Ma koliko američki političari i diplomati nastoje uvjeriti domaću i međunarodnu javnost da SAD pokušavaju izolirati Kinu, okružiti je svojim saveznicima u srednjoj, južnoj i istočnoj Aziji i Indopacifiku, i spriječiti rast ove azijske supersile, kako ona ne bi dovela u pitanje primat Amerike na globalnoj sceni, odluke američke administracije i strategija koju primjenjuje Washington, jasno ukazuju na suprotno. Ne samo da je riječ o strateškom nadmetanju, već o ozbiljnom, rekli bismo čak ''novom hladnom ratu“ za globalni primat između dvije supersile.

Kina ne krije svoje ambicije da želi makar smanjiti uticaj SAD-a u istočnoj Aziji. Washington, s druge strane, ne želi prihvatiti poziciju da dijeli svoju moć, uticaj i kontrolu u istočnoj Aziji s Kinom.

Zato je američka diplomatija u posljednje vrijeme skoncentrirana na pokušaje da vojno ojača svoje saveznike u sjeveroistočnoj Aziji, prvenstveno s Japanom i Južmom Korejom, te južnije u Pacifiku s Australijom. Washington nastoji pridobiti i druge, neutralne države u Aziji na svoju stranu, pored jačanja vojne i strateške saradnje sa svojim tradicionalnim saveznicima. Neki analitičari kada lamentiraju o odnosima SAD-a i Australije, bliskih saveznika koje veže formalni ugovor poznat kao ANZUS, koji ih u slučaju sigurnosne prijetnje dvjema državama obavezuje na konsultacije o tome kako se suprotstaviti datim prijetnjama. No, ovaj sporazum ne daje garancije da će Amerika vojno braniti Australiju ako bude napadnuta. Australija je dobrovoljno učestvovala u svim američkim vojnim operacijama od korejskog, vijetnamskog, afganistanskog, iračkog i drugih ratova.

Washington je uspio gotovo u potpunosti uspostaviti kontrolu nad vanjskom politikom Australije i uvjeriti da su interesi SAD-a i Australije identični, da je Kina stvarna potencijalna prijetnja interesima i sigurnosti i SAD-a i Australije.

Može li, ipak, Canberra sjediti na dvije stolice

U Australiji se već nekoliko godina vode ozbiljne rasprave o tome koliko je Australija kadra oduprijeti se utjecaju Washingtona u odlučivanju o strateškim pitanjima u vezi s vanjskom politikom i odbranom. U Canberri postoje dvije škole mišljenja u tom pogledu. Prva škola mišljenja je da se odnos snaga u svijetu u pogledu ekonomske, političke i vojne moći u toku protekle decenije znatno promijenio, i to na štetu dominantne pozicije Washingtona. U skladu s novim percepcijama o američkoj moći, koja postepeno opada, a budući da 40 posto trgovine Australije s ostatkom svijeta otpada na trgovinu sa Kinom, vanjska i strateška politika Australije morala bi odražavati tu novu stratešku sliku svijeta, koji plovi ka multipolarnosti.

Ova škola mišljenja zagovara očuvanje i jačanje konstruktivnih veza s Pekingom s jedne, ali i očuvanju odbrambenih veza s Washingtonom s druge strane. Politika balansiranja odnosa između Washingtona i Pekinga, a u interesu nezavisne vanjske politike Australije, ipak, nije se uspjela izboriti za dominantnu poziciju u strateškim krugovima u Canberri. Za sada dominira konkurentna škola mišljenja koja zagovara politiku statusa quo, odnosno da Australija treba nastaviti s dosadašnjom politikom saveza s Amerikom, bez obzira na to što će to, kako Kina jača svoju moć, sasvim je sigurno, negativno utjecati na ekonomski prosperitet i napredak Australije. Strateško rezoniranje australijskih političara i permanentnih struktura duboke države bazirano je na strahu da bi Washington u nekom trenutku Australiju mogao ostaviti da se sama snalazi u odnosima sa silama u regiji. Jedan od najvećih vanjskopolitičkih stratega Australije, nedavno preminuli Allan Gyngell, čovjek koji se zalagao za srednji put očuvanja dobrih odnosa i s Amerikom i s Kinom, objavio je zapaženu studiju Fear of Abandonment (Strah od napuštanja), u kojoj je objasnio ovakvu vrstu strateškog rezoniranja u Canberri, koja ukazuje da se politika Canberre u odnosu na velike sile bazirala na strahu da bi Amerikanci jednog trenutka mogli Australiju pustiti „niz vodu“, posvećujući se vlastitim problemima. Stoga ova politika paranoičnog straha igra centralnu ulogu u formuliranju vanjske politike u odnosu na najznačajnija strateška pitanja. Ta se politika opravdava zajedničkim vrijednostima demokratije, slobode, ljudskih prava i pripadnosti Zapadnim vrijednostim u širem i anglosaksonskom krugu država u užem smislu.

