U drugom dijelu sage o agentu 007, James Bond Seana Conneryja bori se s perfidnim sovjetskim i bugarskim agentima u Aja Sofiji, Velikoj cisterni i drugim privlačnim mjestima u Istanbulu. Zbog svoje atraktivne pozicije između dva kontinenta i svog statusa zemlje koja povezuje istok i zapad, Turska je bila omiljeno mjesto za snimanje romana i filmova o međunarodnim intrigama.
A toga je oduvijek bilo: od špijunskog gnijezda kakvo je bio Istanbul u Prvom svjetskom ratu (uključujući i Matu Hari) do zavjera Hladnog rata. Na primjer, slučaj Volkov: sovjetski špijun koji je 1945. ponudio prijeći na drugu stranu i čije su informacije mogle otkriti gotovo dva desetljeća unaprijed britansko-sovjetskog dvostrukog agenta Kima Philbyja, ali koji je na kraju nestao ( Slučaj je poslužio kao inspiracija za roman The Mole, Johna le Carréa, također snimljen u filmu).
U doba Željezne zavjese, Austrija, i u određenoj mjeri Švicarska, bile su preferirane zemlje za razmjenu zarobljenika i špijuna otkrivenih u drugom bloku, s obzirom na njihovu neutralnost. No prva se pridružila Evropskoj uniji 1995. a druga je, pod pritiskom zapadnih prijestolnica, uvela sankcije Rusiji zbog njezine invazije na Ukrajinu 2022. zbog čega je uvrštena na popis zemalja "neprijateljskih" prema Moskvi. Dakle, nema toliko prijestolnica u koje vjeruju Moskva, Washington i njihovi saveznici. Tu je Ankara vidjela zlatnu priliku, analizira El Pais.
“[SAD] duboko cijeni Tursku zbog pružanja ključne logističke podrške koja je omogućila ovaj sporazum”, rekao je američki predsjednik Joe Biden u četvrtak nakon što je u aerdoromu u Ankari održana najveća razmjena zarobljenika između Rusije i Zapada od Hladnog rata. “Cijenimo što je turska vlada osigurala mjesto za siguran povratak ovih osoba u Sjedinjene Države i Njemačku.”
Dogovor je nastajao neko vrijeme zahvaljujući posredovanju Nacionalne obavještajne organizacije ili MIT-a, turske tajne službe. Zapravo, u decembru je ruski predsjednik Vladimir Putin već priznao kontakte s američkim vlastima kako bi se riješio slučaj Evana Gershkovicha, moskovskog dopisnika The Wall Street Journala, osuđenog na 16 godina zatvora nakon suđenja u kojem je bio optužen za špijunažu. "U ovoj razmjeni, direktor MIT-a, Ibrahim Kalin, slijedeći upute predsjednika [Recepa Tayyipa] Erdogana, omogućio je razgovore između svojih američkih i ruskih kolega u Istanbulu i Ankari", objasnio je visoki turski sigurnosni zvaničnik koji je želio ostati anoniman za EL PAÍS: “Turska je postala centar za razmjenu talaca zbog svoje sposobnosti da komunicira i sa Zapadom i s Rusijom.”
Ali kako se zemlja članica NATO-a gotovo od njegova osnutka može smatrati nepristranim posrednikom od strane Moskve? Upravo zato što je, unatoč članstvu u Atlantskom savezu, jedina članica koja je odbila primijeniti sankcije Rusiji zbog invazije na Ukrajinu, iako je Kijevu također isporučivala oružje. Predsjednika Erdogana cijene i ukrajinski čelnik Volodymyr Zelensky i Putin na osobnoj razini, što mu je omogućilo da organizira sastanke dviju zemalja koji su, iako nisu rezultirali primirjem, doveli do oslobađanja nekoliko stotinu ratnih zarobljenika u uzastopnim razmjenama, kao i garancije prekida borbi u područjima kao što su nuklearna elektrana Zaporizhia i uspostava žitnog koridora.
Turski predsjednik okružio se s nekoliko ljudi s velikim kapacitetom za globalni doseg, kao što je sam Kalin, bivši predsjednički savjetnik za sigurnosna pitanja, smatran jednim od najbistrijih umova u svom okruženju, ili ministrom vanjskih poslova, Hakanom Fidanom, šefom tajnih službi između 2010. i 2023. i sa širokom listom kontakata, posebno na Bliskom istoku, kako s emirima i ministrima, tako i s naoružanim skupinama.
Nije uzalud, MIT je posredovao u pregovorima za oslobađanje zapadnih talaca koje su u Siriji zarobile džihadističke organizacije, uključujući šest španskih novinara koje su oteli Front Al Nusra i samoproglašena Islamska država. Turska je također sarađivala s Katarom u pregovorima za oslobađanje talaca koje je Hamas oteo u napadu na Izrael sedmog oktobra.
A postojao je i presedan u razmjeni u četvrtak koji je Turskoj dao zasluge u očima Washingtona. U aprilu 2022. bivši američki marinac Trevor Reed, zatvoren u Moskvi optužen za napad na dvojicu policajaca, razmijenjen je za ruskog državljanina Konstantina Jarošenka, osuđenog u SAD-u za trgovinu kokainom. Razmjena, kojoj je prethodilo više sastanaka u sjedištu MIT-a u Ankari, održana je na aerodromu Esenboga u ankari, koja unatoč tome što je aerodrom u glavnom gradu Turske, ima manji promet od ostalih aerodroma na obali ili u Istanbulu te stoga nudi veću diskreciju. Nakon uspjeha ove misije, Ankara je također bila domaćin sastanka direktora američke CIA-e i ruskog FSB-a kako bi se smanjile napetosti kada su prijetnje nuklearnim oružjem rasle krajem 2022. godine.
"Činjenica da se sada odvija razmjena koja uključuje više pojedinaca i više država veliki je uspjeh za tursku obavještajnu službu, koja je uspjela zadobiti povjerenje strana unatoč polarizaciji pozicija", kaže sigurnosni analitičar Abdullah Agar, bivši član specijalnih snaga. “To je rezultat turske politike balansiranja, njene strategije aktivne nepristranosti.”
U stvarnosti, Turska nikada nije bila u potpunosti ni na jednoj strani, uvijek je pokušavala plivati između dvije vode koristeći svoj strateški položaj. Ima dosta primjera: tOkom Rata za neovisnost, Mustafa Kemal Atatürk prihvatio je sovjetsku pomoć kako bi se borio protiv zapadnih imperijalističkih sila, a zatim se s njima udružio; ili konzervativni premijer Adnan Menderes, koji je uveo Tursku u NATO, ali je u posljednjim godinama svog mandata završio tražeći ekonomsku pomoć od SSSR-a; ili turske vojne elite koje su obučavane u štabu Atlantskog saveza, ali su pod utjecajem euroazijskih ideja završile okrenute prema Rusiji i Kini... Erdogan je učenik ovog trenda, iako je onaj koji je to dodatno dotjerao, izračunao stratešku dvosmislenost koja dopušta da se, iako mu ne vjeruju svi, niko ne usudi djelovati bez turskog saveznika. El Pais
