Staljin je 10. februara 1948. dočekao komunističke veterane Georgija Dimitrova i Edvarda Kardelja u Kremlju. Pohod Crvene armije po istočnoj Evropi doveo je Dimitrova do vodstva novoosnovane Narodne Republike Bugarske nakon više od 20 godina progonstva u SSSR-u. Kardelj je u međuvremenu postao zamjenik Josipa Broza Tita, čiji je antifašistički partizanski pokret oslobodio Jugoslaviju i zamijenio staru kraljevinu 'Narodnom Republikom' pod vodstvom komunista. Pridružili su im se bezbrojni drugi najviši zvaničnici sa svih strana.
Tema razgovora bila je federacija na Balkanu. Naime, zašto su Bugarska i Jugoslavija tako entuzijastično nastavile s tom idejom bez uključivanja Sovjeta. ‘Možemo li smatrati da bismo svoje napore mogli usmjeriti na ubrzanje uspostave federacije između Bugarske i Jugoslavije?’, upitao je jedan bugarski predstavnik. ‘Možete je uspostaviti sutra ako želite’, odgovorio je Staljin. 'Ovo je prirodan proces i mi se tome ne protivimo. Mi smo samo protiv komsomolskih metoda ujedinjenja.’ Komsomol je bio omladinski odjel sovjetske Komunističke partije, tako da je Staljinova implikacija bila jasna: njihovi naivni napori zahtijevali su zrelo usmjerenje Sovjetskog Saveza.
Kako je moć Osmanskog Carstva opadala u 19. stoljeću, male, pobunjene kršćanske države pojavile su se na Balkanu kako bi popunile vakuum. Zatim su se međusobno borile u dva balkanska rata, Prvom svjetskom ratu i Drugom svjetskom ratu u brojnim pokušajima prekrajanja svojih granica, nikad sasvim zadovoljni svojom veličinom i stasom. Raspad Jugoslavije početkom 1990-ih doveo je do pojave sedam država gdje je nekada postojala samo jedna. Na usputni pogled, historija Balkana izgleda kao historija neprestane 'balkanizacije'. Pa ipak, Staljinu i svima ostalima prisutnim u Kremlju 10. februara 1948. izgledalo se prirodnim da se ujedine.
Više od stoljeća i pol prije tog sastanka, ideja da bi Balkanom trebala vladati jedna jedinstvena balkanska država bila je glavni oslonac socijalističke i komunističke misli u regiji i šire. I mnogo prije nego što je iko uopće čuo ime Marx, ta je ideja bila istaknuta u političkim vizijama postosmanskog Balkana, kako u prijestolnicama velikih sila koje će odlučivati o sudbini regije, tako i u političkim težnjama nekoliko lokalnih političkih pokreta. Prigrlili su je socijalisti, monarsi, komunisti, liberali, romantični nacionalisti i seljačke vođe. Staljin, Churchill i Mussolini raspravljali su, gurali ili odbacivali ideju. A ipak je danas uglavnom zaboravljena, fusnota u historiji jedne regije koju i samu tretiraju kao fusnotu evropske historije.
Iako se pojam 'Balkan' jednostavno odnosi na planinsko područje u jugoistočnoj Evropi, postao je sinonim za skup negativnih stereotipa poznatih većini u zapadnom svijetu, od balkanizacije do zaostalosti i krvoprolića. Ali dok je politička fragmentacija svakako obilježje balkanske historije, ona je nedavna i teško da je jedinstvena po tome, kao što će vam pokazati bilo koja karta Svetog Rimskog Carstva. Od klasičnog do modernog doba, dvije značajke koje su definirale Balkan nisu bile povezane s političkom fragmentacijom, već s jedinstvom ili pokušajima nametanja jedinstva iz jednog političkog središta koje je obično tvrdilo da je naslijeđe Rima, i kulturnom nejedinstvu proizašlom iz različitih rascjepa koji su presijecali regiju.
Prva zabilježena crta rasjeda bila je između starih Grka i zemlje barbarstva koju su vidjeli izvan Grčke. Doista, evropska 'civilizacija' kako je mi razumijemo počinje na Balkanu, ako se sjetimo da je Grčka balkanska zemlja.
