Kad hegemonisti odluče uništiti jednu državu, to rade perfidno, razarajući sve one elemente koji državu čine jakom, funkcionalnom i postojanom. Na tom putu hegemonisti prvo nagrizaju njenu povijesnu datost i posebnost, njenu kulturu i umjetnost, njen nomos i demos, s konačnim ciljem da unište njen etnos, baš kao što to Bosni i Hercegovini vijekovima čine njeni istočni i zapadni susjedi. Hegemonizam naših susjeda nepokolebljivo je kontinuiran, tako da Bošnjaci pamte sve varijacije i metode realizacije navedenih hegemonističkih ciljeva, od posrednih aktivnosti, tj. ovladavanja akademskim procesima, kulturnog obezglavljivanja Bošnjaka, rastakanja nacionalne svijesti i jedinstvenog bh. etnosa, pa sve do aktivnosti neposrednog planiranja, zagovaranja i realizacije teritorijalne podjele BiH, a što su ostvarivali agresijom na Republiku BiH.
Svu surovost jednako pogubnog, velikosrpskog i velikohrvatskog hegemonizma Bošnjaci su osjetili u talasima, i to nekoliko puta samo tokom XX vijeka, kad su susjedni hegemonistički projekti Bošnjake stajali genocida, etničkog čišćenja, progona, silovanja, pljački i sl. Kad bi Bošnjak uočavao neprijatelja „na kućnom pragu“, nije mu trebao bilo kakav dodatni motiv da tog neprijatelja savlada, pobijedi i uništi, plaćajući pri tome izuzetno skupu cijenu opstanka. Međutim, kako Bošnjak reagira kad se neprijatelj zakamuflira i ne posegne za agresivnim metodama, tj. kad „razara s osmijehom“?
Bošnjačko stanje posebno se komplikuje u situaciji „prividnog mira“, kad su Bošnjacima servirane informacije s anestezijskim djelovanjem, kad postoji vještačka sloboda, fingirana vladavina prava i privid demokratije, baš onako po mjeri i volji međunarodne zajednice. Bošnjake takve okolnosti čine prilično lahkovjernim i pasivnim, s posljedicama teške autodestruktivnosti i bespotrebnog samodokazivanja već dokazane tolerantnosti, empatičnosti i širokogrudnosti. Ključno je zapravo pitanje kako Bošnjaci da napokon uoče da i u „prividnom miru“ hegemonisti jednako djeluju na bošnjačkom nestanku i rušenju države kao i devedesetih. Kako da otvorimo oči?
Hegemonisti u „miru“ djeluju perfidno s ciljem da Bošnjacima omrznu vlastitu državu, da kod njih kreiraju osjećaj bespomoćnosti, nacionalne letargičnosti, samoprezira, gađenja, stida od vlastite političke datosti, kulture, identiteta i „ovakve države“. Oni žele da Bošnjak zamrzi svoje lidere od onih na polju akademsko-kulturnih, preko vjerskih do političkih. Svojim aktivnostima hegemonisti ciljaju na to da se kreira uvjerenje da je bošnjački narod politički nedozreo i kulturno obamro, uslijed čega bi trebao prizivati srpsko-hrvatske kulturne manire, političke lidere, ekonomske obzire, dok će vlastitosti s gađenjem i gnušanjem odbijati. Na tom planu među Bošnjacima su satanizirani oni koji imaju koliko‑toliko snage da krenu naprijed, koji vide šta se iza brda valja?! U nastavku donosimo samo nekoliko primjera koji pokazuju kako hegemonisti djeluju u stanju „prividnog mira“!?
1. Prolazi decenija kako su vlasti u „entitetu Rs“ ukinule bosanski jezik. Priča o negiranju bosanskog jezika nije od jučer i ona ima za cilj navikavanje Bošnjaka na samoprezir i odricanje od vlastitog identiteta čiji je stub jezik. Zapitajmo se: ko je od Bošnjaka postavio uslov svih uslova u političkim procesima, vraćanje bosanskog jezika u škole na području BiH pod upravom entiteta Rs? Prilike u BiH u vezi jezika su često bile posebno zamršene činjenicom da su hegemonisti, primjerice, u „drugoj Jugoslaviji“, ukidajući bosanski jezik, isti predstavljali kao relikt „tamnovilajetskog perioda“. Takvim izopačenjem bosanskog jezika Bošnjaci su gubili vlastito mišljenje, mišljenje o sebi i drugima, navikavajući se na stigmatizaciju „niže vrijednosti“ i zaostalosti, uz forsiranje srpsko-hrvatskog jezika, odbacujući i ismijavajući autohtone elemente vlastitog jezika i identiteta, na temelju čega su među Bošnjacima izrasle nove generacije kojima je sve što je bošnjačko i bosansko bilo i ostalo strano i nepoznato, pa se nije ni osjećalo kao svoje, vlastito, niti je tome pridavana stvarna vrijednost, što je u konačnici uveliko olakšavalo posao hegemonističkim projektima.
