Mnogima je jasno da su pred BiH i Bošnjacima izazovi na koje treba odgovoriti što spremnije, odlučnije i kvalitetnije. Ko iole poznaje prošlost BiH s lahkoćom će zaključiti da tokom XIX i XX stoljeća Bošnjaci nisu imali ni 5 decenija mirnog razvoja, koliko je potrebno da se pokažu svi efekti njihove državotvorne i nacionalne svijesti. Da bi tu povijesnu priliku iskoristili, Bošnjaci današnjice moraju povući crvene linije koje će im omogućiti da na svaki scenariji imaju valjan odgovor, a što je nemoguće ukoliko se bošnjačka politika bude gradila temeljem antagonizama, difamacija, egoizama, servilnosti prema strancima, a mržnje prema Bošnjacima i kontinuiranih podjela unutarbošnjačkog bloka iz različitih motiva (pretežno uskogrudih i privatnih) od onih stranačkih, preko mezhepsko-vjerskih do kulturno-akademskih.

Sa strancima smo barem načisto, šutjeli su devedesetih, šute i danas. Zapravo, danas šute kad su u pitanju njihove obaveze prema BiH, dok su se itekako razgalamili po pitanju eliminisanja i gaženje političke volje Bošnjaka, suspenzije Ustava, oktroisanja vlasti, diktiranja „servilnim trojancima“ šta i kako raditi itd. Secesionisti i imaginarni etatisti zauzeli su novi kurs u rastakanju države BiH. Agresori u miru opredijelili su se da kroz bh. institucije završe zločinačke projekte započete devedesetih. Odlučili su da, umjesto očiglednih iscrtavanja linija novih-starih banovina, sve to ostvare posredno i „legalno“, uz saglasnost Bošnjaka, nakon čega bi država bila svedena na ispraznu ljušturu, lišena svojih resursa i suštine postojanja, a Bošnjaci uokvireni u rezervate, pomno nadzirane i kontrolirane od „legalnih okupatora“. Surov je to scenarij, ali nimalo nerealan ukoliko se najodgovorniji među Bošnjacima odmah ne probude.

U nastavku ukazujemo na tri pitanja od kojih uveliko zavisi sudbina BiH i Bošnjaka, i to: pitanje Izbornog zakona, Ustavnog suda BiH i državne imovine. Prije svega moramo naglasiti da „zadiranje“ u prvo i drugo pitanje uopšte nije u interesu Bosne i Hercegovine, a posebno Bošnjaka. Niti Izbornim zakonom, niti Ustavnim sudom, koji su nam nametnuti kao „nužne teme“, uopšte se ne trebamo baviti, nemamo obavezu, niti nam je to u interesu, posebno kad iste zahtijevaju štovaoci zločinaca, UZP-a i genocida.

U BiH postoji Izborni zakon i u skladu je s ustavima, onakvim kakve su nam nametnuli stranci. To što HNS-u Izborni zakon ne odgovara i što nije u skladu s hrvatskim hegemonističkim političkim interesima ne smije biti razlogom da se Bošnjaci uopšte upuštaju u raspravu po tom pitanju. Obećanja o „evropskom putu“ i uslovljavanja istim su šarena laž i ucjena. Znači, Bošnjaci nemaju obavezu da uopšte razgovaraju o Izbornom zakonu, osim ako nisu ucijenjeni zbog funkcija i pozicija. O ovom pitanju Bošnjaci, na najširoj osnovi, svih segmenata društva i svih partija, moraju zauzeti jasan stav ako im ovo pitanje bude nametnuto, ali ne po svaku cijenu. Moramo imati jasno određene protuzahtjeve koji će jačati državu, a ne interese njenih rušitelja ili neke lične interese. Međutim, kad „ucijenjeni trojanci“ dobiju strani nalog da nešto riješe „po narudžbi“ iz Zagreba ili Beograda, oni i ne razmišljaju, oni jednostavno prihvataju taj narativ uz one otrcane i nepismene fraze o kompromisu, dijalogu, popustljivosti itd. Izborni zakon je crvena linija, bez najšireg bošnjačkog konsenzusa isti ne smije ni ući u proceduru, ma koliko koštalo. Ukoliko Bošnjaci žele geto i životni rezervat ostat će pasivni po ovom pitanju i šačici trojanaca dati za pravo da o tome odluče i to ne samo na štetu Bošnjaka nego i na trajnu štetu naše Domovine.

