Kad god patriote Bosne i Hercegovine zauzmu isključivo afirmativan stav koji čuva sjećanje na vlastitu povijest, herojske bitke, odvažne vlasteline, banove i kraljeve Bosne, kao i ine događaje svoje ponosne prošlosti, jave se dežurni dušebrižnici, nezamjerljivi snishodljivci, egalitaristi, nivelisti, „uljuđeni i fini građani“ koji se zgražavaju i na pomisao, a kamoli na javno izgovorenu riječ koja povijesnim ličnostima i događajima daje isključivo afirmativan prefiks bosanskog i bošnjačkog. Opterećeni kompleksom niže vrijednosti, bezvlastitosti, samoprijekora, kreativne autodestruktivnosti, svedopadljivosti i snishodljivosti, „fini građani“ se čim prije odreknu bošnjačkog i bosanskog, čim prije ustuknu pred stigmatizacijom i svođenjem Bošnjaka na muslimane, „velikodušno“ pristajući na razvodnjavanje bosanske vlastitosti, posebnosti, originalnosti, nepatvorenosti, držeći se upravo one „trapave i šepave“ konstrukcije da Bosna nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska, čime je Bosna tako perfidno i do danas nepopravljivo bačena u ralje velikohrvatskog i velikosrpskog iredentizma, hegemonizma i fašizma, što je devedesetih kulminiralo u genocidu i UZP-u. Po toj mantri, koja je bila sve samo ne iskrena, svebosanska i patriotska, hode i danas oni postiđeni i susramljeni Bošnjani, u utopijskom bosanstvu paralizovani intelektualci, umiljavajući se susjedima i dodvoravajući se kojekakvim fondovima, hrleći da bosansko srednjovjekovlje razvodne i mazohistično-intelektualno podijele s drugima.
Tako primjerice za Tvrtka I Kotromanića pseudoistraživači tvrde da je kralj svih nas, Srba, Hrvata, Bošnjaka i Bosanaca, da niko nema pravo da ga prisvaja i sl. Malo ko se uopšte usudi demistificirati takve i slične podvale, jer bi se mogao zamjeriti s „finom rajom“, pa i sa susjedima koji se poput najgorih nametnika, krpelja i parazita nikad nisu kanili Bosne.
Pošto je Tvrtko I bio bosanski kralj, pošto je njegova matična zemlja Bosna, a ishodište vladanja Kraljevina Bosna, pošto su ga „fini Bosanci“ kanili odroditi od Bosne, a hegemonisti priroditi agresivnoj srpsko-hrvatskoj povijesti, nužno je istaknuti sljedeće. Tvrtko I nije bio na sliku tipičnih srednjovjekovnih kraljeva, niti je Kraljevina Bosna bila poput ostalih. On bosansku teritoriju nije širio isključivo mačem, krvlju i ognjem, nego sporazumno, čak i na molbu susjeda, Srba i Hrvata, i to tek nakon što su „izumrle“ njihove velikaške porodice: Nemanjići na istoku i Šubići na zapadu. U tim okolnostima Tvrtko I, prije svega kralj Bosne, mudro se poziva na bakino (Nemanjići) i majčino (Šubići) porijeklo, titulirajući se i kraljem „Srbljima i Promorju“. Ukoliko neko takav čin smatra minimiziranjem Bosne i utjecaja Bošnjana na regionalne političke tokove, izmišljajući dominaciju srpsko-hrvatske politike koje tad nije bilo ni na mapi, u velikoj je zabludi. Neka traži lijeka, čim prije!
