“Zlatno doba, akcije i romanse Bollywood“ naziv je indijske filmske industrije iz Mumbaija u Indiji i često se pogrešno koristi u kontekstu cjelokupne indijske kinematografije. Iako je samo dio ogromne indijske filmske industrije, Bollywood je bez sumnje jedan od najvećih centara filmske produkcije u svijetu. Ime Bollywood izvedeno je iz dviju riječi: Bombay (ime za Mumbai koje se više ne koristi) i Hollywood (centar američke filmske industrije). Nastanak imena Bollywood veže se za ime Tollywood, ime zapadnobengalskog kina i prvi se put takvo ime, inspirirano američkim, pojavljuje 1932. godine. Međutim, ime Tollywood koristilo se sve više kao nadimak, dok se termin Bollywood uveo 1970. godine, označavajući vodeću svjetsku filmsku produkciju, te iste godine kada je Indija prestigla Ameriku, do tada najvećeg svjetskog proizvođača filmova. Ne zna se tačno ko je zaslužan za davanje imena poznatog čitavom svijetu, jer su zaslugu za njegovo uobličenje i nastanak svojatali mnogi od književnika, preko pjesnika, režisera i učenjaka.

Dhundiraj Govind Phalke režirao je 1913. godine svoj prvi kratki nijemi film “Raja Harishchandra“, koji je poznat kao prvi nijemi film nastao u Indiji. Nakon toga je nastala čitava plejada nijemih filmova, da bi već 1930. godine indijska industrija producirala i do 200 filmova godišnje. Ardeshir Irani režirao je 1931. godine i prikazao prvi indijski zvučni film “Alam Ara“, koji je postigao izuzetan uspjeh. Odmah je nakon toga cijeli Bollywood i regionalna filmska industrija počela praviti filmove sa zvukom. Za indijsku kinematografiju tridesete i četrdesete godine prošlog stoljeća bile su izuzetno burne. Indija je bila potresena “Velikom depresijom“, Drugim svjetskim ratom i pokretom za nezavisnost Indije, tako da su mnogi bollywoodski filmovi bili eskapističke prirode, a bilo je i onih koji su radili filmove socijalne tematike ili su pak angažirali filmove u borbi za nezavisnost Indije. Ardeshir Irani režirao je 1937. godine prvi indijski film u koloru pod nazivom “Kisan Kanya“, ali kolor ipak nije postao popularan sve do kasnih pedesetih.

Period kasnih četrdesetih pa sve do šezdesetih godina prošlog stoljeća filmski historičari nazivaju zlatno doba indijske kinematografije. Neki od najboljih naslova ikada nastalih u čitavom svijetu filma dolaze upravo iz Indije iz ovog doba. Nezaobilazni su filmovi Gurua Dutta “Pyaasa“ (1957) i “Kaagaz Ke Phool“ (1959) i filmovi Raja Kapoora “Awaara“ (1951) i “Shree 420“ (1955). Ovi su filmovi prikazivali socijalne teme baveći se radničkom klasom preko urbanog života Indije. Neki od poznatih epskih filmova u Indiji upravo nastaju u ovom periodu uključujući i Mehboob Khanov “Mother India“ (1957), koji je nominiran za Oskara u kategoriji najboljeg filma na stranom jeziku. Filmske su zvijezde ovog perioda Dev Anand, Dilip Kumar, Raj Kapoor, Guru Dutt, dok s ženske strane imamo prekrasnu Nargis, zatim Vyjayanthimalu, Meenu Kumari, Nutan, Madhubalu.

