Kada je nastao običaj da top puca uz ramazan, da bubnjari i svirači bude na ručak – ne zna se. Može se pretpostaviti da je mogao nastati, kako ćemo kasnije vidjeti, u XVII ili čak u XVIII vijeku u Bosni i Hercegovini. Turci su imali svoje narodne pjevače (halkšairi) i svirače, koji su se zvali sazšairi. Oni su išli od jednog do drugog mjesta i pjevali i svirali narodu. Mnogi od tih pjevača poznati su pod imenom: Kimetinur, Levni, Kabasakal, Mehmed Fasil i drugi. Važno je istaći da su turski ašici uticali ne samo na narodne pjevače balkanskih naroda, nego i na jermenske pjevače. Turci su rado pjevali “mani” – narodne pjesme u ramazanskim noćima.

Vjerovatno su taj foklor oponašali i naši narodni pjevači, kao što su od Turaka primili i glazbene instrumente: saz, šargiju, bugariju, kemane, svirale i bubanj. Spomenućemo podatke koji ukazuju na ljude – munadije, koji su pozivali na ručak uz ramazan, tj. kada nije bilo topova, bubnjara i svirača. U Sarajevu, ulica Terzije ima jedan mesdžid koji se zove “Ojandži zade hadži Ibrahimov mesdžid”.

“Ojandži zade” znači “sin budilnika”. U staro vrijeme, kad nije bilo topova ni prangija, narod je imao u svakom predjelu grada u Sarajevu po jednog čovjeka koji je uz ramazan budio narod na ručak, da ne bi prispali, a ovaj budilnik imao je za to plaću, koju je uzimao u nekom dijelu od državnih poreza.

Bašeskija je zapisao: “Jedno vrijeme je u mjesecu ramazanu bio daul-baša na sehur (početka posta), sakupljač ciganskog harača. Bog mu se smilovao”.

Ramazansko-bajramski top nije zaboravila ni muslimanska narodna poezija:

Sa gradske tabije topovi se čuju
(Dječijeg veselja, puni su sokaci)
Odjeci im gradom svečan đerdan kuju
Topovi su prvi Bajram-dana znaci

Što se tiče sastava orkestra koji budi na ručak uz ramazan, on je sastavljen po nekom pravilu ili običaju – uz bubanj svira jedan ili dva svirača uz sitne žurne, kako se vidi iz ovih stihova:

Stante braćo, kićeni svatovi
Ustavite bubnje i svirale

U svim bosansko-hercegovačkim gradovima, kasabama i većim selima išli su bubnjar i dva svirača, bubnjajući i uz žurne svirajući gradskim ulicama, kasabskim sokacima i seoskim putevima i tako budili svijet na ručak uz ramazan dok još nije top pukao, jer on je značio prestanak jela. Kao primjer navest ćemo nekoliko mjesta:

 – Po pričanju Mustafe Hasića iz Srebrenice, bubnjari i svirači budili su narod na ručak uz ramazan tako što bi obišli cio grad i kod Čaršijske džamije zastali i nekoliko minuta odbubnjali. Top je bio instaliran na “Novom gradu” u Srebrenici, a pucao je oglašavajući dolazak ramazana, iza ikindije namaza uoči ramazana, ujutro prestanak jela (sehur), uveče prestanak posta, tri dana ramazanskog i četiri dana Kurban-bajrama. Prvi dan Bajrama mehteri svirači obilazili su kuće, pred svakom kućom su svirali i bubnjali, pa su bili darivani novcem, košuljama, peškirima i mahramama. Posljednji čovjek koji je rukovao topom bio je Alija Akagić. Svirači su postili i klanjali. Imali su od naroda obezbjeđene ručke i iftare.

– U Zvorniku mehteri bi bubnjajući i svirajući kroz cio Zvornik od Beksuje do kapije prošli i tako izbudili narod na ručak, a top je oglašavao prestanak jela s brda Kaplan, a topom rukovao Halčo Hodžić (umro 1943.), brat hafiza Saliha Hodžića iz Zvornika.

