Toalet je zauzet. Izlazi Avdo. Namrgođen. Kao da cijelu noć nije spavao. U kuću ulazi i Zijo. “Avduka, šta ima”, upita Zijo. “Nemoj me ništa pitati.” Zapalio je cigaretu, othuknuo. “Nemam ništa lijepo za reći.”
“Ko te nasekir'o? Gdje se sinoć bekrijalo? Ko je ta djevojčica što te u tugu baca?”
Šegačio se Zijo prilično raspoložen. Zabrundao je tenk iz pravca Memagića Stijene. Već smo bili navikli da se taj naš tek jedan tenk s vremena na vrijeme pomjeri, ispali granatu ili nekoliko njih, a potom vrati u skrovište. Ovaj put nije bilo ispaljenja. “Eh, da su bogdom te brige”, s uzdahom je rekao Avdo. Oči su mu se napunile suzama. Sinoć je... Hajro, drug iz jedinice, teško ranjen. Nogu su mu morali amputirati. Oženio se nedavno...” Napravio je pauzu... “Amra je lijepa k'o slika. Išli smo na Alipašino isprositi je. Cijela se zgrada iskupila. Valjda ljudima treba radosti. Ušli u stan. Otac joj dva metra ima. I 'nako, mi svi veseli, a on jedva se suzdržava da ne okine plakati. Toliki čovjek a snuždio se, ustade na čas, pa ne zna, u onoj gužvi, je l' bi desno il' lijevo kren'o. Svega ga žena gurka, a on kaharli. Čini mi se da najradije ne bi bio tu. Kaže najstarija mu kćer. Ima još dvije... Mora joj neko javit'. Dobio je dopust sedam dana i još sedam dana redovnog odmora, to i im je bio medeni. U stanu. Vode smo se nanosali na šesti sprat. (Sada se smiješio Avdo). Ni mjesec nisu u braku.” Sjeo je, nesvjesno zapalio i drugu cigaru (prva je još dogorijevala na pepeljari), duboko povukao dim, potom ispuhivao kolutove na neki njemu svojstven način.. Kao da se isključio na moment. Provodio je neki samo njemu znan ritual. Potom je oborio glavu. Puno je ljudi zaplatilo. Ovo ne ide. Utvrđeni su dobro. Ono što i osvojimo oni vrate. Odmah dejstvuje artiljerija. Teško ćemo ovako deblokirati Sarajevo. Ugasio je cigaretu napola ispušenu. Poklopio je rukama oči. Možda je i zaplakao. Nisam bio siguran. Udaljili smo se napolje. Nisam više vidio Avdu, otišao je sljedeću večer nazad u Sarajevo, kroz tunel. Deblokada je i zvanično bila propala.
II
“Tu ti je priručnik za polaganje iz srpskohrvatskog, pardon bosanskog jezika. Stara knjiga, stari naziv, oprosti mi... Al' nema bolje. Na ćirilici, nadam se da ti ne smeta”, upita me Ifeta K.
Gledam je s čuđenjem. “Prvo pismo mi je bila ćirilica! Jednu smo sedmicu pisali na ćirilici, jednu na latinici”, rekoh. “Ma znam... Neki dan mi je bila jedna djevojčica, godinu-dvije mlađa od tebe. Bili su u Hrvatskoj donedavno u izbjeglištvu, ondje završila niže razrede osnovne škole. Dala joj lektiru, dijete mi vrati. Kaže ne zna čitati ćirilicu. Ne uče ih ondje više ćirilicu...” odmahnula je rukom Ifeta. “Ovo će ti biti dovoljno za bosanski. Za matematiku, nisam sigurna... Mislim da je Nezira nešto dala Edni, pa posudi od nje.” Zahvalio sam se teti Ifeti, stavio priručnik u ruksak. “Pričekaj još trenutak.” Ifeta je ušla u drugu prostoriju i pojavila se nakon nekoliko minuta. “Ovo ti je za mamu (bilo je zapakovano u kesi, po obliku, pretpostavljao sam da je kahva). I još nešto, zapamti, bit će ovih što kažu da gimnazija ništa ne vrijedi, da je zanat zakon i ove stručne škole. Ti to prešuti, ne upuštaj se u jalove diskusije. Gimnazija je najbolje što možeš dobiti kao pripremu za dalje... Za fakultet. Samo im reci da nije svako za gimnazije”, savjetovala me Ifeta K., profesorica ruskog jezika, sada u nekom aranžmanu bibliotekarke.