Početkom sedamdesetih godina u Bollywoodu sve više postaju popularni akcijski filmovi i romanse, a glumci Rajesh Khanna, Sanjeev Kumar i Sashi Kapoor dominirali su tadašnjom filmskom scenom. Sredinom i krajem sedamdesetih akcijski filmovi prelaze u novi žanr, poprimaju oblik gangsterskih filmova s izrazitom notom nasilja. Amitabh Bachchan, filmska zvijezda poznata još pod imenom “Ljutiti mladić“, podigao je ovaj gangsterski trend do samog vrha, a u tome su mu itekako pomogli zvijezde Mithun Chakraborty, Anil Kapoor i Sunny Deol i taj je period trajao sve do ranih devedesetih. Krajem je osamdesetih i tokom devedesetih godina prošlog stoljeća pažnja opet bila usmjerena na porodičnocentrične romantične mjuzikle, a na vrhu romantičnih komedija iz tog perioda nalaze se još uvijek “Qayamat Se Qayamat Tak“, “Maine Pyar Kiya“, “Dil“, “Hum Aapke Hain Koun“, “Kuch Kuch Hota Hai“, koje su iznjedrile nove generacije izvrsnih mladih glumaca kao što su Aamir Khan, Salman Khan, Shahrukh Khan, Madhuri Dixit, Sridevi, Juhi Chawla, još uvijek aktivnih i angažiranih u izradi svjetski poznatih filmskih hitova.

SAVREMENI BOLLYWOOD – GLAVNI TOK

Početkom ovog stoljeća filmovi Bollywooda postaju svjetski poznati i vrlo omiljeni u cijelom svijetu i upravo iz ovakve pozicije proizlaze inovativni scenariji i priče koje je pratio tehnologijski napredak specijalnih efekata i animacije, gdje se više nije znalo da li nove, sasvim osvježavajuće i nikad ispričane priče prati napredak tehnologije, ili one zapravo nastaju upravo iz tog istog tehnologijskog tutnja i buke. Sve je ovo podiglo nacionalnu filmsku industriju na sasvim novu razinu gdje nastaju veliki hitovi “Gaya“ (2003), “Kal Ho Na Ho“ (2003), “Dhoom“ (2004), “Hum Tum“ (2004), “Krrish“ (2006), “Jab We Met“ (2007), “3 Idiots“ (2009). Dok su mnogi glumci iz prethodnog perioda zadržali svoj angažman i nastavili s uspješnim karijerama, 2010. godine pojavljuje se sasvim nova generacija izvrsnih glumaca: Ranbir Kapoor, Imran Khan, Ranveer Singh, Arjun Kapoor, Vidya Balan, Katrina Kaif, Deepika Padukone, Anushka Sharma.

Bollywoodski filmovi uglavnom su mjuzikli i podrazumijeva se da u sebi sadrže primamljivu muziku uz koju glavni glumci pjevaju i plešu. Uspjeh samog filma često zavisi od kvaliteta muzike, a vrlo često muzika filma izađe u eter prije premijere kako bi primamila gledaoce i time povećala gledanost. Indijska je publika vrlo zahtjevna i za svoj novac očekuje potpun doživljaj, od dobre zabave, preko pjesama i plesa, ljubavnih trouglova, komedije i uzbudljivih preokreta i stalne promjene pokretača radnje, sve pomiješano u ekstravagantnu mješavinu s uvijek prisutnim pauzama. Ovakav tip filma Indijci zovu masala, što u hindu jeziku označava mješavinu raznih začina. Ovi filmovi u sebi nose akciju, komediju, romansu, dramu, misteriju, a mnogi su heroji unutar njih sposobni sami nadvladati i pobijediti sve negativce.

Priče su u filmovima uvijek melodramatične, a radnja se uvijek gradi na određenim formulama koje dolaze šablonski: dvoje zaljubljenih kojima su se zvijezde podudarile, ali srditi roditelji ne dozvoljavaju tu vezu; ljubavni trougao i porodične veze; žrtvovanje glavnog junaka za dobrobit društva i s druge strane pokvareni političari; otimači i blagi i popustljivi zlikovci; kurtizane zlatnih srcadi; davno izgubljeni rođaci i braća i sestre koje je sudbina razdvojila i dramatični preokreti i slučajni životni susreti.