– U Malom Zvorniku ramazanski bubnjar bio je Bajro Demirović i Hašim Veledarević uz žurnu. Svijet su budili na ručak po Gornjoj i Donjoj Mahali, a prestanak jela oglašavao je top iz Zvornika.

– U Kladnju su budili na ručak bubnjar Bego, a topčija je bio Rašid Hido. Kladanjski svirači su bubnjajući i sa zurnama svirajući obilazili sve mahale. Kod onih kuća u kojima se nisu upalila svjetla, tu su zastajali i svirali dok se ne ukaže neki znak da se ustalo. Ramazanski svirači na Bajram su išli po mahalama i svirali ispred kuća, domaćini su ih nagrađivali novcem, domaćice gurabijama, a nevjeste i djevojke peškirima i mahramama. I kladanjski top pucao je po istom redu: uoči ramazana – iza ikidnije namaza – na prekidanje jela (sehur) i prestanak posta (iftar), tri dana Ramazanskog i četiri dana Kurban bajrama. U Kladnju je bio običaj da se iskupe djevojke i momci na Numanovića kršu, Likinoj bašči i Srmaću kod ženske mektebi-ibtidaijje, gdje bi se igralo, pjevalo i ašikovalo, drugi i treći dan Bajrama. Kola su igrala uz šargiju, ćemane, dvije svirale i bubanj.

– Zlo Selo, danas Zelenika, nalazi se malo odignuto iznad sprečanske doline. U ovom selu bubnjao je Mujo Hanić, koji je budio slijedeća sela: Zeleniku, Gračanicu, Tupković, Džebare i Nasioce. U Dubravama bubnjao je Meho Milkunić, koji je budio na ručak nekoliko zaseoka. U Lukavici bio je bubnjar Mujo Halilović Gračo, a Mustafa Hodžić ga je pratio žurnom. U ovim sprečanskim selima nekada su postojali aktivni muzički sastavi sa instrumentima. U Zelenici bili su: Ramo Milkunić – ćemane, Mujo Hanić – bubanj, Ramo Majvica – šargija, Husein Bočo – šargija, Sulejman Milkunić – ćemane, Šahin Milkunić – šargija, Salko Milkunić – zurna-svirala. U Dubravama: Meho Milkunić – bubnjar, Hasib Milkunić – šargija i Daut Milkunić – ćemane. U Lukavici: Mujo Halilović Gračo – bubnjar, Zulfo Halilović – ćemane, Hilmo Dželić – šargija i Mustafa Hodžić – žurna. Oni su danas prava rijetkost. Jedan takav orkestar, čiji je vođa Hilmo Trašić iz Nahvioca kod Lopara imao pune ruke posla u uveseljavanju ljudi i začinjavanju različitih seoskih i porodičnih slavlja, ali ne i ramazanskih buđenja.

– U Tuzli top je pucao s brda Ilinčice odakle se mogao čuti u većem dijelu Tuzle. Tuzlanski top je pucao i oglašavao početak posta (sehur) i završetak posta (iftar). Top je još pucao petkom u podne, za tri dana Ramazanskog i četiri dana Kurban-bajrama. Top sa Ilinčice je pucao sve do posljednjeg rata. Između dva rata u Tuzli, a i u nekim selima budili su muezzini s džamija učeći salavat. Iza posljednjeg rata bio je znak iftara paljenje kandilja na munari i učenje akšamskog ezana, koji je učio muezzin Čaršijske džamije u Tuzli Osman ef. Čičkušić svojim izvanrednim glasom i mekamom.

– U Mostaru s tabije top je pucao za početak (sehur) i završetak posta (iftar). Top je još pucao petkom u podne, za tri dana Ramazanskog i četiri dana Kurban-bajrama. S tabije je jedno vrijeme top pucao i poslije 1878. godine. Ali pošto je jaka detonacija uznemiravala okolne stanovnike i kuće im potresala, ondašnja vojna komanda je, na pritužbe nekih građana, prenijela top na Hum odakle je pucao sve do 1918. godine. Od 1918. do 1941. godine top je pucao s Mozoljica.

