Dobro se sjećam razgovora s jednim državnim službenikom koji mi spomenu kurikularnu reformu, neke grupe predmeta, nužnost određenih prekompozicija i sl., nakon čega sam ga pitao da li se sve to što mi objašnjava odnosi na škole koje rade po hrvatskom planu i programu – o onima koje rade po „srbijanskom“ suvišno je i govoriti. Njegov odgovor je bio: „NE!“ Znači, sve se navedeno odnosi na škole koje rade po domaćem planu i programu. Zapravo, eksperiment se odnosi pretežno na Bošnjake, pa ako se šta pokaže uspješnim, možda će to i susjedi prepisati, ali ne prije nego se sve to ispita na Bošnjacima, kao nekim zamorcima i kunićima! Dok mi je to govorio, i sam službenik osjećao se potišten i susramljen, bespomoćan, kao da je želio kazati: „Pomozite kako god da znate, mi smo ucijenjeni, a snage nemamo da se tome suprotstavimo!“
Već i vrapci na grani znaju da je eliminacija bosanskog jezika jedan od koraka ka realizaciji strateških ciljeva velikosrpske hegemonističke politike. Međutim, to očigledno ne zna ministrica obrazovanja u Kantonu Sarajevo koja sprema neugodno iznenađenje, prije svih Bošnjacima. Ko će kome ako neće svoj svome!? Sad je samo pitanje da li je ministrica za odgoj i obrazovanje svjesna šta ovim potezom čini, da li joj je neko nametnuo ovakvo što, da li ju je neko ucijenio i sl.? Bilo bi lijepo da se ministrica ne krije iza fraza o započetoj kurikularnoj reformi, nego da se obrati građanima, prije svega Bošnjacima, da kaže kada i gdje joj je naumpala ovakva reforma, kada i gdje je provedena javna rasprava ili je u pitanju dokument koji joj je serviran uz servilno provođenje istog?
Od koga god i kad god dolazio, ovakav nastavni plan i program podvala je Bošnjacima. Iako ministrica kaže da je bosanski jezik i njen jezik, jezik njenih roditelja, njene djece, te da se šire laži o njegovom ukidanju, valja ministrici skrenuti pažnju na određene povijesne tokove velikosrpske i velikohrvatske hegemonističke kuhinje koja ne prestaje da servira gorka jela u šarenoj ambalaži.
Ministrice! Tamo gdje im se ukaže prilika, izvršioci hegemonističkih politika brutalno gaze preko bosanskog jezika ukidajući ga i kvalifikujući kao jezik bošnjačkog naroda, dok tamo gdje to ne mogu tako brutalno provesti, idu korak po korak ka relativizaciji bosanskog jezika. Prvo je bosanski jezik doveden u istu ravan sa srpskim i hrvatskim jezikom pa ćemo tako samo kod Bošnjaka naći servilne konstrukte u nastavnim procesima kao što su oni na odsjecima za bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zenici i Sarajevu, ali ne i u Tuzli, Mostaru i Bihaću ili potpunu bezbojnost u nazivu Institut za jezik u Sarajevu i sl. Eto ga, Bošnjaci su se pokazali kooperativnim, uzmiču sami od sebe, stide se najstarijeg jezika u Bosni još od srednjovjekovlja, na šta će susjedi gledati blagonaklono, koja utopija?!
Ministrice! Odricanje i poricanje bosanskog jezika teče postepeno i neprimjetno, barem u sredinama s bošnjačkom većinom, često uspavanom i letargičnom. Tako je bosanski jezik gurnut u koš s jezicima naroda čije politike stoljećima atakuju na egzistencijalni supstrat bosanskog jezika. Kako servilnost ne bi bila ekskluzivitet visokoobrazovnih institucija, korak nazad po ovom pitanju najavljuju iz Kantona Sarajevo, gdje će osnovci za bosanski jezik čuti tek od IV razreda, jer u I, II i III razredu imat će tzv. odgojno-obrazovna područja u kojima će biti udrobljeno sve i svašta. Tako će npr. osnovci do IV razreda imati tri takva područja, tj. predmeta, gdje će predmet bosanski/hrvatski/srpski jezik (kojeg li paradoksa, sic!) biti udrobljen s engleskim jezikom, društvom, odnosno kulturom religija i vjeronaukom. Znači učitelj ima zadatak da sve navedene predmete donese, pazite sad, kroz tzv. „kompilaciju sadržaja naslanjajućih predmeta“. Koja brutalnost i autodestruktivnost, potiranje vlastitosti, postepeno potiranje i ukidanje bosanskog jezika, njegovo svrstavanje sa svim i svačim.