Indijski filmovi oduvijek su imali artističke ciljeve sa sofisticiranim pričama, unutar i izvan Bollywooda. Scene prepune života, u velikom gradu ili na selu i u prirodi, životopisnih predjela i neviđenih pejzaža, jesu lajt-motivi većine indijskih filmova. Za razliku od Hollywooda, koji kao da je sve svoje dobre priče ispričao i kao da je ponestalo ideja za stvaranje bilo čega vrijednog prikazivanja na velikom platnu, Bollywood je tek sada počeo s pravljenjem izvrsnih filmskih hitova. Da bi bio hit, indijskom filmu nije potrebno, u nedostatku bolje i izvorne ideje, prenaglašavanje muške ili ženske seksualnosti pornografskim scenama, gdje se ni moderni filmski stručnjaci više ne snalaze koji bi film spadao pod kategoriju pornografskog, a koji ne.

Bollywood je to mjesto u filmu ispunio odličnom muzikom, dobrim plesom i izvrsnom pričom i zapletom koji sasvim spontano dostiže svoj vrhunac. Upravo ta neopterećenost “modernim hollywoodskim trendom“ daje Bollywoodu široke vidike i ostavlja ogroman prostor za inovacije, a filmovi u trajanju preko 150 minuta sve vrijeme drže pažnju gledaoca pa se doživljavaju poput kratkog animiranog filma, gdje se kao dijete nakon odgledanog jednog filma već željno iščekuje idući.

Zvuk bollywoodskog filma rijetko je sniman na terenu pa se zvuk najčešće snima ponovo i sinhronizira u studiju gdje svi glumci ponovo recitiraju rečenice iz scenarija, i to onim redoslijedom kako se pojavljuju na ekranu. Ovaj je proces dugo vremena stvarao mnogobrojne probleme, pošto se zvuk uvijek pojavljivao jedan frejm prije ili poslije nego bi se usta glumaca (na ekranu) pomjerila. Glumci su svaku scenu morali glumiti po dva puta, prvi put na terenu, a drugi put u studiju, gdje je vrlo teško bilo ponoviti i odglumiti određene scene, podešavajući emociju na odgovarajuću razinu.

Sveprisutnost sinhroniziranog zvuka datira još iz davne 1960. godine i to s dolaskom kamere “Arriflex 35“, na kojoj je bilo potrebno zakloniti mikrofon, poznat po stvaranju ogromne buke i lošeg tona. Komercijalni indijski režiseri, poznati po svojoj brzopletosti, nisu se sjetili pokriti mikrofon na kameri koji je upropastio ton cijelog filma. Zbog toga su morali sav ton iznova snimiti u studiju, što je vrlo brzo postao standard indijskih filmova. Ovaj je četrdesetogodišnji trend sinhroniziranja zvuka napušten 2001. godine snimajući film “Lagaan“, gdje je producent Aamir Khan insistirao da se zvuk snima istovremeno. Poslije toga su otvorene žustre rasprave na ovu temu, nakon čega je tradicija sinhroniziranog zvuka počela polahko padati u zaborav.

MUSLIMANI U OBJEKTIVU: OD PROBLEM-AGE DO PLAYBOY-TERORISTE

Još od dvadesetih godina prošlog stoljeća u filmovima Bollywooda “Anarkali“ (1928), “Humayun“ (1945), “Shahjahan“ (1946) pojavljivali su se muslimani kao glavni ili sporedni likovi. Trend prikazivanja muslimana u filmovima nastavio se kroz čitavo 20. stoljeće, gdje su se muslimani, prema potrebama politike određenog vremena, prikazivali na različite načine i u različitim situacijama. Prilikom ustanka za nezavisnost u Indiji nakon Drugog svjetskog rata, kada su se sve više zaoštravali odnosi s Pakistanom, Bollywood je u filmovima muslimane predstavljao kao feudalce, shodno tome kao antimoderne i nerijetko problematične u društvu koje su redovito Hindusi “kultivirali“.

Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, prateći politička dešavanja, pobunu u Kašmiru i rušenje (u režiji Hindu fanatika) Babri Masjida, preko 450 godina stare džamije, “muslimanski teroristi“ počeli su se sve češće pojavljivati u filmu u sada posve novom “svjetlu“, izvan anahronih feudalnih stereotipa. Kroz priču filma predstavljani su kao najveća prijetnja Indije i njene nezavisnosti, slobode i demokratskog života. Vjerovatno je konstanta marginalizacija indijskih muslimana u sedamdesetim i osamdesetim godinama doprinijela ovom fenomenu. Filmovi “Ghulam-e-Mustafa“ (1997), “Pukar“ (2000), “Maa Tujhe Salaam“ (2002) u sebi sadrže ovakav narativ, a film “Roja“ (1992) možda i najbolje prikazuje ove političke promjene i simbiotičku vezu između Kašmira, Pakistana i muslimana.

Nakon 11. septembra portet muslimana u filmu na svjetskom planu doživljava drastične promjene koje nisu zaobišle ni Bollywood. Iako na svjetskom planu filmovi kopiraju jedan za drugim radnju, motive, način prikazivanja “islamskog terorizma“ nekada do u detalje, u Bollywoodu se pojavio motiv urbanog muslimanskog playboy-teroriste, prvenstveno u filmu “Fanaa“ (2006), koji je osvježio ovu tematiku donoseći joj nešto sasvim neočekivano i novo te je na taj način sociološki proširio definiciju “islamskog terorizma“.

NEKOLIKO DETALJA ZA SLADOKUSCE

Između 800 i 1.000 filmova producirano je, a oko 250 filmova cenzurirano je svake godine. Hinduska filmska industrija najveća je filmska industrija u Indiji po godišnjem broju prodanih karata i produciranih filmova. 20 miliona ljudi dnevno idu u kino da gledaju film, za što izdvoje jednu prosječnu dnevnicu u Indiji. Centralna Komisija za certificiranje filma na svom portalu na internetu iznosi podatke da u periodu od tri mjeseca milijardu ljudi posjeti kino dvorane u Indiji. Kada je u pitanju indijska ekonomija, važno je napomenuti da 86% ljudi dnevno zarađuje ispod $2, a 44% ljudi zarađuje ispod $1 dnevno. Na godišnjem se planu producira preko 250 filmova s varijacijom budžeta između $200.000 i $50.000.000. Tokom posljednjeg desetljeća zarada od izvoza filmova povećala se sa $2.18 miliona na $32.85 miliona. Bollywood upošljava više od 1.750.000 ljudi i svake se godine taj broj povećava za 35.000. Na indijsku filmsku industriju izdvaja se jedna trećina svih investicija u Indiji, a sama industrija godišnje zarađuje oko 500 milijardi američkih dolara. Pet filmova s najvećom zaradom: “PK“ ($120 miliona), “Dhoom 3“ ($86 miliona), “Chennai Express“ ($67 miliona), “3 idiots“ ($63 miliona), “Happy New Year“ ($61 milion). Pet najbogatijih glumaca Bollywooda: Shah Rukh Khan (neto vrijednost $600 milona), Amitabh Bachchan (neto vrijednost $400 miliona), John Abraham (neto vrijednost $245 miliona), Salman Khan (neto vrijednost $200 miliona), Aamir Khan (neto vrijednost $185 miliona). Prosječna je dužina trajanja filma 3 sata, najduži je film “Gangs of Wasseypur“ s dužinom trajanja od 320 minuta, a glumac s najviše filmova u svojoj karijeri jeste Brahmanandam s preko 1.000 filmova snimljenih od 1987. godine do danas. Televizijski šou s najvećim brojem serija jeste “Rasoi Show“, koji je od 2005. godine do danas snimio 3.709 serija.