Ubrzo nakon što je Rusija napala Ukrajinu u februaru 2022., njemački kancelar Olaf Scholz govorio je o „Zeitenwendeu“. Tri dana nakon ruske invazije na Ukrajinu, Scholz je govoreći u prepunom Bundestagu rekao kako 'proživljavaju Zeitenwende', doslovno prekretnicu u historiji. 'To znači da svijet nakon toga više neće biti isti', rekao je tada.
Tri mjeseca kasnije tripartit socijaldemokrata, zelenih i liberala dogovorio je s demokršćanima stvaranje posebnog fonda od 100 milijardi eura kako bi se budžet za odbranu mogao povećati do 2%. Da bi to učinila, zemlja se otvorila reformi Ustava. Stvari su se počele brzo mijenjati, a neki stari običaji - poput nedovoljnog finansiranja vojske ili obično niskog profila u vojnim stvarima - više nisu bili tabu. Njemačka je osjetila dah ruskog diva na svom vratu; Putinovi udarci svakog bi se trenutka mogli malo više približiti srcu Evrope. Bilo je uputno pripremiti se na najgore.
Prije nekoliko godina, Japan je također odobrio povećanje vojne potrošnje i povećao je s 1% BDP-a, postotka posvećenog obrani od šezdesetih godina, na 2% u slijedećih pet godina. Čini se da je i premijer Fumio Kishida bio osjetljiv na promjene koje bi imperijalni pomak ruskog vođe mogao proizvesti na geopolitičkoj šahovskoj ploči. Stoga se također želio pripremiti za najgore, što u slučaju Japana nije samo povezano sa zabrinutošću da će se agresivnost koju Putin pokazuje osloboditi na njegovom području, već bi mogle biti i ambicije Kine ili nuklearne prijetnje Sjeverne Koreje.
U aprilu je Kishida bio u Washingtonu u službenoj posjeti i iskoristio je vrijeme za jačanje savezništva s Bidenom za ono što bi se moglo dogoditi u bliskoj budućnosti. Najavili su novi vojni sporazum, kojim će Japan i SAD stvoriti mrežu protivzračne odbrane s Australijom na Pacifiku, te restrukturiranje vojnog zapovjedništva koje Washington ima na otoku.
Pankaj Mishra govori nam u „Iz ruševina carstava“ da je izolacija Japana — sve do dolaska američkih brodova komodora Perryja na njegove obale 1853. — prouzročila preobrazbu koja se ondje dogodila između 1868. i 1895. da “rezultira posebno zadivljujućim“, a uključivala je i zapažanje jednog od velikih novinara tog vremena, Tokutomija Sohoa, koji je lamentirao da su zapadnjaci smatrali Japance “nečim sličnim majmunima”. To se tada prestalo događati. "Ali sada kada smo testirali svoju snagu, svijet nas poznaje", rekao je Soho. “Osim toga, znamo da nas svijet poznaje.”
Ian Buruma, u „Stvaranje Japana, 1853-1964“ objašnjava da su Meiji oligarsi krajem 19. stoljeća odabrali njemački put za izgradnju svoje države. “Nacionalno jedinstvo pod pruskim kajzerima”, koje je bilo “nametnuto vojnom disciplinom i kulturnom doktrinom oko nacionalne biti i njemačkog duha”, bilo mu je uzor.
Uskoro su oslobodili silu koja će biti "čelikom iskovana i krvlju hranjena", i pokazali svoju moć u Rusiji, Koreji, Kini i Indokini. Kasnije je došlo savezništvo s Trećim Reichom i kolosalno barbarstvo Drugog svjetskog rata. Poraženi, Njemačka i Japan morali su smanjiti svoje vojne ambicije do kosti. Postale su čvrste, stabilne, mirne demokratije.
Sada se govori o Zeitenwendeu, ali ono što bi takav koncept mogao značiti je nešto što nam još uvijek izmiče. Ono što historija uči jeste da se promjene mogu dogoditi vrtoglavom brzinom i da upravo zbog toga ne smijemo zaboraviti da je mir neotuđiv cilj.