Prvo – i najvažnije – jedinstvo nametnuli su Rimljani osvojivši Grčku, Makedoniju i Iliriju. Ali kulturna nejedinstvenost je postojala između zapadnog dijela Balkana, primarno pod latinskim utjecajem, i istočnog dijela, primarno pod grčkim utjecajem, dvosmislena Jirečekova linija. Tada se pojavila nova linija rasjeda kada je carstvo podijeljeno na dva dijela, njegov zapadni dio ostao je pod vlašću Rima, a istočni dio pod Bizantom. Kada je Zapadno Rimsko Carstvo palo 476. godine, (Bizantsko) Rimsko Carstvo je privremeno ponovo učvrstilo političko jedinstvo Balkana, ali su njegovo carstvo polako rascjepkale nove slavenske države. Dvije od njih pod jakim bizantskim utjecajem – Bugarska i Srbija – čak su proglašavale carstva u različitim razdobljima u srednjem vijeku dok su same pokušavale zatražiti rimsko nasljeđe na Balkanu. Gdje oni nisu uspjeli, uspjet će drugi osvajač.
Osmanlije su nametnule i novo jedinstvo i novo nejedinstvo na Balkanu dok su srušili ono što je ostalo od Rimskog Carstva na istoku. Uspjeli su vratiti regiju pod kontrolu Carigrada, ali je njihova evropska granica označila novu podjelu između kršćanstva i islama, koja će kasnije biti shvaćena kao granica između Zapada i Orijenta. Ovdje počinju sazrijevati moderni pogledi na Balkan, pri čemu se regija u 18. i 19. stoljeću sve više doživljava kao neka vrsta 'Malog Orijenta' unutar Evrope.
Kasni osmanski Balkan bio je zbunjujuće raznoliko mjesto. Latinski, grčki, slavenski, muslimanski, albanski, turski, bizantski, jevrejski, katolički i mnogi drugi identiteti preklapali su se u pojedincima, zajednicama i mjestima. Svaka faza historije poluotoka ostavila je traga na njegovoj ljudskoj geografiji, ali nijedan element nije prevladao. Postojale su nejasne granice između mjesta gdje su bile koncentrirane vjerske ili jezične skupine, ali i mjesta intenzivnog miješanja. Jezik i vjera obično su išli ruku pod ruku s društvenom klasom ili imanjem. Do prijelaza u 19. stoljeće, osmanski Balkan je mnogima izgledao kao regija zamrznuta u vremenu. No, sile moderne neće ga dugo ostaviti ovako.
Godine 1797., dok su francuski revolucionarni ratovi bjesnili Evropom, grčki izgnanik u Beču po imenu Rigas Feraios objavio je ono što se općenito tumači kao prvi prijedlog za balkansku federaciju. U svom pamfletu Nova politička uprava stanovnike Rumelije, Male Azije, sredozemnih otoka i Vlaške-Moldavije pozvao je na uspostavu ujedinjene kršćanske balkanske države s grčkim kao građanskim jezikom i ustavom temeljenim na modelu revolucionarne Francuske.
Ovaj prijedlog otvorio je eru u kojoj je ideja nezavisne, ujedinjene balkanske države koja se sastoji od nekoliko nacija predstavljena kao ozbiljna alternativa osmanskoj vladavini. Feraios je umro dvije godine nakon objavljivanja pamfleta, samo nekoliko godina prerano da se vidi početak nacionalističkih ustanaka koji će uništiti osmansku vlast na Balkanu.
Dva srpska ustanka u ranom 19. stoljeću donijela su autonomnu srpsku kneževinu unutar Osmanskog Carstva, dok je uspješnija Grčka revolucija doživjela međunarodno priznatu nezavisnu Grčku uspostavljenu 1832. Iako je to bila prva od mnogih nacionalnih država koje su uspostavljene u Balkanu, oni koji su pokrenuli rat za nezavisnost imali su daleko maglovitiju ideju o tome kakvu državu zamišljaju.
Grčko revolucionarno društvo Filiki Etairia – osnovano u Odesi, dijelu Ruskog Carstva – zapravo je bilo sastavljeno od Srba, Rumuna, Bugara i Crnogoraca te Grka. Mnogi njegovi članovi i vođe nadali su se uspostaviti neku vrstu panbalkanske pravoslavne kršćanske zajednice i nadali su se da će kršćani diljem Balkana ustati kako bi to ostvarili.
