Kada se sastavlja nečija biografija, pravi dosje, naročito policijski, ili rezime za zapošljavanje, tada se očekuje plasiranje podataka o nekome, nečemu, pojedincu ili skupini, organizaciji, u svim ili skoro svim detaljima. Ako ne baš sa svakim podatkom, onda s najznačajnijim podacima, kako afirmativnim, tako možda i onima neprijatnim za onoga čija se biografija razmatra. Kada se takvo šta ispostavlja u javnom prostoru, na otvorenom, očekuje se da ciljana publika, kojoj se nude podaci, bude informirana iz više uglova. Ili možda i nije tako? Možda se baš tada ne želi sve reći o nekome ili nečemu?

Nešto tako se krajem decembra i početkom januara desilo u sarajevskoj Ulici Štrosmajerova, popularnom šetalištu, koje se izravno uvezuje s glavnom pješačkom Ulicom Ferhadija. Čitavom sredinom Štrosmajerove postavljeni su ogromni kartonski panoi sa starim fotografijama estradne zvijezde bivše Jugoslavije Zdravka Čolića. Osim fotografija, napravljenih za razne medije, postavljeni su i tekstovi nekih od njegovih najpoznatijih pjesama te podaci o njegovim nastupima, susretima, karijeri, albumima... Neko je od ovoga napravio turističku atrakciju, uglavnom za regionalne turiste i domaću publiku, jer sarajevskim gostima iz dalekih zemalja većinom nije poznato o čemu je tu riječ. Stoga su turisti iz susjednih država, koji u Sarajevu borave ovih dana, stajali pokraj nekih od ovih panoa da se fotografiraju ili da čitaju navedene podatke. Kičasto i donekle neukusno postavljeno šarenilo nabacanih džinovskih ilustracija izazvalo je zbunjenost kod nekih prolaznika, koji su se pitali čemu sve ovo, koji je povod, šta je ideja, šta je razlog. Konkretan povod bio je možda i sporedan, nije bio automatski vidljiv, ali nije teško shvatiti kako se najprije radi o masovnoj manipulaciji emocijama, sjećanjima i mladalačkim uspomenama nekoliko generacija prolaznika, pa tek onda nečemu drugome, možda. Sve skupa je prožeto i već oprobanom tehnikom forsiranja vještačke jugonostalgije.

DIRLJIVO PČELARENJE NA BANOVOM BRDU

Cijelom dužinom ulice oko kartonskih panoa dominirala je crvena boja, a postavljena je i omanja bina, kompletna u crvenom, po uzoru na nekadašnje militantne ceremonije proglašenja Titovih pionira, za koje je inače otkriveno da su bile kopije Hitlerjugend pionirskih manifestacija.

Među silnim podacima o proslavljenom Čoli, nešto nemalo važno ipak je nedostajalo. U knjizi Avde Huseinovića Dželati naroda mog autora, sve poznatijeg i uspješnijeg dokumentariste i režisera, nalaze se kraći podaci o Čoli, koji fale ovoj velikoj izložbi na otvorenom. Naime, mnogima je poznato da je Čolić godine opsade Sarajeva proveo u Beogradu, iako je, s obzirom na svoju slavu, kontakte i materijalne mogućnosti, mogao birati gdje će otići. Naprimjer, za vrijeme njemačkog Trećeg rajha, u sredinama koje su bile pod izravnim napadom nacističke armije, oni koji su htjeli da izbjegnu stradanja ili iskustva života pod nacistima, ako se nisu slagali s takvom politikom, po logici stvari ne bi odlazili u Berlin kao glavni grad ne samo tadašnje države nego i nacističke političke ideologije. Mada postoje razlike, ovakva usporedba ipak ima određenu srodnost. Neki su, bježeći iz napadnutog Sarajeva 1992. godine, odlazili onamo odakle su napadi pokretani – u Beograd. Neki su se ondje samo zadesili u vrijeme početka opsade i odlučili tu ostati. Bilo je i onih koji nisu imali gdje ili nisu znali kako, ali Čolić, Bregović, Karajlić, Kusturica te još neki slavni sarajevčani iz jugoslavenskog razdoblja ne pripadaju takvoj kategoriji – oni su izabrali. Čola se, za razliku od ostalih pobrojanih, nije javno eksponirao politički kontroverznim izjavama. Spomenuta knjiga Avde Huseinovića sadrži kraći podatak o Čolinim prijateljskim susretima s Ratkom Mladićem u tom razdoblju.

Na kičastoj fotoizložbi u Štrosmajerovoj nedostaju sljedeći podaci iz te knjige:

“Jedna od najvećih estradnih balkanskih zvijezda svih vremena Zdravko Čolić o susretima sa Mladićem kaže: Bio mi je tada prvi komšija na Banovom brdu. Tada ga još nisu ganjali. Kada bismo se sreli, pitao me je kako pjevanje, a ja njega: Kako vaše pčele, Generale?