Na ovom primjeru vidi se da, kad vlastiti identitet, čiji je stub jezik, ne odbranite u prvom napadu, samo je pitanje kada ćete ga izgubiti kroz nove serije napada! Kaže ministrica da bosanski jezik neće biti ukinut. Cijenjena ministrice, cijenim Vašu razboritost, zato promislite još jednom prije nego nešto slično kažete?!
Ministrice! Prije ukidanja bilo kojeg supstrata identiteta prethodi relativizacija istog, izjednačavanje, pretapanje, potiranje do konačnog ukidanja. Je li moguće da ministrica ovo ne razumije!? Ministrice, obratite samo pažnju kako se ovim pretapanjem, utapanjem, gušenjem i potiranjem bosanskog jezika hodi lagahno ka njegovom ukidanju, koje je krajnji cilj. Ako mi ne vjerujete, otvorite svoju knjižicu I razreda i pogledajte koji jezik ste učili, kojem jeziku su vas učili, kojem jeziku naše potomke planiraju opet učiti? Znam, opet mi ne vjerujete. Mislite da je ovo urota protiv novih lica na političkoj sceni. Žalosno! Odgovorni ste za očuvanje bosanskog jezika kao supstrata Bosne i bošnjačkog nacionalnog identiteta, ali i za njegovo potiranje, ako dopustite ovakav NPP!?
Jezik je brana naroda, bedem nacionalnog identiteta i opstanka. Međutim, kako to objasniti prije svega priličnom broju snishodljivih i servilnih, nezainteresiranih i susramljenih, od sebe otrgnutih i vlastitog identiteta postiđenih političara, stručnjaka, kulturnjaka i članova akademske zajednice? Kad stratezi urušavanja Bosne i Hercegovine i bošnjaštva uoče da su savladali prvu branu bošnjačkog nacionalnog identiteta, oni idu dalje, pa sad prave leguru od bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika, stranog jezika, društva, kulture religija i vjeronauke, koja bi na koncu trebala biti po mjeri svih, bez obzira na to što će radioaktivnost te legure uništiti „duh i biće Bosne“.
Eto ga, stratezi hegemonisti su uspjeli, sad su bosanski jezik gurnuli u nevidljivu, sivu zonu, nema ga u đačkim knjižicama do IV razreda. Iz Ministarstva kažu da je bosanski jezik tu negdje, unutar područja, istina zbućkurišan, ali tu je. Ministrice! Eto nekoliko metara od nas, a opet kod nas u našoj Domovini, Bošnjaci u entitetu RS svoj jezik ne mogu ni nazvati bosanskim nego se moraju prilagoditi nekim vještačkim i nenormalnim konstruktima?!
Zato, poziv učiteljima da dignu svoj glas, poziv intelektualcima da se probude, da dignu glas, da zaustave ovaj kurikularni eksperiment, ovu podaničku reformu obrazovanja gdje je bosanski jezik doveden na rub opstanka, poziv sindikalnim organizacijama da stanu u odbranu časti i dostojanstva učitelja koje niko ništa nije pitao, kojima je servirano servilno rješenje, poziv roditeljima da stanu na put „stranputici“. Ukoliko sad i odmah ne reagujemo, naredni korak jeste potiskivanje bosanskog jezika, ali i svih drugih predmeta kojima čuvamo prije svega Bosnu i Hercegovinu, kao našu jedinu Domovinu od rastakanja i Bošnjake od svođenja na narodnosno-vjersku grupu. Ministrica, nažalost, to ne želi da vidi!