Ovo rano spajanje balkanskog i grčkog jezika odražavalo je činjenicu da je do početka 19. stoljeća grčki uglavnom postao jezik balkanske kršćanske visoke kulture i napredovanja buržoazije, zahvaljujući povlaštenom položaju grčke trgovačke klase i pravoslavne crkve. Ta ideja da bi se osmanska vlast na Balkanu mogla ili trebala prirodno zamijeniti grčkom u obliku neke oživljene bizantske države bila je stara i svoje je najveće strane zagovornike našla u Sankt Peterburgu. Katarina Velika je nizu naselja osnovanih na teritorijama osvojenim od Osmanlija na obali Crnog mora dala upadljiva grčka imena poput Odese, Hersona i Mariupolja. Ona je zamislila da ova naselja budu odskočna daska prema kontroli Balkana i Carigrada kroz uspostavu grčke ili neobizantske države.
Različiti prijedlozi iz ranog 19. stoljeća bili su čudan spoj ideje o neobizantskoj i balkanskoj federaciji. Dok je služio kao ministar vanjskih poslova cara Aleksandra I. od 1804. do 1806., poljski plemić Adam Czartoryski predložio je da Rusija teži federalnoj balkanskoj uniji koja bi se sastojala od grčke jedinice sa središtem na Jonskim otocima i slavenske jedinice koja bi se sastojala od Dalmacije, Hercegovine i Crne Gore. Ugledni grčki državnik Ioannis Kapodistrias, koji je bio na istoj dužnosti kao i Czartoryski od 1816. do 1822., predložio je daleko širu Balkansku konfederaciju kao ruski protektorat kojim bi vladali plemići iz svih velikih evropskih kraljevskih kuća sa središtem u Carigradu. Ponovio je ovaj prijedlog dok je 1828. služio kao prvi šef države nezavisne Grčke, bez protektorata.
Pojavom nezavisne Grčke, zatim Srbije, zatim Bugarske i Rumunije, postalo je teško ignorirati da na Balkanu ne postoji niti jedna pravoslavna kršćanska nacija, već višestruka, da i ne govorimo o milionima muslimana, Jevreja i katolika. Vrsta helenske države koja je nekoć bila zamišljena više nije bila održiva. Moderne nacije, kako su se shvaćale na Balkanu, pod snažnim utjecajem njemačkih filozofskih ideja, nisu bile definirane vjerom, već jezikom.
Balkanska federacija postala je ne samo način zamišljanja postosmanskog Balkana, već odjednom alternativa novom poretku nacionalnih država koji se gradio umjesto nje. Od malih jezgri, balkanske nacionalne države razvile su iredentističke ideje koje su definirale njihove ambicije duboko u 20. stoljeće. Grčka je imala Megali ideju koja je zamišljala da se Grčka proteže preko Egeja do Carigrada. Srbija je imala ideju da Srbija treba da obuhvati sve zemlje naseljene Južnim Slavenima. Bugarska je nastojala izgraditi Veliku Bugarsku koja je uključivala granice koje je dobila Sanstefanskim ugovorom 1878., prije nego što su konačnim dogovorom između velikih sila te granice značajno smanjene.
Mješovita priroda Balkana – a posebno Makedonije – značila je da niko nije mogao ostvariti puni opseg svojih iredentističkih želja bez zadiranja u želje svojih susjeda. Desetljećima je to bilo dovoljno da se spriječi zajednički front akcije za potpuno protjerivanje Osmanlija s Balkana. Iako su svi nastojali rastjerati Osmanlije, niko se nije mogao složiti oko toga kako podijeliti mogući plijen. Ali šta ako plijen uopće nije trebalo dijeliti?
U kasnom 19. i ranom 20. stoljeću, balkanska federacija postala je centralni cilj triju različitih političkih pokreta. Obje su to vidjele kao rješenje za naizgled nerješive probleme poluotoka, iako su im se vizije znatno razlikovale. To su bili socijalisti (i komunisti nakon 1917.), agrari i liberali. Ideja nije bila privlačna za konzervativne ili reakcionarne interese, iako su monarhijski establišmenti u Beogradu i Sofiji polovično podržavali tu ideju u raznim tačkama, obično u službi iredentističkih želja.