Čovjek koji neobično cijeni generala. Nikada nije prošao ni pored jednog od nas iz pratnje a da nije stao i pozdravio se, dao svoj novi CD, sredio kartu za koncert.”

Kako je u medijskim krugovima poznato, Mladić se prije hapšenja i za vrijeme svog boravka u Beogradu bavio vrcanjem meda i slobodno prelazio granicu pri odlasku u svoj rodni kalinovački kraj.

Primijetivši da ovi biografski podaci nedostaju među silnim kartonima s hvalospjevima u Štrosmajerovoj ulici, neko je zalijepio letke s isprintanim tekstom iz Huseinovićeve knjige na neke od Čolićevih fotografija. Leci nisu ostali ondje duže od 24 sata. Kada je ponovo zalijepljen isti letak, još brže ga je skinuo neki mladić pričajući kako ovim lecima “neki šire mržnju”, da je “Čolić dijete ovoga grada” i slične patetične banalnosti.

VIBRACIJAMA PROTIV RAZUMA

Ova vrsta izložbe, osim što ima svoj manipulativni karakter, očito uspješan, može se posmatrati i kao vrsta nametnutog vizualno-psihološkog terora. Ljude koji ovdje stanuju ili često prolaze kroz ovu ulicu niko nije pitao šta misle o iznenadnom zatrpavanju ulice ogromnim posterima i kartonskim “barikadama”.

Nažalost, nije sve ostalo samo na vizualnom udaru na ono malo preostalog zdravog razuma, nego se desio i audioteror.

Dan-dva prije obilježavanja Nove godine ovom ulicom je, blago rečeno, treštao zvučni teror. Nekoliko kafića u Štrosmajerovoj do maksimuma su pojačavali razglase puštajući različite Čolićeve pjesme – sve istovremeno. Vibracije su se sudarale, sve se pretvorilo u luđačko bubnjanje nepovezanih zvukova, koji su se odbijali o okolne zidove i prozore. Povrh svega su neki svirači izašli na spomenutu crvenu binu i izvodili druge pjesme Zdravka Čolića, uporedo s užasnim treštanjem razglasa iz kafića. Te noći trijumfa neukusa, papanluka i histerije ova ulica nije bila ni za šetnju, a o spavanju njezinih stanovnika nije se moglo ni govoriti. Nešto se slično u Štrosmajerovoj događa i ljetnom razdoblju, samo s drugim zvučnim repertoarom. U obližnjem Hotelu “Central” neki su gosti otkazali svoju unaprijed rezerviranu sobu da bi se premjestili u mirniji dio grada jer su im se prozori tresli od zvučnih udara.

Što se tiče promocije Zdravka Čolića, njegovog opusa i njegovog zavodljivog osmijeha upućenog naivnim Sarajlijama ili svom starom komšiji s Banovog brda, operacija je uspjela. Ko god da je odlučio napraviti ovu šaradu u korist indoktrinacije Sarajlija emotivnom jugonostalgijom, sada već “jugofuturizmom”, uspio je. Najmanje je zapravo riječ o Zdravku Čoliću, a mnogo više o emocijama. Usput je riječ i o umnom vraćanju ljudi u prošlost i njihovom zadržavanju u toj prošlosti; riječ je o umnom blokiranju zbog kojeg onda nije moguće raspoznati razliku između lijepih privatnih uspomena iz mladosti i društveno-političke propagande pod kojom se živjelo.

Kada je otkrivena poslijeratna bliskost Gorana Bregovića s porodicom Radovana Karadžića, već je bilo kasno za svijest većine stanovnika Sarajeva, jer ih je odavno bila opila Bregovićeva muzika u kombinaciji s vlastitim sjećanjima na mladost iz sedamdesetih ili osamdesetih godina. Bregovićevo nježno fotografsko očijukanje sa Sonjom Karadžić, Radovanovom kćerkom, prošlo je relativno nezapaženo. Nešto malo uzburkanosti izazvala je njegova starija izjava o tome kako sebe nije mogao zamisliti u opkoljenom Sarajevu – da nosi kanistere s vodom – ali je ta bura kratko trajala. Zato je mogao sebe zamisliti u Beogradu kako nastupa finansiran Miloševićevim novcem i snima muziku za Kusturicine filmske projekte dok traje opsada njegovog rodnoga grada.

No, i dalje je najmanje do njih – do Čola i Brega – a mnogo više do građana Sarajeva koji sami biraju da sanjaju lažne snove. Sarajlije više vole spavati i sanjati nego se probuditi i suočiti s neprijatnim, ali i korisnim podacima. Po automatizmu, ne vole ni one koji ih bude iz takve vrste sna. Do kada će spavati, ne zna se, ali se probuditi mogu na više načina, među kojima su i neki neprijatni i bolni, u čemu već imaju iskustva.

Trenutno ne djeluje kao da će razum prevladati, bar ne kod većine, ali treba zadržati i optimizam jer ni ovo nije prvi put.