Ovo znači da Amerikanci definitivno imaju Australiju na svojoj strani, bez obzira na to koja strana politike u datom momentu dominira australijskom političkom scenom, Liberalno-nacionalna (konzervativna koalicija) ili Laburistička centristička opcija socijaldemokratije u Australiji. U tom kontekstu treba posmatrati intenzivirane napore Washingtona i Canberre da za svoju političku strategiju očuvanja američke hegemonije na globalnom planu, a napose u Aziji, pridobiju, po mišljenju Gyngella, trenutno strateški najznačajniju državu na svijetu - Indiju, bez obzira na kontradikciju koju potvrđuje masovno kršenje ljudskih prava od strane režima u New Delhiju protiv manjinske muslimanske manjine od 200 miliona, ali i kršćana i Sika, te drugih manjina, a posebno degradiranje statusa Kašmira, dehumanizacija tamošnjeg muslimanskog većinskog naroda, ukidanja dva člana ustava Indije koji su preko sedamdeset godina garantirali specijalni autonomni status Kašmira.


Članice ASEANA

Znakovita je nedavna diplomatska turneja američkog državnog sekretara Anthoniya Blinkena po zemljama jugoistočne Azije, članicama ASEAN-a (multilateralna asocijacija 10 zemalja) u regionu koji važi kao ekonomski sigurno najdinamičnija regija ili subregija, s više od 600 miliona stanovnika i najvećim kombiniranim bruto nacionalnim dohotkom (GDP) nakon Evropske unije. Blinken je uložio ogromne napore kako bi lidere zemalja ASEAN-a pridobio da zauzmu takvu političku poziciju prema Kini koja bi bila ako ne identična a ono makar približno odgovarajuća politici koja odgovara interesima Washingtona. Na planu pridobijanja zemalja ASEAN-a za američku stvar, a to znači agresiviniji odnos prema Kini, neće biti tako lagan zadatak kao što je pridobijanje Južne Koreje, Japana ili Australije na stranu Washingtona. Zemlje ASEAN-a u tom su pogledu prilično oprezne jer znaju koliko koristi imaju od trgovine sa Kinom, od kineskih investicija u domenu novih tehnologija, razvoja infrastrukture i drugih projekata od zajedničkog interesa. Američki pokušaji da od ASEAN-a stvori novi front protiv Kine, kao što je to uspjela stvoriti u Evropi protiv Rusije, potaknuli su neke analitičare da američke diplomatske napore i strategiju prema ASEAN-u predstave kao pokušaj stvaranja “nove evropske unije” u Aziji.

Ne prihvataju svi nametanje rješenja

Američki pristup prema ASEAN-u, dakako, nije isti kao pristup prema EU. Model multilateralne regionalne suradnje zemalja ASEAN-a potpuno je drugačiji, decentraliziran je, odluke se donose konsenzusom, a miješanje u unutrašnja pitanja zemalja članica strogo je zabranjeno. Najpoznatiji diplomata, teoretičar međunarodnih odnosa i visoki bivši dužnosnik Ministarstva vanjskih poslova Singapura i UN-a, Kishore Mahbubani, smatra da je ASEAN uspješna regionalna organizacija za suradnju upravo zato što je decentralizirana i bazirana na principu dogovora i konsenzusa, a ne centralizma u odlučivanju ili pak dominacije neke od zemalja članica. Iako se Indonezija kao najjača sila i članica smatra liderom, ASEAN ne prihvata politiku nametanja bilo kakvih rješenja. Washington je nezadovoljan ovom politikom, te pokušava ASEAN preusmjeriti ka trajektoriji kojom ide EU, ili će je proglasiti irelevantnom regionalnom multilateralnom organizacijom. Treba imati u vidu činjenicu da se ASEAN, nakon što je osnovan u augustu 1967. u jeku hladnog rata, a u cilju sprečavanja širenja sukoba iz Vijetnama južnije (kao jedan od mehanizama očuvanja američke sfere utjecaja u Aziji) kasnije proširio i inkorporirao i druge zemlje koje su na početku osnivanja gravitirale sovjetskoj ili kineskoj sferi utjecaja. Amerikanci su posebno kritični prema neuspješnoj i neučinkovitoj poziciji ASEAN-a prema Burmi (Mijanmar) i odsustvu mehanizama da se zaustavi kršenje ljudskih prava manjina u ovoj zemlji, gdje je nakon kraćeg demokratskog eksperimenta vlast ponov preuzela vojna hunta.