Edna nije imala materijale, ali je znala ko ih ima. Morao sam otići na Jasen kod Fuade. Cijeli dan sam trčkarao sakupljajući materijal za prijemni. Ipak, isplatilo se. Fuada je imala sve: i priručnik, i knjige, i primjerke prijemnih ispita od prošle i pretprošle godine i više od toga – prepričane “iskaze” onih koji su upisali ranije gimnaziju. Zašto nisam prvo došao do Fuade, ostalo bi mi više slobodnog vremena, možda bih stigao i koju basketa odigrati?! Imala je starijeg rođaka, u istoj su kući živjeli, u prvoj ratnoj generaciji gimnazijalaca. Vraćao sam se s Jasena, onako usput čitao pitanja iz prijemnog od prošle godine... Zastao sam preko puta limene table zabijene s desne strane ceste na kojoj je pisalo Olovo, odmah do bio je znak za ograničenje brzine. Gledao sam u rijeku Biošticu, sunce samo što nije zašlo za padine Zagrađa, naselja što se uzdizalo iznad čaršije i spajalo s nebom. Stajale su visoko i dvije stijene, dva brda, poput dvije kule, iznad trokuta, izlivenog betonskog dijela obale, spoja s jedne strane Bioštice, s druge rijeke Stupčanice, praveći nekakva prirodna vrata kanjona Krivaje... Gledao sam u nikad dovršeni most preko puta hotela “Aquaterm”, banjskog lječilišta, nadaleko poznatog. U vidokrugu je bio i nekadašnji stadion, sada poljana, iskrzana radom građevinskih mašina pred sami rat, u pripremi za gradnju ko zna čega. Sada je ta neujednačena neravna površina služila za ispašu stoke, nešto što je bilo nepojmljivo vidjeti u urbanoj sredini. Vidio sam odsjaj, možda na pet-šest metra od mene, u pravcu zaštitne ograde mosta preko rijeke Bioštice na magistralnoj cesti M-18. Kako sam se približavao, začuo sam i tup udar, jedan pa drugi... Kao da je neko kamenicom pogodio u željezne rešetke na zaštitnoj ogradi mosta. Isprva nisam shvatio o čemu je riječ, dok nije zazujalo iznad glave... Odmah sam otrčao nazad prema poslovnom prostoru Čakarića. Pripucali su četnici s “kršića”, položaja iznad Bioštice, podsjetivši me da je još rat, da smo još uvijek na dometu PAM-ova, PAT-ova, sijača smrti sve one silne tehnike kojom je neprijatelj raspolagao. Dolazila je topla junska ljetna noć. Stajao sam ispod Čakarića objekta s dva kilograma knjiga i papira s formulama, pitanjima iz pravopisa, onoga što bi trebalo pomoći da ovjerim ulaznu kartu za opću gimnaziju. Trajalo je to možda pola sata, možda četrdesetak minuta... Već je bila pomrčina kada sam odlučio krenuti dalje... Nije se vidjela tabla s natpisom Olovo, nisu prelijetali svjetlucavi meci, u daljini se naziralo svjetlo, gradić, ljeto, žamor, život prigušen iza dasaka, u podrumskim prostorijama, zaklonjen od pogleda s okolnih brda na kojima su još stajali agresorski vojnici... Došao sam kući oko devet, a možda je bilo i kasnije... Bilo je struje, prelistavao sam priručnik iz bosanskog, pravio plan kako “preći” sve gradivo da budem spreman! Prijemni je za nešto više od dvije sedmice. Volio sam noću učiti, kada sve utihne, kada se da koncentrirati, danju me mamilo sunce, igra, neka potreba da što više budem napolju (u ono vrijeme kada ne granatira, kada ne puca) kao da je život u podrumu izgubljen, zatomljen, nešto što se ne pika. Polje je bilo sloboda, podrum je tek bio zaklon, zatvor, nešto što se moralo, pod prinudom.