2. Koliko puta smo do sad pročitali neki izvještaj koji govori o korupciji u BiH, o diskriminatorskim zakonima, stopi ubistava, o nakaradnom političkom sistemu, obliku vladavine itd.? Suština svih tih izvještaja jeste obeshrabrenje, a ne rješavanje problema, to je jasno kao dan. Sve te probleme imaju i druge zemlje, čak i gore i teže probleme. Jasno je i koje domaće i međunarodne kuće stoje iza manipulacije istim. Ovaj prostor itekako koriste hegemonisti da bi ovu državu prikazali nemogućom, neučinkovitom i neadekvatnom koristeći sve nedostatke sistema skovanog pod budnim okom međunarodne zajednice, koja je dobila obavezu da bdije nad istim. Ukoliko stranci primjećuju da u BiH nedostaju zakoni iz seta zakona, na evroatlantskom putu ove zemlje bilo bi najlogičnije da, poznajući sve nedostatke ovog na velikohrvatskom i velikosrpskom fašizmu izgrađenog sistema, intervenišu i direktno nametnu zakone koji će nas lansirati među „napredne zemlje“. To mogu ako hoće, vidjeli smo na primjeru suspenzije Ustava na 24 sahata!
3. Kad je riječ o socijalnim pitanjima, hegemonisti njima najviše manipulišu. Nemali je broj primjera u historiji BiH kad su socijalna pitanja dobijala velikosrpski ili velikohrvatski karakter. Sjetimo se samo ustanka 1875. Rijetko kad su ta pitanja korištena da bi BiH jačala, odnosno rješavala svoje probleme. Skoro su uvijek socijalna pitanja intervencijom susjeda dobijala nacionalni i hegemonistički karakter s konačnim epilogom podjele BiH. Nažalost, Bošnjaci su to često kasno prepoznavali jer je vladao „mir“ s hipnotizirajućim učinkom.
4. Identične stvari javljaju se i u sportu, gdje BiH služi kao poligon mnogim srpskim i hrvatskim sportistima. Nešto kao pomoćni teren. Sport, kao i svaki društveni aktivizam u najširem smislu te riječi, ima smisla ako i samo ako jača državu, sve ostalo su pamfleti i papazjanije. Kako objasniti da se igrači iz Srbije i Hrvatske npr. u Premijer ligi BiH ne tretiraju strancima, čime se uništava domaći sport? Naravno, jednima to odgovara iz hegemonističkih interesa, dok „prividnim patriotama“ zbog ličnog šićara.
5. Na polju kulture u BiH se razvijao, a i dalje se razvija osjećaj svesrpstva i svehrvatstva, perfidnije negoli prije pola vijeka, dok se paralelno Bošnjacima i dalje nameće bosanstvo, tamo gdje mu nije mjesto, čime se i dalje sistemski ubija bošnjaštvo kao nacionalna i ustavna kategorija. (Ne)svjesni su toga naši bajni akademici? Postali su oruđe u hegemonističkim rukama!
Na kraju, ne postoji država bez problema, ali postoji bez hegemonista i secesionista unutar njenih institucija. Ukoliko imamo u vidu da u BiH političke procese vode oni čiji su projekti presuđeni za genocid i UZP i koji danonoćno rade da podjele ovu zemlju, težina izazova s kojima se BiH susreće postaje najozbiljnija. Mi imamo višeslojne terete i valja se s time nositi, zato smo najposebniji na svijetu. Bošnjaci toga moraju biti svjesni. Ukoliko država bude izgubljena, bit će izgubljeni svi razlozi bilo kakve borbe, socijalni problemi će i dalje postojati, ali bi tad mogli biti problemi drugih država i nacija. Zato, Bošnjaci moraju znati da se za državu danonoćno bori jer svaka država opstaje onoliko koliko su njene patriote spremne da je brane, u svim okolnostima. Zato, otvorimo oči da nam hegemonisti ne otmu državu preko noći!
