Još jučer je bosanskohercegovački medijski prostor bio preplavljen zabrinutim i začuđenim pogledima, prestrašenim i zabezeknutim facijalnim ekspresijama i najcrnjim predviđanjima raznih analitičara, stručnjaka, kritizera i izvikanih eksperata koji su javno mnijenje bombardirali temama koje bi prethodno, udruženim populističkim snagama (UPS) pripremali, konstruirali i ubjeđivačko-hipnotizerskim metodama nametali javnosti, usljed čega bi ljudi (p)ostajali zadeverani, bespomoćni i obeshrabreni. Na taj su način medijski dušebrižnici, urednici kojekakvih ekskluzivnih emisija, priloga, bombastično najavljivanih intervjua, voditelji portala i sl. uz svestranu asistenciju prethodno pripremljenih i kao „zapete puške“ nestrpljivih kvazieksperata iz svih oblasti, krajnje perfidno, pažnju javnosti preusmjeravali sa najbitnijih tema po Bosnu i Hercegovinu i njene građane, a posebno žrtve genocida, Bošnjake, na one sporedne teme, vješto fingirane, ekskluzivno saopćavane, mudro dozirane i „dušebrižno“ upakovane u klasične defetističke priče.

Danas kad na našim ekranima i portalima nema kvazianalitičara i kritizera „začuđenih pogleda“, „prepametnih“ stručnjaka i naručenih kritičara, pitamo se do koga je, do medija koji su ih zaboravili pa ih ne pozivaju ili do samih kvazieksperata i samodopadljivih stručnjaka koji, izgleda zbog zakona tržišta, više nemaju vremena za dangubu? Tačno, da se insan dobro zabrine.

Umjesto da mediji budu glas ohrabrenja i osnaženja, jačanja morala, elana, pismenosti, čestitosti, patriotizma, ponosa i duha Bosne, oni sve više postaju tribuni koji obeshrabruju, plasiraju poluinformacije, radeći protiv države i svih njenih građana, posebno Bošnjaka. Na tom polju neizostavna je svestrana „pomoć“ eksperata koji, umjesto da smire narod, da priguše paniku među narodom, da ga ohrabre, svjesno čine suprotno jer i sami znaju da ono što govore nije moguće riješiti ni odmah ni u datom trenutku, niti to što govore može riješiti narod koji samo zbunjuju, kreirajući osjećaj panike i beznadežnost, svjesno i po narudžbi.

Da eksperti imaju praktičnih znanja kao što nemaju, da imaju ljudskosti kao što nemaju, svaki njihov nastup i obraćanje javnosti ulijevalo bi povjerenje, jačalo patriotizam, ohrabrivalo i barem mrvu jednu opismenjavalo građane u ovoj državi. Nakon što se kamere ugase, eksperti bi trebali zasukati rukave i onda kroz „ekspertne timove“ rješavati probleme zarad dobra svih građana, a ne zarad dobra svoga džepa i vlastitog budžeta. Kvazianalitičari bi, da su pametni kao što nisu, pokretali naciju na akciju, držali je budnom i svjesnom, držeći daleko od nacije one teme koje će sigurno raspametiti, zbuniti i otjerati narod, a posebno Bošnjake, iz naše Domovine. Kad se kamere ugase, kvazianalitičari bi, da su razumni kao što nisu, čak i one pojedinosti o kojima nisu javno govorili, jer su sigurni da će samo uznemiriti narod, rješavali kroz timove, ukazujući na probleme onima koji su direktno zaduženi za njihovo rješavanje. Međutim, naši su eksperti samohvalisavi uglađeni buntovnici, zategnutog lica, uštirkane odjeće i elegantnog smokinga, pa gledaju da svojih nekoliko minuta slave iskoriste kako bi javnost pričala o njima kako su dobro govorili, kako smiju kazati mnogo toga, kako su pametni, i tu se misija umišljenih eksperata završava, a nastaje briga naroda, teret koji je planski prevaljen na leđa naroda, posebno Bošnjaka, kako bi ih isti dodatno i bespovratno pritušio. Međutim, to eksperte ne zanima. Njihovi su ciljevi lični dobici i probici, novac, pozicije, zbrinjavanje partnera, rodbine... i tu se sve završava.

Sve negdje do kraja aprila ove godine budio sam se i lijegao uz stručnjake i analitičare koji bi iskakali na TV-ekranima i internetskim portalima, poručujući nam da živimo u džungli, da cijene divljaju kao nigdje, da ćemo morati seliti iz države, da se porezne stope preko noći moraju smanjiti, da se akcize moraju ukinuti, da je ovaj ekonomski sistem pljačkanje naroda, da u ovoj državi nije problem nacionalno pitanje, da živimo u torovima, da se mora izaći na proteste pa svrgnuti vlast, koja je u svim njihovim izjavama uvijek korumpirana, nesposobna, da slijede inflacijski udari, da se moramo snalaziti u ovom nefunkcionalnom sistemu, da državi prijeti demografsko nestajanje, da obrazovni sistem treba što hitniju reformu, da ekonomski padamo, da nestajemo, da spadamo u najjadnije zemlje, da je cilj svih politika u Bosni isti, da smo na prvom mjestu po stepenu mita i korupcije, da je dosta ovih od kraja rata na ovamo, da je dobro jer će biti i gore itd. Nakon tih i takvih poruka ljudi bi masovno odlazili pred strane ambasade, kupovali namirnice, točili gorivo u kanistere, burad, flaše, očekujući kataklizmu koja slijedi, tu iza ćoška!

Spisak defetističkih poruka, zaogrnutih plaštom tzv. socijalne brige, naučne argumentacije i kvazičinjenica, a koje mediji u službi tuđih hegemonističkih i antidržavnih interesa i politika jedva čekaju da prenesu, odveć je predug da dalje nabrajamo. Naravno, sve su to pomno analizirani i planirani koraci u borbi protiv Bosne i Hercegovine i Bošnjaka, prije svega, ali i svih građana, patriota ove zemlje.

Međutim, već od maja ove godine stvari se polahko mijenjaju. Rekli bismo – došla pravna država! Ne vidim eksperte, nema problema, nema začuđenih pogleda, zajapurenih lica naših kvazianalitičara, iako je oktroirano političko stanje u zemlji još izazovnije. Međutim, nema strastvenih i odioznih eksperata i analitičara, nema ni tema bombastičnih, prozivki, protesta, antipolitičkih pjesmuljaka, nema onih lica s naslovnica i ekspertica i onda se zapitam gdje sam, gdje živim, šta se dešava? Malo protrljam oči i jasnije pogledam. Kad ono, vidim da prva grupa eksperata vodi neke političke procese, gricka dobro plaćene fondove, drugi šetaju iz stranke u stranku, neki od njih popunjavaju upravne i nadzorne odbore, treći postaju politički savjetnici, nekolicina svoje supruge, kćeri i sinove zbrinjava kao prave eksperte-praktičare, neki plaču, kmeče i kukaju, čudeći se kako njihove supruge ne mogu do posla kad se vlast, eto, promijenila. Zar nema te protekcije kakve je „vavik bilo“? Dalje ne mogu da pratim, hvata me panika jer ostajemo bez eksperata, a mediji bez sočnih, plačljivih, srceparajućih i tugonjavih tema, a u suštini dobro smišljenih spinova koji su prolazili kod naroda – nekad i, nadam se, više nikad!