Centralno mjesto balkanske federacije u balkanskoj socijalističkoj misli uglavnom se može pratiti od Svetozara Markovića, ranog srpskog socijalističkog intelektualca koji je predložio reorganizaciju Balkana u golemu uniju seljačkih zajednica, osuđujući iredentističke ideje kao nepromišljene i izvan dodira s 'mozaikom različitih naroda' što je Balkan bio. Kad su se nekoliko desetljeća nakon njegove smrti 1875. diljem Balkana osnivale socijalističke stranke, federalna reorganizacija Balkana ušla je u svaki njihov manifest.
Godine 1910. te su se socijalističke stranke po prvi put okupile na Balkanskoj socijaldemokratskoj konferenciji u Beogradu, gdje su usvojile rezoluciju koja je pozivala na okončanje 'dominacije vanjskih sila nad balkanskim narodima' i 'njihovu kasniju federaciju kojom se trebalo je ukloniti umjetne prepreke koje razdvajaju narode koji su međusobno povezani jezikom, kulturom ili gospodarskim vezama'. Vladimir Lenjin pohvalio je konferenciju jer je osmislila 'rješenje [za] nacionalno pitanje na Balkanu. To rješenje je federalna balkanska republika.
Nakon toga su balkanske socijalističke stranke koordinirale svoje aktivnosti kako bi formirale zajedničku transnacionalnu frontu, odlučno se suprotstavljajući Balkanskim ratovima 1912. i 1913. godine kao i Prvom svjetskom ratu. Njihovo djelovanje očito je ostavilo dojam na Lava Trockog, koji je izvještavao s Balkana uoči Prvog svjetskog rata. U člancima za Pravdu i druge komunističke novine dosljedno je hvalio ideju Balkanske federacije kao dio revolucionarnog programa u kojem bi balkanski narodi zbacili dinastije koje su njima vladale i '[razvili] zastavu balkanske federalne republike'.
Ali socijalisti – a kasnije i komunisti – suočili su se s dva velika problema na Balkanu. Jedna je bila nacionalna, ali druga, veća, socijalna. Balkan je u 20. stoljeću ostao pretežno ruralan, što znači da nije bilo puno proletarijata preko kojeg bi socijalističke stranke mogle izgraditi značajnu bazu podrške. Umjesto toga, stranke koje su se obraćale velikoj seljačkoj populaciji imale su daleko više uspjeha. Nigdje to više nije bio slučaj nego u Bugarskoj, gdje se prva vlada koja se izričito zalagala za balkansku federaciju pojavila pod vodstvom bugarskog seljačkog vođe Aleksandra Stambolijskog i njegove Bugarske agrarne nacionalne unije (BANU) od 1919. do 1923. godine.
Stamboliyskijev BANU potvrdio je 1919. da je balkanska federacija primarni cilj bugarske vanjske politike. Ubrzo nakon što je postao premijer, obišao je zemlju promovirajući tu politiku kao u bugarskom nacionalnom interesu. Bila je to iznimno radikalna promjena u zemlji koja se dvaput okrenula protiv svojih balkanskih susjeda u pokušaju da proširi svoje granice na njihov račun, svaki put završivši manjom nego prije. Ali takav radikalizam nije bio sasvim dobrodošao bugarskim monarhijskim susjedima.
Iako balkanske agrarne stranke nikada nisu shvaćale svoju borbu kao zajedničku, svaka je vjerovala u nužnost panbalkanske federalne seljačke države, a ne puke nacionalne države. Praktična je logika bila da bi se veća država mogla bolje zaštititi od stranog imperijalizma, dok je ideološko opravdanje bilo da seljaci imaju više zajedničkog jedni s drugima nego s onima iz drugih klasa koji su navodno pripadali istoj naciji.