III
“Budi se. Deset će sati skoro! Sinoć si do kasno ostao”, pita me mati. Klimnuh glavom. “Hajd, umij se, ubrzo će i doručak, da jedemo svi skupa.” Prostorijom se širio miris svježe pripremljene pure. Dok sam se umio, već je i bila postavljena sofra, žuta smjesa prelivena sitno isjeckanim kockama feta sira koji je djed nedavno dobio u humanitarnom, Merhametovom paketu za penzionere. Pomislih, ovakvom savršenstvu fali samo još čaša pravog kiselog mlijeka, ono što ga Remza izvadi iz ćase, što se pravi od svježe pomuženog mlijeka koje se izlije navečer i ostavi da tokom noći ukisne. Ove su me “zapuhe”, miris fete, miris pure, vratile na selo, izbjeglički život. Ako bih mogao profiltrirati taj izbjeglički period, odbaciti sve one ružne i loše stvari, izdvojiti ono dobro, svakako bi u tom “dobrom dijelu” bila sinija, pite od ručno razvijene jufke, to zajedništvo, druženje i razgovor, taj krug topline, mirisi svježe pripremljenih jela, smijeh s kojim bi počinjao dan... “Hoćeš li i ovo da ti izgrebem... Samo ću ovaj bijeli luk izdvojiti! Trebat ćeš otići do Aldijane. Njena mama me srela. Molila je da dođeš, da prevježbate koji zadatak iz matematike. Pa ako ne bude granatiralo, otiđi čim prije”, govorila mi je mati dok smo doručkovali.
IV
“Jednačine s dvije nepoznate možemo uraditi na dva načina”, objašnjavao sam Aldijani, ali što sam se više trudio, to su njene oči izgledale mutnije, odsutnije, sa svakim novim zadatkom osjećao sam da idemo korak unazad. Nije bilo moguće sve ono što je bilo propušteno nadoknaditi u dan ili dva. “A da ti sjedneš blizu mene na prijemnom? Ponovit ćemo samo razlomke”, predložih sam Aldijani. Klimnula je umornom glavom, činilo mi se da bi svakog trenutka mogla zaspati. Fokusirali smo se na samo jedan tip zadatka i dobro ga uvježbali. Bila je vidno raspoložena i ohrabrena Aldijana dok su me ispraćali iz stana. Njena mama utrpala mi je ceker pun hrane, dominirala je velika kesa. Pisalo je “jaja u prahu”. I to da doživim! Jaja u prahu, mlijeko u prahu, možda izume i janjetinu u prahu?!?
Izašao sam od Aldijane oko 18 h, strčao niz stepenice, još je bilo dovoljno vremena, dovoljno dana da odigram dvije-tri partije basketa, ako ne bude gužva na košu ispred robne kuće. Mati neće znati, zaustavit ću se usput, bit će da sam ostao dokasno vježbati zadatke. Na košu Šatro. Radiolog. “A gdje ćeš s tim knjigama”, upita me dok sam prilazio. “Prijemni za gimnaziju. Vježbao s Aldijanom”, odgovorih. “Aha. I ja sam završio gimnaziju. Zadnja prijeratna generacija. Upis'o 1980, završio 1984. godine. Kasnije su ukinuli gimnaziju, Šuvareva reforma. Toliko je bilo pogrešnih poteza u onom sistemu”, reče Šatro prije nego smo krenuli igrati amerikanca.
V
“Prijemni ispit je pomjeren za sedam dana. Bit će održan u prostorijama osnovne škole u Čuništima. Bit će organiziran prijevoz iz Paske Luke. Vahidin će doći do tebe, pa ćete zajedno. Tako je rekao da ti prenesem”, kazao mi je električar Sejo, komšija od mog školskog druga, koji je živio u Dolovima, selu dva kilometra od Olova prema Sarajevu. Svaki je dan Vahidin pješačio do Olova, čini mi se da ćemo sada zajedno od Olova do Paske Luke, polazne stanice za dalje. Niz Krivaju. Na sigurno. U Čuništima ili Solunu bit će organizovana srednja škola i ove godine. Šta god upisali, valja nam putovati. I rizikovati – onaj dio puta do izlaza iz Olova i ulaza u krševe, kanjon Krivaje. Od moje kuće, možda, kilometar i po. Dovraga više i rat! Nisam ni znao kakva je sreća imati dom zdravlja, osnovnu, srednju školu, poligon, poštu, prodavnice, kino, sve u krugu stotinjak metara. Sada je sve rasparčano, disperzirano, daleko, s mukom, od nemila do nedraga.... S druge strane, kad pomislim, imam sedam dana više za prijemni...