U Washingtonu se stvorila percepcija o tome kako je ASEAN postao irelevantna regionalna organizacija, koju, ako je ne uspije pridobiti za svoje ciljeve, Washington naprosto može ignorirati, posebno ako uspije ojačati savez s Indijom, ili učiniti asocijacije QUAD i AUKUS centralnim težištem očuvanja stabilnosti i svoje dominantne pozicije u ovom dijelu Azije i Indopacifiku. S druge strane, ASEAN inisistira da se ne smije zaobići i da ova regionalna asocijacija za saradnju mora predstavljati okosnicu mira i sigurnosti i ekonomskog prosperiteta u regiji. ASEAN nastoji ostati neutralan u novom strateškom nadmetanju između Washingtona i Pekinga (novom hladnom ratu), ali je teško predvidjeti da li će lideri ASEAN-a u tome uspjeti. Washington je već donekle uspio pridobiti na svoju stranu Filipine, ali posebno se Indonezija i Malezija odbijaju svrstati na bilo koju stranu, držeći se politike strateške autonomije.

Neuspjeh SAD-a u Tajlandu

Washington je pokušao u Tajlandu, putem pružanja podrške novim demokratskim, antipučističkim i proameričkim snagama proizvesti političku klimu koja bi više pogodovala interesima SAD-a, ali nije uspio i morat će se prilagoditi kompromisnim rješenjima i suradnji sa novim snagama, koje će biti pod indirektnom kontrolom vojske i konzervativne monarhije. Mijanmar je u sferi kineskog utjecaja, kao i Kambodža, ali Amerikanci ozbiljno računaju na dobru volju Vijetnama. Indonezija je velika zagonetka i vrijeme će pokazati koju će stranu odabrati. Amerikanci računaju i na novu vladu Anwara Ibrahima u Maleziji, koja pokazuje određene proameričke tendencije. Na osnovu dinamike diplomatskih interakcija u trouglu Washington–Peking–Džakarta (gdje se nalazi sjedište Sekretarijata ASEAN-a), možemo sa sigurnošću zaključiti da politika Washingtona u ovom dijelu Azije ima višeslojan pristup, za razliku od agresivne američke politike u Evropi, koja se uglavnom svaki put povinuje interesima Amerikanaca.

Treba ovdje ukazati na dva važna verbalna diplomatska instrumenta, u vidu formulacija poznatih kao “de-coupling” (odvajanje) i “de-risking” (reduciranje rizika). Jezik je najznačajniji instrument koji se koristi u diplomaciji i u ovisnosti od situacije, upotreba jezika može imati itekako važne implikacije, pozitivne ili kobne posljedice. Ono što vanjskopolitički stratezi u Washingtonu u novije vrijeme učestalo koriste upravo su ove dvije formulacije, kojima se pokušava ublažiti, kamuflirati ili prekriti stvarna namjera Washingtona prema Kini kao najozbiljnijem stvarnom rivalu i geopolitičkom, ali još više geoekonomskom rivalu. Korištenjem pomenutih instrumenata stratezi u Washingtonu također mjere stepen lojalnosti američkih saveznika i prijatelja. Ono što je Washingtonu potrebno, da bi politika koju provodi prema Kini funkcionirala, jeste jedinstven stav na domaćem, a tako i međunarodnom planu. Proteklih godina Washington pokušava postići upravo ovaj cilj, ali se to i dalje pokazuje puno težim zadatkom nego što se u početku moglo pretpostaviti. U Aziji politika Washingtona sadržana u formulacijama “odvajanje” i njenoj blažoj varijanti “reduciranje rizika” ne može proći zbog integriranosti regionalnih ekonomija sa Kinom.

