Uvakat, u jednoj lijepoj šumi, bogatoj izvorima čiste i bistre vode, živjeli su snažni vukovi. Saživljavajući se s prividom životnog komfora, izviđanje terena, na preporuku medvjeda, prepuštali su lisicama, naivno vjerujući da će ih lisice na vrijeme obavještavati o svim opasnostima. Kako je koja generacija mladih vukova stasavala, nije se mirila s činjenicom da im lisice budu garanti njihove sigurnosti, pa su često i sami obilazili teren i izviđali situaciju. Takav odnos novih generacija nailazio je na mnoga negodovanja od onih vukova koji su čopor ubjeđivali da su oni zapravo psi, a ne vukovi – da su to, zapravo, sinonimi. Ali mladi se nisu dali zbuniti. Znali su da vlastitu sigurnost ubuduće ne smiju prepuštati „podmitljivim“ lisicama, koje su sve više gubile interes za šumom.

Obilazeći jednog predvečerja šumski teren, mladi vukovi uočili su da gori šuma i da se plamen širi strahovitom brzinom prema njihovoj teritoriji. Uplašeni za teritoriju koja im život znači, mladi vukovi su dojurili do čopora, koji je spavao, upozoravajući na požar. Međutim, čopor je ignorisao upozorenje svojih vukova, pitajući da li neka od lisica može potvrditi tu vijest. Pošto su lisice bile zaokupljene podmetanjem požara, ubjeđujući vukove da one zapravo požar gase, uzalud je nekolicina vukova upozoravala na opasnost. Kroz nekoliko sati, kad je ostatak čopora vidio dim i osjetio neugodan miris gareži, kad su i ostale šumske životinje spašavajući svoje živote dotrčale do vukova misleći da će im oni pomoći, bilo je prekasno. Plamen je zahvatio cijelu šumu, a plameni krug je bio zatvoren. Nije bilo spasa, nikome, ni ženkama ni mužjacima, ni mladuncima ni starcima-mudracima. Kroz nekoliko minuta plamen ih je sve progutao. Nestali su kao da nikad nisu ni postojali, i šuma i čopor i sve životinje s njima.

Alegorija koju sadrži navedena hikaja trebala bi Bošnjake na vrijeme i u širem obimu osvijestiti, jer požar koji je podmetnut krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina u našoj Domovini nije ugašen, štaviše, požar nije ni lokaliziran nego je nakon 1995. nastavio svoje širenje u obliku koji je „snenim“ Bošnjacima prikazan kao svjetlo na kraju tunela. Lisice kojima je Aneksom 10 dat mandat da bdiju za sigurnost i prosperitet ove zemlje odveć podmeću, umjesto da gase, požare u zemlji. Kulturno-akademski i vjerski sistemi iz susjedstva koji su zapalili vatru i izazvali požar u BiH 1992. postoje i dan-danas, njihovo djelovanje nije presuđeno dok su poklonicima tih „političkih palikuća“ predati u ruke mehanizmi upravljanja državom koju još uvijek kane podijeliti i razoriti, a Bošnjake, ako ne uništi, ono barem nacionalno devalvirati, za početak blasfemičnom podvalom o bosanstvu.

Nakon izbora 2022. i okrutno oktroisanih tiranskih odluka visokog predstavnika g. Schmidta povučen je najozbiljniji i najopasniji potez razaranja i posljednjeg nerva u tkivu demokratske BiH – udareno je na 1/3 ustavnih poluga vlasti koje imaju Bošnjaci zahvaljujući kojima čuvaju demokratsko tkivo ove države. Tako je tiranskom izmjenom Izbornog zakona i Ustava FBiH u izbornoj noći i oktroisanjem Vlade FBiH, te suspenzijom Ustava FBiH na 24 sata, ustavna poluga očuvanja BiH i nacionalnog bića Bošnjaka predata Bošnjacima s manjim legitimitetom, Bošnjacima-Bosancima, Bošnjacima koji poput vukova drijemaju u dubini šume dok požar bjesni, a lisice ga potpiruju. Što je još gore, lisičijim potezom se žele Bošnjaci dovesti u međusobni, unutrašnji sukob kako bi sami sebe oslabili i uništili.

U takvim okolnostima „oktroisani“ bošnjački političari smatraju da je svaka riječ, svako slovo koje alarmira Bošnjake danas, ukazujući na opasnost da preko noći izgubimo mehanizme zaštite države (ako već i nismo-sic!) i šehidskom krvlju plaćenog nacionalnog integriteta, usmjereno lično protiv njih. Nažalost, ne shvataju da osviještenim Bošnjacima nije bitna njihova samo naizgled privilegirana pozicija koliko je bitna država i s mukom ostvareni napredak nakon 1995. Ogromnu odgovornost na svojim politički nejakim i nedoraslim plećima ne nose samo „ustoličeni“ bošnjački političari nego prije svih oni koji im daju vjetar u leđa, oni kulturni, davetski i akademski radnici koji zarad marke više, zarad kojeg dolara više, zarad kojeg fonda više, zarad vlastitih frustracija i nerazumijevanja političke klime u zemlji ohrabruju one „ustoličene“ osnažujući ih u ubjeđenju da su oni pravi Bošnjaci, umjesto da im ukažu na njihovu „političku potkapacitiranost“, na odsustvo bilo kakve vizije kreiranja šireg bosanskog bloka kojim bi Bošnjaci odbranili svoj nacionalni identitet koji, budimo iskreni, još uvijek čuva ovu zemlju od totalnog rastakanja i svođenja na ispraznu ljušturu.

Interesantno je da, kad o navedenom progovore nebošnjaci u zemlji ili iz susjednih zemalja, oni za „neosviještene“ Bošnjake postaju objektivni istraživači, ozbiljni analitičari itd. Samo neka o tome ne govori Bošnjak Bošnjaku, valjda je to naš usud. Osviještenom Bošnjaku ne treba susjed ili nebošnjak pričati o istini da bi u istu bio ubijeđen. Bošnjak to zna, bošnjačka djeca s tim činjenicama odrastaju.

Bez obzira na sve nerazumijevanje, bez obzira na napade i uvrede, „nepotkupljivi“ bošnjački intelektualci moraju jače govoriti, moraju podići svoj glas prije nego „kratkovidi“ Bošnjaci shvate da ono blještavilo koje nam dolazi nije nikakvo svjetlo nego vatrena stihija koja će nas sve progutati, džematile, pa onda neće biti važno na kojoj si poziciji i kako hraniš svoj politički ego. Zar sami sebe ne ponižavamo kad naš ministar vanjskih poslova, Bošnjak (itekako važno, sic!), moli mađarskog ministra da smiri Dodika, čovjeka s kojim se nekoć grlio, gledao utakmice i pričao o „zajedničkim temama“, nesvjestan da je Dodik samo eksponent hegemonističke politike kojoj se BiH i Bošnjaci mogu suprotstaviti ako i samo ako budu zajedno, jedinstveni, ujedinjeni i rezolutni kad je riječ o zaštiti svih građana u BiH, a posebno Bošnjaka, žrtava genocida čiji je usud da im njihov Dom od požara čuvaju lisice i palikuće.