A, gdje su „fini naučnici“ kad treba braniti bosansko srednjovjekovlje, gdje je tu njihov odvažni, probosanski, hrabri i stameni glas kojim bi odbranili današnji suverenitet Bosne i Hercegovine, jer susjedne hegemonističke politike na isti udaraju na sve načine i kroz sve periode?! Eh, kad je to u pitanju, džepovi „finih istraživača“ postaju preduboki, a istraživačka suptilnost najobjektivnija, sve do vlastite degradacije i autodestrukcije. Bosansko srednjovjekovlje hegemonisti nikad neće ostaviti na miru, samo je pitanje da li u miru to srednjovjekovlje kao i sve druge materijalne i nematerijalne spomenike kulture ove države brane naučnici ili čekaju goleme pare da stanu u „odbranu“ istih?! Tim i takvim pseudoistraživačima valja poručiti da goloruki borci nisu državu BiH devedesetih odbranili od dva agresora i „babinih“ izdajnika najsavremenijim oružjem nego pod embargom i uz improvizirane cijevi, goloruki, ali s lavljim srcem, srcem koje pseudoistraživačima danas fali.
Umjesto da u teškim ustavno-političkim okolnostima, u kojima je fašizam u BiH institucionaliziran, daju sve od sebe da odbrane državu, kvazinaučnici kritiziraju, uzmiču pred svojatanjima iz susjedstva, vagaju vlastitu povijest na miligramskoj vazi i prokazuju svako snaženje nacionalnog duha nazivajući ga mitomanijom. Eh, to su ti „fini naučnici“, bukači, nezadovoljni tobože statusom nauke, a u suštini nezadovoljni sami sobom, vlastitim pozicioniranjem u hijerarhiji gdje bi bili zadovoljni ako i samo ako bi njihov komad hljeba bio najveći i kad bi njihovi interesi bili najprimarniji. U tim i takvim okolnostima Tvrtko I, i ne samo on, postaje svačiji ili nije ničiji. Zapravo, suština je u sljedećem. Tvrtko je za Hrvate i Srbe bio i ostao samo i isključivo strani vladar koji je među njima imao svoje vazale. Međutim, naučnici vele: nema fondova pa shodno tome nema istraživačkih poduhvata kojima bi odbranili Bosnu od takvih nasrtaja. Zamislite da su borci devedesetih izgovor nalazili u embargu ili nedostatku vojne opreme? Sigurno danas ne bi bilo ni naučnika ni nauke u nezavisnoj BiH! Kome bi onda trunila „fina raja“, ako se već ne bi asimilirala!?
Dok se „fini istraživači“ bude iz sna, ponovimo povijesni aksiom! Srbi, Hrvati, Mlečani, Ugari, Dubrovčani i ostali su od postanka Bosne njeni susjedi ili pak lijepo primljeni stranci koji su kroz Bosnu mogli hoditi, bosanskim morima i rijekama ploviti, divljač hvatati, carinu plaćati, svoja naselja imati, vlastitu vjeru ispovijedati, pošteno živjeti i društveno-politički sistem Bosne poštovati. Tačno se zna ko, kada, zašto i kako je u političko biće Bosne i Hercegovine uključio Srbe i Hrvate, kao tobože stanovništvo istovjetno Srbima i Hrvatima u Srbiji i Hrvatskoj, paralelno negirajući bazični narodnosni, kulturni, demografski vjekovni supstrat Bosne, to bošnjaštvo, koje „fina raja“ na svakom ćošku nastoji relativizirati.
Samo kvazinaučnicima je nezgodno besjediti o Bošnjacima bosanskog srednjovjekovlja, jer kako kažu: mogu nam zahatoriti komšije koji se danas ne osjećaju Bošnjacima, koji negiraju bošnjaštvo?! Takvi ne shvataju da će bošnjaštvo napadati i uništavati samo one komšije koje su stale iza genocidnih i UZP-ovskih projekata, ali i „babini“ Bošnjaci! Zar da do njihovog hatora držimo? Šta je nama!? Da zaključimo: srpstvo i hrvatstvo, a znamo kako je koptisalo i kako se konstituisalo u današnjoj BiH, ne smeta nijednom Bošnjaku niti će bilo kada smetati, sve dok to hrvatsvo i srpstvo nisu u službi hegemonističkih politika s centrima u Beogradu i Zagrebu. Bošnjaci, pored svega, nikad neće pristati na to da bilo ko, ma odakle dolazio, pa čak i među onim servilnim Bošnjacima provodi velikosrpske ili velikohrvatske politike. Barem to umiju prepoznati, naprvu!
