način da se bomba otkrije slučajnosti ili ako ga ju izbaci neka snažna oluja.

“Neću reći da je izgubljena za vijekove jer mislim da nije“, rekao je, ali “toliko ljudi ju je tražilo tako dugo koristeći prilično sofisticiranu opremu i nisu je pronašli.”

Manje od mjesec nakon što je Richardson odbacio bombu, drugi B-47 slučajno je bacio nuklearno oružje na Južnu Karolinu. Nije sadržavalo plutonij, ali je ostavilo krater od 40 metar u porodičnom dvorištu. Nekoliko članova porodice zadobilo je lakše povrede.

Od 1950. godine američka vojska bila je uključena u 32 incidenta nazvana “slomljene strijele”, u kojima su izgubili ili odbacili nuklearno oružje.

U svojoj knjizi Command and Control Eric Schlosser napisao je da su 1957. godine avioni zračnih snaga nenamjerno bacali nuklearno oružje svakih 320 letova. Zajedno s velikom stopom pada bombardera B-52, bilo je svake godine približno 19 incidenata koji su uključivali nuklearno oružje.

Između 1960. i 1968. godine američka vojska držala je avione naoružane nuklearnim oružjem spremnim u slučaju iznenadnog nuklearnog napada. Niz bliskih promašaja i ozbiljnih nesreća s nuklearnim oružjem doveli su do toga da je ratno zrakoplovstvo prekinulo svoju dotadašnju praksu.


Nuklearna bomba Mark 15

“Mislim da se nećemo vratiti u loša stara vremena stavljanja našeg nuklearnog oružja na avione”, rekao je Schwartz.

Ipak, 2007. godine, bombarder B-52 slučajno je napunjen sa šest krstarećih projektila s nuklearnim bojevim glavama i transportiran bez mjera predostrožnosti, što je greška koja je dovela do ostavki sekretara i načelnika štaba zračnih snaga.

No, Schwartz misli da incidenti poput onog iz 1958. godine, bez obzira je li bomba zaista sadržavala plutonij, mogu podsjetiti ljude da male greške mogu dovesti do nuklearnih katastrofa.

“Doživjeti ovoliko nesreća, a da oružje slučajno ne detonira, nije samo sreća. To je i dobar inženjering”, rekao je on. “Ali, imali smo i nevjerovatnu sreću.”

(Izvor: Business Insider)