Sukobi i njihove žrtve trebaju sjećanje u sadašnjem vremenu. Slike koje podsjećaju druge da postoje, da im je još potrebna pomoć. Postoji oko 1,2 miliona drama s imenima i prezimenima na koje je svijet već zaboravio. Sve se događa vrlo brzo, Ukrajina, Palestina... i nema prostora da se probave nove žrtve. Rohingye su najveća etnička grupa izbjeglica na svijetu a jedva da iko piše o njima, niti ih iko portretira, pa nisu imali drugog izbora nego sami to učiniti.

 U najvećem UN-ovom izbjegličkom kampu na svijetu, u Cox's Bazaru, u Bangladešu, Španac David Palazon, dizajner i reditelj dokumentarnih filmova, shvatio je da bezemljaše koji tamo žive treba prebrojati i pomoći im u stvaranju i razvoju Rohingyatografa, jedinstvenog projekta u kojem Rohingye pripovijedaju o Rohingyama.

 "Razlika koju nalazim između svojih fotografija i onih nerohingya koji prikazuju moj narod je ta što poznajem prave žrtve, lica čije su priče snažne i snažne da pouče svijet. Kao Rohingya poznajem svakoga, uključujući djecu, muškarce, žene, starce... jer lutam kampom i razgovaram s njima kako bih saznao o njihovim životima. Kao izbjeglica osjećam bol svojih ljudi i razumijem šta im je potrebno, šta imaju, kako preživljavaju i zašto je potrebno podijeliti njihove priče. Velia je razlika između mene i drugih koji prikazuju naše živote", kaže fotograf Ro Yassin Abdumonab, član projekta Rohingyatographer za El Confidencial.

„Kad bi neko imao odgovarajući pristup poljima da fotografira naše živote, bilo bi lakše podsjetiti svijet na sukob koji je u toku. Mnoge Rohingya izbjeglice suočavaju se s različitim vrstama poteškoća u svakodnevnom životu, ali svijet zaboravlja da smo mi, ima nas milion ljudi, zarobljeni bez odgovarajuće hrane, obrazovanja i zdravstvene zaštite. Većina nas je jako frustrirana ovom trenutnom situacijom. Neophodno je redovno fotografirati svakodnevni život Rohinja kako bismo podigli svijest u svijetu da postoje Rohinje koje preživljavaju u izbjegličkim kampovima i kojima je potrebna podrška međunarodne zajednice," objašnjava.

Ishrat Bibi također je fotografkinja, također je Rohingya, ali posebna je jer je žena. To modificira njen radni spektar unutar muslimanske zajednice u kojoj žene obično nisu iza kamera. „Osjećam se neodlučno i sramežljivo izaći vani i fotografirati mlade ljude koji se bave sportom ili drugim aktivnostima zbog društvenih očekivanja i rodnih normi. Lakše dobivam pristanak i saradnju djece kada ih fotografiram, jer se obično osjećaju ugodno sa mnom. Međutim, kada pokušam fotografirati starije ljude, oni često izraze nelagodu ili pitaju zašto ih žena fotografira", kaže.

Njene muške kolege mogu se kretati po izbjegličkim kampovima ili zajednici s malo više slobode. Malo više jer se Rohingyatographer, smješten u kampu za beskućnike pretvorenom u grad-zatvor, suočava sa brojnim izazovima. Pripadnici radikalne Armije spasa Rohingya iz Arakana, koji postavljaju pravila i naplaćuju cestarine, tu je i visoka korupcija u policiji i ponekad komplicirane birokratske procedure UN-a.

David, zajedno s ostatkom tima koji je okupio, pokušava srušiti neke od tih prepreka. "Fotografije Rohingya, uronjenih u njihovu svakodnevnu stvarnost, nude intiman i autentičan pogled na njihovu zajednicu. S druge strane, fotografi izvan zajednice Rohingya suočavaju se s vremenskim i uređivačkim ograničenjima, što ih može navesti da traže slike koje odgovaraju unaprijed zamišljenu priču o stvarnosti u kojoj ova zajednica živi. Iako pružaju vrijedan kontekst i perspektivu, ovi fotografi nemaju sposobnost u potpunosti uhvatiti bit iskustva Rohingya", objašnjava.

Većina autora koristi mobitele, dok njih oko 25% ima SLR fotoaparate koje su nabavili ili dobili kao poklon sarađujući sa sranim novinarima. Neki također imaju laptope, tablete i druge uređaje. Iako Wi-Fi veza na poljima nije optimalna, obično je dovoljna da ostanu povezani s vanjskim svijetom.

Zatvoreni u kutu Bangladeša, ovi ljudi, suočeni s vlastitim unutarnjim sukobima, mogu se samo nadati da će preživjeti. "Kriza Rohingya ima svoje korijene u dubini neznanja. Globalnom mehanizmu za ljudska prava treba puno vremena da intervenira u ovom genocidu koji je u toku", objašnjava Ahtaram Shin, pisac i urednik publikacija na Rohingyatographeru.

"Dok je Rusija suočena s međunarodnim kritikama zbog invazije na Ukrajinu, u isto je vrijeme stupila u kontakt s mijanmarskom vojskom koristeći krizu s Rohingyama kao politički alat. Stav Rusije je da podržava vojnu huntu i protivi se svakoj rezoluciji u Vijeću sigurnosti UN-a.

Slično tome, Kina igra licemjernu ulogu u genocidu nad Rohingyama, podupirući različite strane u Mijanmaru dok surađuje s Bangladešom na vraćanju Rohingya u koncentracijske logore u Mijanmaru. Kina također služi kao zaštitnik od vojnih genocida. U međuvremenu, opoziciona stranka u Bangladešu, BNP, prihvatila je agendu Rohingya... Ukratko, svijet je krizu Rohingya pretvorio u oružje za svoje političke sukobe i njome manipulira kao sredstvom za utjecaj na javno raspoloženje“, pojašnjava.  

Na pitanje osjeća li se napušteno od svih, odgovara: "Nikada nisam vidio toliko podcijenjen život kao što je život Rohingya, budući da se njihova patnja čini neograničenom, ne mogu pronaći paralelu u historiji gdje je grupa ljudi doživjela toliko nepravde kao Rohingye“, odgovara.

Rohingyatographer ima za cilj osvijetliti i usredotočiti se na tu složenu stvarnost punu tame. "Mnogi nemaju čak ni izbjeglički status. Ne mogu imati bankovni račun ili pasoše, kreću se na crnom tržištu ili ih nema, rade kao volonteri jer im se onemogućuje formalni posao. Kako to utiče na njihov identitet?", pita se David.

Rohingye su desetljećima trpjeli nasilje, diskriminaciju i progon u Mijanmaru. Njihov najveći egzodus započeo je u augustu 2017. godine, nakon što je izbio veliki val nasilja u mjanmarskoj državi Rakhine, prisilivši više od 742.000 ljudi, od kojih su polovina djeca, da potraže utočište u Bangladešu. Cijela su sela spaljena, hiljade porodica ubijene su ili razdvojene, a zabilježena su i ogromna kršenja ljudskih prava, kaže UNHCR.

Rijetki su zainteresirani za sudbinu Rohingya, pa ova grupa fotografa svaki dan vadi svoje fotoaparate kako bi podsjetili svijet da su i oni žrtve rata. Čine to bez potrebe da prelaze granice, jednostavno otvaraju vrata svojih skromnih "domova" i prikazuju što se događa onima vani.