Kad razmatramo pitanje Ustavnog suda BiH, moramo znati da ono čime nisu zadovoljni secesionisti u „entitetu rs“ upravo proistječe iz Aneksa 4, odnosno Ustava BiH. Prvo, sastav i nadležnosti Ustavnog suda BiH su definisani Ustavom BiH i bilo kakva promjena po ovom pitanju traži promjenu Ustava, što mora voditi njegovoj temeljitoj reviziji. Znači, Bošnjaci nemaju bilo kakvu obavezu da uopšte razgovaraju o Ustavnom sudu BiH, osim ako nisu ucijenjeni zbog pozicija. Ustavni sud BiH postoji, a to što ga opstrukcionisti i secesionisti iz „entiteta rs“ ne poštuju, a stranci to prešutno gledaju posebno je pitanje. Ako se krene u tom smjeru, onda treba raspakovati cjelokupnu, nametnutu, nakaradnu, tribalističku, šovinističku i fašističku ustavnu strukturu i krenuti ispočetka, uz nužno uključivanje svih Bošnjaka i drugih patriota od kulturno-akademskih do političkih institucija. Znači, crvena linija je Ustavni sud BiH, u koji se nikako, ama baš nikako ne smije dirati, a ako Bošnjaci to i odluče, moraju imati tako jasne protuzahtjeve nespornog i bespovratnog jačanja države i mehanizama njene supremacije. Zar nismo uočili lahkomislenost po pitanju eliminisanja stranih sudija i tužilaca iz Suda i Tužilaštva BiH, zar iz tog primjera ne možemo izvući pouku? Znači, Ustavni sud BiH je crvena linija u koju se površno i parcijalno ne smije dirati.

Na koncu, treće pitanje jeste pitanje državne imovine. Dovoljno je samo kazati da su tokom cijelog XX stoljeća susjedi trijebili Bošnjake genocidnim aktivnostima nakon kojih su im oduzimali svu imovinu, brišući s lica zemlje sve tragove njihovog života na tim prostorima, materijalne i nematerijalne. Novi imovinsko-pravni odnosi koji bi nastali kao rezultat pljačke i protjerivanja nikad nisu riješeni. Sad bi nam nasljednici zulumćara objašnjavali da nakon Genocida nad Bošnjacima treba državu lišiti imovine i prepisati je na one ćelije koje su provodile genocid. U tim okolnostima posebno su zanimljivi Bošnjaci kojima se ovo pitanje čini marginalnim, pitanjem koje smatraju da mogu riješiti u uskom interesnom krugu, oni Bošnjaci koji bi jednako tako krčmili imovinu države, ali ne sistemski i u interesu Srbije, kao secesionisti, nego u vlastitom interesu. Imamo li u vidu činjenicu da je pitanje imovine i njenog pripisivanja entitetu koji je osuđen za genocid posljednja faza genocida kad se teritorija s koje su Bošnjaci „očišćeni i istrijebljeni“ pripiše njihovih katilima. Stoga, državna imovina je crvena linija, jer države nema bez imovine na svakom pedlju njene teritorije. To je crvena linija.

Ukoliko međunarodna zajednica ucjenjuje po navedenim pitanjima, neka iste izvole nametnuti, jer bolno je tražiti od Bošnjaka da sami sebe uništavaju, da vlastitu državu obesmišljavaju i sebe u rezervate smještaju. Neka OHR nametne te zakone i uvede nas u evroatlantske integracije, preko noći, nemamo ništa protiv, ako oni to žele! Do tada, čekajući da se što širi krug Bošnjaka institucionalno okupi i okrupni oko definisanja crvenih linija u BiH, valjalo bi apelovati na sve Bošnjake da ovih po opstanak Bošnjaka važnih pitanja postanu barem svjesni. Za početak!