Ali bez ikakve druge seljačke države s kojom bi je izgradio, četiri godine vladavine Stambolijskog od 1919. do 1923. predstavljale su pokušaj izgradnje seljačke balkanske federacije u jednoj zemlji. Obavezna vojna služba zamijenjena je obaveznom radnom službom, nacionalna historija i književnost ustupile su mjesto praktičnim predmetima u obrazovanju, a lokalne milicije i sudovi dobili su daleko više ovlasti. Za kraj, njegova je vlada 1921. progurala kontroverznu pravopisnu reformu kako bi bugarski jezik približila srpskom.
Nedavno stvorena Jugoslavija bila je sumnjiva. Nakon Prvog svjetskog rata, Srbija je zapravo anektirala velike dijelove osmanske i austrougarske teritorije gdje su Južni Slaveni (uglavnom) bili većina i preimenovala se u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca (iako blizu trećine stanovništva nije pripadalo nijednom od ta tri naroda). Država se rano suočila s izazovom uspjehom Hrvatske seljačke stranke Stjepana Radića. Radić se, kao i Stamboliyski, zalagao protiv unitarne Jugoslavije ili nekoliko manjih unitarnih država na Balkanu i umjesto toga zagovarao federativnu jugoslavensku seljačku državu uključujući Bugarsku, gdje bi Hrvatska također imala ravnopravno mjesto.
Nažalost za pristaše balkanske federacije, Stamboliyski je svrgnut nasilnim državnim udarom 1923. Komunističke stranke bile su zabranjene u Bugarskoj, Jugoslaviji i Grčkoj. Hrvatska seljačka stranka nije mogla učiniti ništa kada je 1921. godine donesen unitarni jugoslavenski ustav. Ako bi nastala balkanska federacija, ona više ne bi mogla proizaći ni od komunista ni od agrara. Inicijativa je iz Sofije i Beograda prešla u Atinu.
Na Sveopćem mirovnom kongresu 1929. održanom u Ateni, bivši liberalni grčki premijer uvjerio je 104 delegata iz cijele regije da osnuju godišnju konferenciju 'u svrhu postavljanja temelja unije balkanskih država'. Slijedećeg aprila, Međunarodni ured za mir objavio je da će, s obzirom na rezoluciju usvojenu na Kongresu univerzalnog mira, organizirati godišnju Balkansku konferenciju kako bi se, kako je opisao jedan novinski izvještaj, 'bavila pitanjima od interesa za balkanske države i pripremala Balkan Konfederacija'. U maju su pozivnice poslane ministarstvima vanjskih poslova svake balkanske države i do juna su sve potvrdile svoje prisustvo na Prvoj balkanskoj konferenciji u Ateni.
Nisu sve zemlje bile jednako entuzijastične, ali Velika depresija uvjerila je i one najnesklonije da bi rješavanje otvorenih pitanja između susjednih država bilo u njihovom interesu. Konferencija je otvorena 5. oktobra 1930. godine, a sudjelovali su deseci izaslanika iz Albanije, Bugarske, Grčke, Rumunije, Turske i Jugoslavije. Grčka vlada osigurala je svoju zgradu parlamenta kao mjesto održavanja. Ceremonija zatvaranja simbolično je održana u Delfima, gdje su delegati mahali maslinovim grančicama i podigli zastavu Balkanske unije, koja se sastoji od šest zlatnih zvijezda i šest pruga koje predstavljaju buduće konstitutivne članice buduće Balkanske federacije.
Iako kao rezultat konferencije nisu donesene nikakve konkretne odluke, novinski izvještaji i izjave onih koji su prisustvovali potvrđuju atmosferu iznimnog optimizma. Grčki premijer Eleftherios Venizelos na kraju je istaknuo da je konferencija uspjela 'stvoriti ne samo nadu, nego i uvjerenje' da su balkanske države krenule putem jedinstva.
Za razliku od agrara ili socijalista i komunista, balkanski liberali nisu zamišljali balkansku federaciju kao nešto što će proizaći iz daleke revolucije koja će preokrenuti cijeli društveni i politički poredak regije, već kao racionalan cilj prema kojemu treba raditi kroz postupnu suradnju i integracija. Bliska saradnja izgradila bi mrežu odnosa kroz koju bi nadnacionalne balkanske institucije zaobišle nacionalne. Nije teško zamisliti kako bi to funkcioniralo kada je zapadna Evropa nakon Drugog svjetskog rata krenula u nevjerojatno sličan projekt koji je procvjetao u Evropskoj uniji.
