Probudila me je škripa automobilskih guma. Gledam, sviće. Sjedim na krevetu, bunovan, nerazbuđen, pokušavam složiti u cjelinu nepovezan, fragmentiran san koji sam te noći usnio, san u kojem mi je, snažno to osjećam, nešto jako važno poručeno ili obznanjeno, ali, nažalost, ne uspijevam. Nejse, pomislih, nije ni prvi, a, vjerovatno, ni posljednji put, pa ustadoh i zahvalih se Bogu kako i pristoji.
Jutro je mirno, prozračno i iznenađujuće toplo, bez daška vjetra kojeg, inače, u mojoj mahali vazda ima.
Razbuđen i osvježen, pristavljam vodu za kahvu, sjedam za kuhinjski stol i motam cigaretu punjenu miomirisnim duhanom (ne bih hvalio duhan, ali zaista tako miriše), koji sam, nedavno i nenadano, dobio od dobrog mi poznanika iz Stoca za njegove kratke posjete Tuzli.
Sjetih se da do rata duhan nisam motao. U ratu, opet, motao sam sve što se moglo dimiti i u tome se tako i toliko izvještio da sam čak i u mrklim tuzlanskim i majevičkim noćima, i to jednom rukom, znao smotati savršeno oblikovanu cigaretu punjenu nanom, podbjelom, a katkad i gradačačkom škijom, koja je, osim primarne namjene, imala i izvjesna medikamentozna svojstva, naime, bila je iznimno djelotvorno sredstvo za iskašljavanje, riječju, svojevrstan respiratorni purgativ.
Ali, i toga se sjetih, rijetko je ko u to vrijeme kašljao uslijed doslovnog trovanja raznim smrdljivim travuljinama. Primjerice, premda je pušio sve i svašta, moj brat nikad ni kašljucnuo nije. I danas, nakon tolikih godina, dobro pamtim njegovu ingenioznu izjavu glede cigareta i pušačkih jada: “Ovaj je rat, među brojnim zabludama i lažima, raskrinkao još jednu, ništa manje neiskrenu, a ta je da se kašlje kad se miješaju cigarete.”
Kahva je zgotovljena, cigarete smotane, pa se dižem, utopljavam i sa (samo)posluženjem sjedam na zlatnim zrakama obasjanu terasu.
Sjedim, odbijam dimove, gledam kako se brdo Ilinčica isparava nadojeno silnim kišama i, poput pravog matorca, ponukan ko zna čime, razmišljam o prohujaloj mladosti, o vremenu od prije trideset i više godina, kad je sve u meni i oko mene bilo lahko, jednostavno, lepršavo, a bezbrižni optimizam ispunjavao cijelo moje biće, snažno puhao pod moja krila i nosio me kud god sam htio i poželio.
Dakako, nošen takvom energijom, ni naslutiti nisam mogao kako će me život, malo-pomalo, skupa s mojim, u biti, slabašnim i nerijetko ničim utemeljenim snatrenjima, razbucati kao staru krpu i da ću, u neko rano nedjeljno jutro, umjesto pod okriljem nekog od mojih snova, sam samcat sjediti na škrtim suncem obasjanoj terasi, gledati u od silne vlage zadimljenu Ilinčicu i, pride, u prepunu kantu za smeće koju čistači ni prethodne noći nisu ispraznili.
Šest je sati. Komšiluk se budi ili ono što je od komšiluka još ostalo. Kuće su nam načičkane, zbijene, bezmalo slijepljene jedna na drugu i, htio ili ne, mnogo toga čujem.
Komšija M. žestoko kašlje, kao da se s dušom rastavlja. Jutarnji pušački kašalj. Tačno znam koliko će njegovo hrakanje potrajati. Tri minute. Tako je i bilo.
- i A., jedini mlađahni bračni par u komšiluku, bučno vode ljubav. Neka.
- i N., kao i obično, novi dan počinju žučnom raspravom.
– Stari, idi i kupi mlijeko, ni kapi više nemam!
– A gdje? Šest je sati, granapi se otvaraju u sedam!
– Nije tačno! Otvaraju se u šest!
– Ti to mene u laž utjeruješ?!
– Ne utjerujem te ni u šta, samo kažem da odeš kupiti mlijeko! Šta tu nije jasno?
– A šta će ti mlijeko ovako rano?
– Ti piješ kahvu s mlijekom?
– Pijem!
– Pa?
– Mogu ja i bez mlijeka, nije problem!
– Ma daj, ne budali! Hajde, diži se i trkom u granap!
– Dobro, dobro...!
Iz jednog od zavijutaka naše krivudave ulice, nezgrapno pocupkujući, pojavi se tevećelijasti komšija F. Mada je odavno penzioniran, svakog jutra redovito odlazi na “posao”. Nikad me ne pozdravlja, na moje pozdrave ne odgovara, pa sam prestao obraćati mu se. Ipak, nekim čudom, zastade pored moje kapije, provuče prste kroz prosijedu kosu, baci pogled na mene i snažno uzviknu: “Sretna ti Nova godina, dobri čovječe! Živio, kapu nakrivio, ko o čemu, mi o dobru! Eto tako” – reče i žurno zagrabi ulicom.
Nisam stigao odgovoriti mu na “čestitku”, ali jesam se nasmijao, od srca, onako kako odavno nisam i, ispraćajući ga pogledom, prošaputao u bradu: “Hvala ti, dobri moj F.”, a neizrecivo stanje i osjećanje nutarnje ugode preplavi me kao bujica. Čudesna je lijepa riječ.
