Još od srednjovjekovne Bosne, kad su „dobri Bošnjani“ suvereno i samostalno upravljali svojom državom, možemo pratiti razvoj bošnjačke državotvorne svijesti i svih elemenata državnosti naše zemlje. Znaju Bošnjaci da je država najkompleksnija društvena organizacija koja može opstati samo i isključivo ako su joj besprijekorno jake dvije poluge, bez kojih je njeno postojanje nezamislivo.

Prvu polugu države čini jedinstven i jak politički sistem koji nose politički subjekti, odnosno političke stranke, koje bi u „normalnim“ okolnostima morale biti opredijeljene ka opstanku i svekolikom jačanju države u kojoj djeluju, ma koliko se razlikovala njihova politička pragma kod osvajanja vlasti. To je nulta tačka od koje se gradi politički sistem svake države, bio on autokratski, oligarhijski, demokratski...

Drugu polugu države, bez koje nema opstanka, čini monopol legalne fizičke prisile, koji je svojstven samo i isključivo državi. Znači, bez obzira na oblik vladavine, državne organizacije ili političkog sistema, u svakoj je državi monopol fizičke sile temelj njenog opstanka, tako da je za državu manje važno da li je njen sistem autokratski ili demokratski, da li je njen oblik vladavine monarhistički, republički ili diktatorski, da li je njeno državno uređenje prosto ili složeno, koliko je važno da država posjeduje efikasne mehanizme odbrane od neprijatelja koji, poput strvinara, streme ka osvajanju njene teritorije. Pri tome, valja znati da se strvinari hrane mrtvim ili raspadajućim organizmima, tako da nijedan vanjski neprijatelj neće ni pomisliti da napadne a kamoli udari na državu koja je iole živa, a što pretpostavlja njenu političku kompaktnost i jaku odbrambenu, vojnu silu. U zabludi je svako onaj ko misli drugačije.

Srednjovjekovna Bosna imala je svoje političke subjekte koji su bili spremni da je brane svim sredstvima, diplomatskim i vojnim. Dobri Bošnjani svoju su Bosnu branili bez obzira na to ko je napadao i na koji način, bila to Ugarska, Raška, Osmansko Carstvo, Vatikan ili Dubrovnik. Snagom vlastite državotvorne svijesti Bošnjani su pobjeđivali kako vanjske neprijatelje, tako i unutrašnje izdajnike, podložne i snishodljive vlasteline, preko kojih su provođeni strani, okupatorski interesi. Nakon pada srednjovjekovne Bosne pod osmansku upravu Bošnjani su i dalje, prilagođavajući se novom sistemu, itekako bili svjesni svoje Bosne, koja je živjela u njihovim mislima i djelima.

Međutim, dok su politički subjekti srednjovjekovne Bosne posjedovali i izdašno koristili sve mehanizme diplomatske i vojne zaštite bosanske državnosti, danas je sve aktuelnije pitanje, da li naša Bosna i Hercegovina posjeduje efikasne mehanizme zaštite svoje državnosti, nezavisnosti, cjelovitosti, unutrašnjeg i međunarodnog subjektiviteta, kao i teritorijalnog integriteta?

Bošnjaci su i u trenucima iznuđenog potpisivanja Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini 1995. godine duboko bili svjesni činjenice da će Bosna i Hercegovina biti država sa „šepajućim pravno-političkim sistemom“, etnopolitičkom i diskriminatorskom podjelom, dezintegrirajućim političkim subjektima s presudama za udružene zločinačke poduhvate i Genocid nad Bošnjacima, antidržavnom sviješću i upitnim monopolom legalne fizičke sile, unutar kojeg ni policijske snage nisu jedinstvene, dok su one oružane „provizorno integrisane“, što bi ih u uslovima agresije na našu Domovinu činilo prilično dezorijentiranim.

S obzirom na gore navedeno, bošnjačko političko vodstvo znalo je da Sporazum iz Dejtona može opstati ako i samo ako se posmatra kao cjelina, te kao takav i primjenjuje u praksi. Tako se Dejtonski sporazum sastoji od 11 aneksa koji se mogu posmatrati samo i isključivo kao cjelina, pri čemu je za prvu polugu države važan Aneks 10, a za drugu Aneks 1-A. Nema tog dijela Sporazuma koji je važniji i manje važan, Sporazum je cjelina i samo kao takav može biti primjenjiv, funkcionalan i koliko-toliko efikasan. U takvim okolnostima Aneks 4, odnosno Ustav Bosne i Hercegovine, ima smisla i može opstati samo u sadejstvu s ostalim aneksima i nikako drugačije. Upravo ta integralnost Sporazuma iz Dejtona je, i pored svih mahana, njegova najveća prednost.

Jasno nam je da politički subjekti u Bosni i Hercegovini ne nose jedinstvenu političku ideju očuvanja države, svih njenih elemenata državnosti i nezavisnosti, čak naprotiv. U ovoj državi hegemonistički nastrojeni, prosrpski i prohrvatski politički subjekti djeluju u interesu Srbije i Hrvatske, perfidno provodeći politike tih zemalja na našoj teritoriji, tako da nema potrebe da susjedne države, pored toga, poduzimaju bilo šta osim ispraznih, lažnih i dvoličnih izjava o poštovanju nezavisnosti, političkog subjektiviteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine.