Radi se zapravo o kamufliranom obliku rušenja sistema ekonomskih odnosa na globalnom planu, a koji nam se servira kao globalizacija, sistem ekonomskog razvoja i integracije koji je u centru imao američke interese kao hegemonističke sile. Danas takav sistem više nije u interesu SAD-a. Ali istovremeno je to teško objasniti svijetu koji ste pola stoljeća uvjeravali kako je to najbolje i jedino rješenje za svijet u cjelini. Politika globalizacije promovirana je u medijima, akademskim centrima, političkim koridorima moći, filmskoj industriji, umjetnosti itd.

Frazeologija kao novo oružje

Danas Washington pokušava izvršiti reverziju svega onoga što je svijetu tumačio i, gdje je bilo potrebno, silom nametao, ali je to nemoguće postići a da se sačuva obraz. Rješenje i spas stoga su u jeziku, korištenju frazeologije kojom se pokušavaju prekriti stvarne želje, namjere i aktivnosti prema ostatku svijeta ili barem prema neprijateljima ili, u najmanju ruku, opasnim rivalima i konkurentima. Slabe možete optužiti za terorizam, za barbarizam, za autokratiju, kršenje ljudskih prava, ali vlastite saveznike koji ne žele svoje interese podrediti američkim, morate pridobiti na drugi način. Zato je najbolje korištenje terminologije kojom se ono što želite da urade vaši saveznici predstavlja kao da im činite uslugu i kao da je to za njih dobro kao i za vas, iako to nije tako. Za zemlje ASEAN-a odvajanje (de-coupling) ne samo da je nemoguće već je i štetno. Zato se koristi blaža varijanta – smanjenje rizika (de-risking). Cilj je što je moguće više odvojiti ekonomije azijskih i evropskih zemalja, posebno u sferi visokih tehnologija, od ekonomije Kine. S druge strane, bez obzira na američke pritiske koji su uspjeli spriječiti ratificiranje sveobuhvatnog sporazuma o investiranju između EU i Kine, u Evropi je sve izraženiji i jasniji osjećaj da interesi Evrope kao kontinenta neće biti najbolje zadovoljeni ako bi Evropa okrenula leđa Kini i počela provoditi američku strategiju odvajanja od Kine.

Ovaj rezon naveo je mnoge u Evropi da se usprotive američkoj politici „razdvajanja“ od Kine. Ali i u samoj se Americi trend razdvajanja u novije vrijeme sve više propituje, pa čak i u krugovima Bidenove administracije. Iako je predsjednik Joe Biden, očigledno iz određenih oportunističkih razloga, predsjednika Kine Xi Jinpinga nazvao "diktatorom", nedugo nakon toga Bajdenova sekretarka (ministrica) trezora, otputovala je u Kinu kako bi razgovarala o bilateralnim odnosima s vlastima u Pekingu. Nakon njene posjete ministrica Janet Yellen izjavila je da će njena posjeta pomoći da se izgradi "otporan i produktivan kanal komunikacije sa novim kineskim ekonomskim timom", dodajući kako "naš odnos ne vidimo kao sukob velikih sila" i da "ne nastojimo provoditi politiku razdvajanja (de-coupling)” naše ekonomije od ekonomije Kine.

Moglo bi se reći da se mnogi u Washingtonu zalažu za pragmatičniji pristup kad je riječ o odnosima s Kinom ili da su možda neki krugovi u Washingtonu prisiljeni promijeniti svoj stav, pod pritiskom Evrope, gdje EU ne pristaje na prekid svojih veza s Pekingom. Ne treba zaboraviti da unutar SAD-a velike kompanije i dalje vide obostranu korist u održavanju trgovinskih i investicionih veza s Kinom. Ovdje vidimo tenzije između ekonomskih privatnih interesa ljudi koji upravljaju američkom ekonomijom, i koji su na neki način smetnja i kost u grlu ratobornim antikineskim jastrebovima Bidenove administracije, koji su protiv Kine. Šta god da je uzrok tako različitih, pa čak i kontradiktornih političkih stavova koji dolaze iz redova iste administracije, ozbiljniji promatrači mogu vidjeti jasne pukotine koje postoje i koje su iz dana u dan sve primjetnije u redovima američke administracije kada je riječ o politici prema Kini.

