Sve se desilo nenadano i neplanirano. Kao što to počesto u životu biva. Prije dvadeset šest godina kolega Rusmir i ja, za slučajnog susreta na Slanoj banji, a kao dobri znalci tuzlanske muzičke prošlosti, otvorili smo takvu priču i prisjetili se mnogo čega: simfonijskog orkestra osnovanog 1957. godine, brojnih džez i sving bendova (zvuči nevjerovatno, ali zaista je tako bilo), plesne grupe “Ritam“ formirane 1962. iz koje će izrasti rok grupa “Terusi”, a opet iz nje genijalni petnaestogodišnji gitarist Miodrag Bato Kostić, kasnije član popularne “Yu grupe”, potom vrlo žive akustičarske scene, izvanrednih vokalnih ansambala pod vodstvom Mirka Dušeka i Slavka Jovića i čega sve ne.

Kada smo pretresli sve što se dalo pretresti, Rusmir, kojeg je ta priča vidno ponijela, a i prenijela, predlaže da počnemo pisati antologiju bosanskohercegovačke rok-scene. No, njegovu ideju odmah sam ugasio uz argumentaciju da je stanje u državi rovito (razgovor je vođen februara 1996. godine), a pouzdanih saznanja o malo poznatim bendovima koji su snimili ploče, poput “Licitarskog srca” iz Doboja, “Dinara” iz Banje Luke ili “Pauka” iz Zavidovića, skoro da i nema, pa bi valjalo putovati u te i druge gradove i tragati za informacijama (interneta tada nije bilo) te da je, sve u svemu, takva ideja u datim okolnostima naprosto preambiciozna.

Rusmir se složio, međutim, za našeg narednog susreta obojica smo ustvrdili da pred sobom imamo veliki problem: takve muzičke scene u Tuzli, ustvari, nije ni bilo, a dvije singl-ploče grupe “Terusi” iz 1975. godine bile su jedini oficijelni dokaz da su rok-bendovi u ovom gradu uopće egzistirali.

Svjesni da bi ozbiljan pristup neozbiljnoj temi izazvao podsmijeh, odlučili smo napisati poluozbiljan tekst i u “antologiju” uvrstiti sve grupe za koje smo čuli ili ih slušali, pa čak i one koje su se raspale nakon tri probe. Dakle, klasični “avlijanerski” koncept.

Dragocjene informacije, fotografije i novinske članke dao nam je pokojni Aco Mioković, pjevač grupa “Ritam” i “Terusi”, a pomoći, pa i oduševljenja našom idejom, nije usfalilo ni od drugih muzičara iz raznih perioda tuzlanske muzičke prošlosti.

Katkad smo bili prisiljeni improvizirati, kao u slučaju izvrsne grupe “Rupa u zidu”, čiji su se članovi početkom rata džematile ispalili u Ameriku, pa kako nismo imali njihovu fotografiju, plakat ili nešto slično tome, Rusmir je doslovno u posljednji čas, u štampariji, nabrzinu, olovkom, na komadu papira koji mu je prvi bio pri ruci nacrtao zid i rupu u njemu i ta je ilustracija ušla u knjigu skupa s tekstom o njima.

Uzgred, Damir Avdić, pjevač ovog benda, izgradio je nakon rata uspješnu regionalnu karijeru, a u Sloveniji, gdje i živi, cijenjen je i uživa u privilegijama o kojima je u Tuzli mogao samo sanjati.

Helem, materijal za knjigu skupili smo relativno brzo, posložili i uredili tekst, knjizi, na uporno Rusmirovo insistiranje, dali naziv Tuzlanska rok scena i krenuli u potragu za izdavačem.

Nismo se puno nahodali. Radio “Kameleon” odmah se ponudio kao izdavač, novac za štampanje dala je izvjesna italijanska humanitarna organizacija, a honorar smo dobili u naturi, u knjigama. I tu se priča završava.

Promocija, premda dogovorena, nije održana, distribucija knjige išla je odlično, a prodaja nikako, pa smo ih dijelili. Sve je prekrio zaborav.

Nekako s proljeća ove godine, na buvljoj pijaci, horvajući po knjigama među kojima se zna naći vrijednih naslova, naletio sam na našu “antologiju”: otrcanu, oljuštenu, jadnu.

– To je raritetna i izuzetno vrijedna knjiga. Nemoguće ju je naći, vjerujte mi – veli momak za štandom.

– Da, vjerujem. Nego, imena autora nisu mi poznata. Znate li, možda, ko su ti ljudi?

– Ne znam. Bitno Vam je da znate ko su?

– Ne, nije.

– Kažem Vam, nemoguće je ovu knjigu naći. Kupite je, nećete se pokajati!

– Uredu. Kupujem.

Epilog:

Dva ili tri mjeseca ranije bio sam u posjeti kod Rusmira. Zamolio me je tom prilikom da, ako ikako mogu, ponesem dva preostala paketa knjiga. Veli, skučen mu je stan, ne zna šta će s njima i pokazuje gdje ih je smjestio – na balkon.

I uzeo sam dva paketa. Po izlasku iz zgrade osjetio sam da od vlage dotrajali papir puca pod mojom rukom i da će se knjige prosuti po pločniku (u tih nekoliko sekundi odvrtio mi se u glavi cijeli film glede nastanka te publikacije, a, moram priznati, ni huje nije usfalilo).

Pružio sam korak i sto šezdeset knjiga bacio u kontejner za smeće. U susret mi je išao stariji čovjek i zaprepašteno me gledao. Potom je zastao, uzeo jednu knjigu, kratko je pogledao, ovlašno prelistao, vratio nazad u kontejner, potrao dlanom o dlan i nastavio dalje.