Iz navedenog uočavamo da u Bosni i Hercegovini ne postoji jaka prva poluga države, a to je jedinstven stav svih političkih subjekata o neupitnosti same države i borbe za njen prosperitet i razvoj. Umjesto da se pretežan broj prosrpskih i prohrvatskih političkih subjekata u Bosni i Hercegovini bori oko toga ko će ovu državu razviti, zaštititi i unaprijediti, oni se bore ko će Bosnu i Hercegovinu perfidnije podijeliti, susjedima podložiti, politički rastočiti i uništiti. Prijetnje secesijom postaju sve otvorenije od srpskog političkog bloka, dok su sve perfidnije aktivnosti zaokruživanja hrvatskih zemalja od političkog bloka u službi velikohrvatskih interesa. Na tom putu i prvi i drugi blok traže servilne Bošnjake, gladne vlasti, jer bez Bošnjaka nijedan plan institucionalnog razaranja države ne može proći.

Imajući u vidu sve navedeno, Dejtonski sporazum uključio je Aneks 10, koji visokom predstavniku nameće obavezu (ne pravo, nego obavezu) implementacije svih civilnih aspekata Sporazuma. S tim u vezi, u slučaju kad ni bošnjački politički subjekti ne bi uspjeli ili bi „naivno propustili“ da zaštite državu, onda bi se morao uključiti OHR, koji bi imao obavezu da interveniše, nametne, smijeni, zabrani, prinudi, otkoči itd. Znači, na OHR-u je obaveza da brine o civilnim aspektima implementacije Sporazuma, te da shodno tome riješi a ne da komplikuje političku scenu u našoj zemlji monarhističko-diktatorskim derogiranjem Ustava, kao što je to visoki predstavnik učinio u aprilu prošle godine.

Zaključujemo, prva poluga države snažna je onoliko koliko bude snažan bošnjački politički kapacitet u vlasti, odnosno onoliko koliko OHR bude ispunjavao svoje obaveze.

A sada o drugoj poluzi države. Još uvijek se s gorčinom u ustima sjećamo 2014. godine, kad je ovu zemlju pored svih prirodnih nepogoda pogodio i tzv. Lagumdžijin potpis na Sporazum o subregionalnoj kontroli naoružanja koji je početkom decembra 2014. godine u Baselu potpisao tadašnji ministar vanjskih poslova i predsjednik SDP BiH Zlatko Lagumdžija ispred Bosne i Hercegovine, Vesna Pusić ispred Hrvatske, Ivica Dačić ispred Srbije i Igor Lukšić ispred Crne Gore. Po čijem nalogu, diktatu i zašto je to Lagumdžija uradio, svjedočit će historija. Ovaj sporazum prvi je put potpisan u Firenci 14. juna 1996. godine, u skladu s članom IV Aneksa 1-B Dejtonskog sporazuma i tretirao je limite i balans u naoružanju.

Nadgledan od OSCE-a i njihovog ličnog predstavnika, Sporazum je provođen bez znatnijih iskakanja, sve dok lični predstavnik nije ukinut 2014. godine, nakon čega je „podignuta rampa“ u naoružavanju navedenih država, što je zbog svih kompleksnosti našu Bosnu i Hercegovinu ostavilo na vjetrometini, dok je susjedima omogućilo da se pakleno naoružavaju. Jasno je da u ovakvom uređenju, s destruktivnim unutrašnjim političkim subjektima, naša zemlja ne može pratiti ritam naoružavanja susjeda (nekoć agresora na Republiku Bosnu i Hercegovinu), te da su limiti i balansi u naoružavanju koji su bili na snazi do 2014. godine odgovarali našoj zemlji.

Međutim, nakon što su „socijaldemokrate iznevjerili“ suštinu Aneksa 1-B, tj. Sporazuma o regionalnoj stabilizaciji, preostaje nam još jače, ali i mnogo mudrije, „oslanjanje“ na Aneks 1-A, tj. Sporazum o vojnim aspektima mirovnog rješenja, a koji polazi od suštine sveukupnog dejtonskog uređenja zemlje koji za posljedicu ima političku sabotažu ove države i vrlo upitan sistem odbrane u slučaju agresije na Bosnu i Hercegovinu, državnog udara i sl. Ako sumnjate u to, provjerite gdje su nam planovi odbrane, rezervni sastav i niz drugih akata i aktivnosti koje podrazumijevaju uspostavu što efikasnijeg i jačeg sistema odbrane zemlje, jer samo vojno jaki možemo biti sigurni od neprijateljskih aktivnosti, na svim poljima.

Zaključujemo, druga poluga države je snažna onoliko koliko budu snažne naše vojno-policijske snage, odnosno koliko višenacionalne vojne snage, uspostavljene po Aneksu 1-A, budu spremne da ispune svoje obaveze na očuvanju mira u ovoj zemlji, odnosno da zaštite sve elemente državnosti i nezavisnosti Bosne i Hercegovine.

Pitanje odbrane države nije tabu niti to ikad smije biti. Državu moramo braniti kad god se za to ukaže potreba, a da bi odbrana bila što efikasnija, moramo imati jasan i efikasan plan i sistem zaštite zemlje. To je sasvim legitimno i nužno da bi sačuvali našu Domovinu. Moramo biti spremni da granice Bosne i Hercegovine štitimo u svakom trenutku, baš kako su to činili i naši preci, dobri Bošnjani, bez obzira ko ih i na koji način podrivao. Mi moramo biti hrabri i odvažni, pametni i pronicljivi, mudri i čestiti da bi se sačuvali od toga da bilo ko, bilo kad i bilo gdje pokuša narušiti državnost i nezavisnost Bosne i Hercegovine s genocidnom ili kakvom drugom zločinačkom namjerom, a da pri tome prođe bez posljedica. Saberimo se, ohrabrimo i odvažno stanimo na liniju odbrane naše Domovine!