– U Ljubuškom je pucao top uz ramazan odvajkada do posljednjeg rata, a povremeno i do polovine ramazana 1979. godine i tada je “zamuknuo”. Svakog ramazanskog dana, pucanj topa se mogao čuti, osim onog iza ikindije uoči ramazana, tri puta: za ustajanje na ručak i za prestanak jela (sehur)i iza mršenja (iftar). Top je još pucao za tri dana Ramazanskog i četiri dana Kurban-bajrama. Top je bio instaliran na brdu Butorovica, na kome leži sada stari i napušteni dio grada. Na početku ovog stoljeća topom je rukovao neki Ahmed iz Ljubuškog. On je, pored toga što je pucao iz topa, u vrijeme ručka upotrebljavao i bubanj, koji je značio ustajanje na ručak. Uz bubanj je obično pjevao neke kratke pjesmice. Ahmeda je, još prije Prvog svjetskog rata, naslijedio na topu Alija Nikšić, zidar iz Ljubuškog. Poslije Alije, kratko vrijeme pucao je Ibro Nikšić, a njega je zamijenio Avdo Maksić, koji je pucao sve do posljednjeg rata.

– U Kreševu u Hadži-Hasanovoj džamiji i danas se čuva ramazanski top, koji je služio sve do posljednjeg rata za oglašavanje iftara i prestanak ručka ujutro. Top je pucao s brda Turanj, gdje bi ga instalirao topdžija. Topdžije u Kreševu bili su: Osman Nuhić, Ibrahim Birno (umro 1939. godine), Ibrahim Kambur i Junuz Ahbabović (umro 1970. godine). Osim toga, bio je običaj u Kreševu, kao i u drugim bosanskohercegovačkim kasabama, da budi na ručak bubnjar, lupajući uz bubanj. Idući uz Mahalu i melodično bubnjajući budio je tako svijet na ručak, dok još nije top pukao.

“Na Ramazanski bajram išli smo svi u čoporu za bubnjarom, koji je pred svakim vratima bubnjao dok mu ne bi dali “bakšiš” u novcu, a “čevermu”priveži mu uz bubanj. Pun bubanj “čevermi”! Sva je Mahala u svečanom raspoloženju.” (…) Topčije su pucanjem iz prangija nagovještavale početak i svršetak posta uz ramazan, nastup i prestanak bajramskih blagdana i dr. To je trajalo do iza Drugog svjetskog rata. Bubnjari i svirači, čije ekipe su uvijek bile sastavljene od po dvojice bubnjara i svirača, budili su vjernike na sehur uz ramazan, a na bajramske blagdane im čestitali veselje. Tako su se smjenjivali, iz generacije u generaciju, budili i svirali, sve do 1981. godine, zaključno. Tako je bio običaj i u Novom Pazaru. Novopazarski Cigani kovači su veoma teško živjeli. Pored kovačkog zanata bavili su se džambasanlukom (preprodajom konja), bili su svirači, udarali su u bubanj i budili na sufur (ručak) one koji poste ramazan.

O ramazanskim topovima pisao je 1929. godine, hadži Ibrahim Hakki ef. Čokić slijedeće:

“Mnogi misle da je ramazanskim topovima jedina svrha oglasiti islamskom svijetu nastupanje ramazana, te oglašavati vrijeme iftara i kad treba ručati u vaktisehuru (prezorju) i imsakj učiniti (zapostiti) i onda staviti tačku. A bajramskim oglašenjem bajrama, njegovo trajanje, i da se na svršetku rekne: “Top puče, bajram prođe!” Ali nije tako. Sve bi se to moglo učiniti i na drugi način. Nastup ramazana i bajrama mogao bi se oglasiti pismenim oglasima, telalom i bubnjem, kandiljima itd. Bajramsko veselje i svečanosti bi se mogli iskazati rasvjetom, bajracima, a i bubnjem. Bubanj vrši tu zadaću i danas u mnogim mjestima, osobito po selima. Kako uz bajrame, tako i uz ramazan je islamski millet veseo. Uz ramazan je veseo što vrši svoju vjersku dužnost, a uz Bajram ramazanski, jer je toj dužnosti udovoljio. Stog ramazanski i bajramski topovi govore: ‘Muslimane! Nastupa ti tvoj veseli ramazan, idi na teravih-namaz, uči salavate, ručaj, imsakj čini, posti, iftaruj se, budi zadovoljan dok svoju vjersku dužnost vršiš, a još više na bajram, kada joj udovoljiš, jer ko bi ti pritom ma samo i pokušao smetati, udario bi na onu silu i onu ruku u kojoj su strašni topovi! Dakle ramazanski i bajramski topovi pobuđuju veselje indirektno, jer njihov grozni glas prvo dovikuje protivniku oštro: Miruj, musliman je slobodan! A muslimanu: Veseli se u slobodi!’