I EU odgovara jačanje veza s Kinom

Bez obzira na njen podređeni politički položaj u odnosu na SAD, posebno zbog rata u Ukrajini, nema sumnje da EU itekako ima utjecaja na sve veća neslaganja u Washingtonu u vezi s odnosima  prema Kini. Odbijajući da se svrsta na stranu jastrebova Bajdenove administracije, visoki predstavnik EU za vanjsku politiku Josep Borrell nedavno je kazao da se zalaže za jačanje veza s Kinom. Nakon razgovora s kineskim kolegom Wang Yijem Borrell je signalizirao da je imao konstruktivan razgovor, posebno o predstojećem strateškom dijalogu u Pekingu u okviru priprema za samit između EU i Kine. Zajednički stav evropskog lidera za vanjsku politiku i njegovog kineskog kolege je da “obojica žele ojačati odnose EU i Kine”. EU nastoji ublažiti trgovinske barijere kao dio sveukupnih napora kako bi se povećala trgovina s Kinom i smanjio trgovinski deficit među njima.

Sve je više primjetan globalni trend ozbiljnog slabljenja i opadanja američke i Zapadne politike koja je ohrabrivala i poticala na antikineski sentiment. Iako su primjetne tendencije da se NATO proširi i instalira u jugoistočnoj Aziji, te da neke zemlje, poput Japana, aktivno podržavaju ekspanziju azijske varijante NATO saveza u Aziji, većina zemalja u jugoistočnoj Aziji, posebno zemlje jugoistočne Azije (ASEAN), uopće ne podržavaju agresivni pristup Zapada prema Kini. ASEAN se strateški postavlja kako bi iskoristio rivalstvo između SAD-a i Kine u cilju postizanja svoje maksimalne prednosti, ali njihova politika ozbiljno računa na održavanje još jačih veza s Kinom.

Ako bismo željeli sumirati poziciju američke politike prema Kini, takva politika sve više vodi u ćorsokak, budući da je uspon Kine neizbježan i nezaustavljiv. Imati antagonističan pristup prema supersili i drugoj ekonomiji svijeta za zemlje ASEAN-a ne bi bilo pragmatično jer je riječ o grupaciji zemalja i privatnih aktera koji uspon Kine ne vide kao gubitak vlastite dominacije. Za mnoge zemlje Azije uspon Kine, u suštini, predstavlja ekonomsku šansu koja se naprosto mora iskoristiti u cilju vlastitog prosperiteta i za dobrobit vlastitih građana i ekonomija.

Ovakav rezon i logika razmišljanja najbolje se u novije vrijeme da primijetiti na Bliskom istoku, koji je do prije deceniju bio pod dominantnom kontrolom SAD-a i njegovih evropskih saveznika. Mnoge moćne države na Bliskom istoku, kao što su Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Katar i Iran, ne samo da su se već u dobroj mjeri udaljili od SAD-a i Zapada u širem smislu, već su duboko uronule u razvijanje trgovinskih i investicionih veza s Pekingom.

Novi odnosi Kine i zemalja Bliskog istoka predstavljaju zanimljivu kombinaciju za sve one koji se pokušavaju oduprijeti usponu Kine i njenom statusu supersile. Riječ je o novoj vrsti odnosa (iako još ne formalnom savezu), koji karakterizira kombinacija energetskog bogatstva zemalja Bliskog istoka s kineskom ekonomskom, tehnološkom i potencijalno vojnom moći, tehnologijama i ekspertizom. Ovaj miks definitivno znači siguran recept koji nagovještava ireverzibilni proces pomjeranja centra globalne moći sa Zapada na Istok, iako se to pokušava usporiti i maskirati, između ostalog, korištenjem jezika u cilju provođenja diplomatskih i strateških ciljeva. Zapadnu jezičku mantru ne treba prihvatiti slijepo kao zadatu i pozitivnu stvar već je podvrgnuti ozbiljnoj dekonstrukciji i epistemološkoj kritici u duhu zajedničkih vrijednosti i općih interesa cijelog čovječanstva.