Međutim, balkanski zagovornici integracije nisu postigli takav uspjeh. Iako su tri daljnje konferencije održane 1931., 1932. i 1933, međunarodni pritisci koji su proizašli iz uspona fašizma, nemogućnost da se udovolji pritužbama Bugarske prema susjedima i uzajamna sumnja između jugoslovenske monarhije i mlade grčke republike pokazali su se prevelikim jazom za premošćivanje. Konačni rezultat Balkanske konferencije bio je Balkanski pakt potpisan 1934. kojim je obećana uzajamna odbrana balkanskih granica. Ali bez učestvovanja Bugarske i nakon što je naišao na oštro protivljenje samog Venizelosa, postavljeni su krhki temelji za buduću saradnju.
Ideja balkanske federacije nestala je iz praktičnog razmatranja nakon potpisivanja Balkanskog pakta, ali se ponovno pojavila tokom Drugog svjetskog rata s uspjehom liberalnih internacionalista na Zapadu i komunista na Istoku. Dvije značajne studije o historiji ideje balkanske federacije, Balkanska unija Theodorea Geshkoffa (1940.) i L.S. Stavrianosova Balkanska federacija (1942.), napisane su kako bi poduprle ideju u svjetlu katastrofe Drugog svjetskog rata. Ali liberalni internacionalisti su imali malo utjecaja na budući Balkan.
Samo nekoliko mjeseci nakon sastanka u Kremlju na kojem je Staljin izrazio svoju užasnutost 'komsomolskim' metodama kojima su Bugarska i Jugoslavija gurale u balkansku federaciju, Staljin je pokrenuo Titovo svrgavanje s mjesta vođe Jugoslavije optuživši ga za devijacionističke tendencije. Staljinova stvarna zamjerka Titu bila je njegova nezavisnost, nigdje očitija nego u Titovoj kontinuiranoj podršci grčkim komunistima u građanskom ratu u zemlji unatoč Staljinovim izričitim zapovijedima da se s podrškom prekine.
Da su grčki komunisti izašli kao pobjednici i da su Bugarska i Jugoslavija doista formirale uniju, malo toga bi spriječilo da se konačno pojavi prava balkanska federacija. Ali grčki komunisti nisu izašli kao pobjednici, a Titova nepopustljivost dovela je do toga da je njegova zemlja izbačena iz istočnog bloka u razvoju, politički odsječena čak i od Bugarske. Grčka i Turska pridružile su se NATO-u 1952. godine, čvrsto u zapadnom kapitalističkom taboru. Mala Albanija je u međuvremenu postala zatvoreni maoistički režim odsječen od svih svojih susjeda.
Otprilike od 1948. do 1991. Balkan je bio podijeljeniji nego ikada prije. Kulturne i vjerske razlike ustupile su mjesto ideološkim i desetljećima se činilo da nema izlaza. Ali 1989. godine Berlinski zid je pao, a njegove su posljedice srušile komunističke režime diljem Europe. U valu evropskog entuzijazma umrljanog u ‘samo’ nekoliko ratova na Balkanu, države Srednje i Istočne Evrope su jedna po jedna postajale dobrodošlima u EU i NATO.
Za balkanske države ovaj historijski pomak nije bio ujednačen. Bugarska, Rumunija i Grčka nalaze se i u EU i u NATO-u. Tu je i Hrvatska, iako se zemlja rado distancira od nesretnog poluotoka. Albanija, Crna Gora i Sjeverna Makedonija samo su u NATO-u, iako sve teže članstvu u EU. Bosna i Hercegovina, Srbija i Kosovo nisu ni u jednom ni u drugom, ali u najmanju ruku teže EU.
Pad komunizma doveo je do ponovnog pojavljivanja mnogih starih ideja, ali balkanska federacija nije bila jedna od njih. Uostalom, gdje se balkanska federacija uklapa u svijetu u kojem je evropsko jedinstvo stvarnost? Ideja je osuđena na propast zbog uspjeha druge koja se nekoć činila daleko neobičnijom.
Luka Ivan Jukić/ History Today
