Kiša pada nekoliko dana i teren je nalik na močvaru. Uniforme i sve oko nas smrdi po naftalinu. Svuda okolo su pogače naftalina. Donijeli su ih zbog zmija koje su se raširile na sve strane. Sada se na kiši taj naftalin raskvasio i još jače smrdi. Tako jako smrdi da, poput neke kiseline, ugriza za nosnice.

Nama je peti dan kako smo na rejonu Boderišta. S naše je desne strane Peta bojna “Gromovi” HVO Brčko. Rovove je kiša napunila vodom. Kopati duboke tranšeje krajnje je nerazumno jer voda odmah bude između 20 i 25 centimetara dubine.

Od ranog jutra granate raznovrsnih kalibara padaju po našim položajima. U većini slučajeva, zbog raskvašenosti zemlje, nemaju nikakvog učinka.

Mi smo u nekoj staroj kući s dobro ukopanim i izbetoniranim podrumom. Mirsad, Suad i ja gledamo dok se momci iz prvog voda na smjenu pokušavaju sakriti od uporne kiše pod malu strehu koša u kojem se nalazilo žito. Iznenada se začuše huk i detonacija. Granata pada veoma blizu kuće u kojoj se nalazimo. Znali smo to nakon što su komadi materijala počeli udarati o prozore i padati po krovu. Zatim je došlo još granata. Druga, treća..., svi istrčavamo i zaliježemo gdje ko stigne. Komandir glasno viče ostalima da se sklone, da ne izazivaju sreću na otvorenom.

Ubrzo stiže naredba da moramo krenuti naprijed. Jedan dio linije ostao je prazan, a drugi dio popunila je jedinica HVO iz Brčkog. Čujemo da detonacije dolje odjekuju jedna za drugom. S nama su pošli i momci koji su stigli u ispomoć s Dizdaruše, približno dvadeset vojnika.

Krećemo se oprezno kroz kukuruzno polje. Stižemo do nekih devastiranih kuća koje izgledaju nekako turobno. Sivilo ovog jesenjeg dana čini se veselim u odnosu na garež zidova i nagorjele grede koje nezgrapno vise s krovova. Pokidane žice električnih vodova klate se s poluiščupanih i nagetih bandera. Okolo po cesti i avlijama razbacane stvari, odjeća...

Pedesetak metara ispred nas uočavamo naše momke koji su još jutros otišli na ove položaje. Razgledam okolo, svuda su ostaci avionskih bombi, a ispred nas, pored ceste, veliki krater od kasetne bombe. Dio njenog kontejnera visi s balkona polurazrušene kuće. Prava slika ratnog razaranja i pustošenja...

Zauzimamo položaje oko kuća i u kanalima i čekamo. Hladno nam jer smo mokri.

Izviđači dotrčavaju s viješću da su ispred nas velike snage takozvane VRS i da će uskoro sigurno krenuti u napad.

U popodnevnim satima pojačana je paljba s agresorskih položaja. Kroz buku i odjek granata koje padaju po kućama začula se neobična grmljavina. Kako se pojačava agresorska paljba, tako je glasnija i ta buka iz pozadine.

Buku pravi kolona tenkova koja se spušta niz brdo udaljeno 300-400 m od rovova naših boraca. Tenkovi su nešto s čim će se većina naših boraca uskoro susresti prvi put na otvorenoj liniji, ali to ih ne obeshrabruje u naumu da odbrane ove položaje. Moramo ustrajati na tome, jer je naša desna strana već u klinu. Odbraniti je moramo po svaku cijenu, pa i po cijenu svojih života.

Tenkovi se približavaju našim položajima, ali zbog gustog raslinja, neće biti uočljivi sve dok se ne pojave na mjestu na kojem je prije rata postojao manji most. Srušen je na početku Agresije u nadi da će to usporiti neprijatelja pri ulasku u selo. I usporio ih je, ali na samo nekoliko minuta: jedan za drugim prelaze rijeku, koja tek počinje nadolaziti, preko ostataka betonskih ploča. Dva su već na drugoj obali, a zbog stalnog granatiranja rovova, naši borci ne mogu na njih otvoreno pucati.

Praga s desne strane bjesomučno tuče po nama. Svuda oko nas padaju komadi blokova i crepova s kuća. Tenkovi tuku po kućama pozicionirani na udaljenosti između 50 i 100 metara od dva naša rova. Iza ovih “željeznih divova” iz rijeke počinju izlaziti dobro naoružani neprijateljski vojnici.

Otvara se vatra na pedesetak metara od nas, borci su doslovno lice u lice jedni prema drugima.

Nakon nekog vremena, tenkovi nastavljaju približavajući se sve više našem rovu.

U rovovima smo imali svega tri granate za RPG, od čega su dvije već bile neuspješno upotrijebljene.

Jedan od tenkova, i to T-84, približio se na dvadesetak metara. Ako ga ne zaustavimo, sigurno prolazi kroz liniju, a s njim i pješadija. To bi, naposljetku, značilo da će pasti cijela linija odbrane.

U tom iščekivanju borac 108. brigade izlazi iz rova, jedan od vojnika Samira Sijamhodžića Kondora. Bez ikakve zaštite, staje ispred tenka i iz neposredne blizine posljednjom granatom pogađa ga i onesposobljava.

Ovaj trenutak bio je presudan. Strašna pucnjava ogradila se sa svih strana. Neki od agresorskih vojnika pokušavaju naći zaklon iza kuća pored mostića, ali nisu svjesni da smo svuda raspoređeni. Nalijeću na naše momke, na njihove teške strojnice, koje bjesomučno tuku.

Jedna grupa od šest ili sedam četnika pokušava prijeći cestu i doći na drugu stranu. Dolje, u kanalu, Hamza leži sa svojim mitraljezom. Smrtonosni rafal pokupio je četvericu agresorskih vojnika i razbacao ih po cesti. Jedan od njih uspijeva ranjen nekako otpuzati u kanal i odatle se izvući prema svojima.

Pucnji oko nas i dalje odjekuju kroz plamen pogođenog tenka. Drugi tenk, koji su ostavili, imao je samo malo oštećenje na gusjenici i do večeri je izvučen na našu stranu.

Naši momci izvlače petericu mrtvih agresorskih vojnika. Samo je jedan od njih iz okoline Brčkog, ostala četverica su iz Srbije.

Hamza dolazi do nas da nam kaže kako po naredbi komande ostajemo ovdje. Uskoro je došao i major Pamukčić sa svojim momcima da ojačaju ovaj dio linije.

Sutra prije podne otpočet će još jači napad na ovom dijelu linije. Ostat ćemo tu narednih jedanaest dana i svjedočiti bjesomučnom divljanju agresorske artiljerije, velikim pješadijskim i tenkovskim napadima. Ali, isto tako, svjedočit ćemo i o velikom herojstvu Posavaca, nesebičnosti i beskompromisnom herojstvu pojedinaca. Jedanaest dana herojske bitke u kojoj agresoru neće biti dopušteno da uzme niti pedalj slobodne teritorije. O tim herojstvima i junacima iz tih priča još će se ovdje pisati.