Bilo je pokušaja 1935. godine, da se uz ramazan za buđenje uvede sirena mjesto topa. Sudeći po pisanju sarajevskih novina, radilo se na tome da se uvede nekakva sirena kao u prekookeanskih brodova, koja će uz ramazan objavljivati sehur i iftar. O toj sireni bila je velika polemika, ali nije prihvaćena ta ideja. Potpuno se slažem s prijateljem Ejubom Todorovcom, koji kaže: “Naše vjerske vlasti moraju mnogo toga da učine da ramazanu vrate stari sjaj.” Konačno, predložio bih još vjerskim vlastima da se založe za istraživanje, a potom popisivanje i čuvanje ramazanskih topova, odnosno prangija, koje se ponegdje nalaze po džamijama, bilo kao “džamijski eksponati” ili pohranjene.

BILJEŠKE:

Saz je naš najveći i naugledniji glazbeni instrument. Saz je u stvari tambura perzijskog porijekla. Šargija ili tambura je mnogo veća od bugarije, a ime joj se izvodi od turske riječi šark, istok. Jedan majstor tambura u Sarajevu je pričao da je “Šark” ime nekog mjesta u Rumeliji, te da je po njemu ovako prozvana ova tambura. Ona je uvijek sa šest žica. Šargija je instrumenat muslimana i katolika osobito po našim kasabama (Kreševo, Fojnica, Vareš itd.) pa se viđa gotovo u svakoj kafani, a osobito se mnogo svira uz šargiju u Krajini, gdje se muslimanski pjevači narodnih junačkih pjesama mjesto gusala služe ponajviše ovim instrumentom. Bugarija je zapravo naša najmanja tambura, i ona od svih najpoznatijih po našim krajevima. Ona je tako prozvana, jer je valjda porijeklom iz Bugarske, tj. iz Turske je preko Bugarske dospjela u naše krajeve. Ona je obično s četiri žice. Uz bugariju udara najviše mladež kada hoda po sijelima. Bugarija je obično samica, i ona nema gotovo nikad druge pratnje, osim što uz nju mlado momče kuca, a sitno popijeva, a to sasvim zadovoljava. Bugarija često prati omladinsko kolo.

Ćemane (arap. kemange, tur. keman, kemane) je za turske vladavine bilo medu domaćim svijetom vrlo rijetka pojava. Glazbalo je inače slavenskog porijekla: violina, vijalo, koje su Arapi i Turci preuzeli od Slavena, i to ne baš preveć rano. Sudeći po imenu, mi smo i ovaj instrumenat dobili preko Turaka, i to valjda vrlo kasno. Tek iza okupacije (1878) počeli su pojedinci da uče svirati na violini. Ćemane i saz vrlo su se podudarali, što je izrečeno i u ovom stihu: “Donosi tamburu i srebreno ćemane.“

Svirala-zurna je svirala arapskog porijekla, a Kuhač navodi za nju ovo arapsko ime “suma“, a turski “zuma“. To je tanka svirala od šimširova drveta s piskom od kokošijeg pera. Na donjem dijelu zume samo je jedan red od sedam većih rupica, a pri dnu su tri reda po dvije do tri rupice. Zume su se ranije donosile iz Stambola. Inače je ona jedini i redoviti instrumentalni pratilac mehlerske muzike s bubnjem. Bubanj je rasprostranjen po cijeloj Bosni i Hercegovini. On je također instrumenat arapskog porijekla, koji je preko Turaka dospio u naše krajeve. Arapsko mu je ime djavul, tavul: bubanj.