Na platou bosanskog srednjovjekovnog kraljevskog grada Bobovca krajem prošle sedmice održana je manifestacija pod nazivom „Molitva za domovinu“, a u organizaciji Vojnog ordinarijata, Ministarstva odbrane BiH i Oružanih snaga BiH. Poruke koje su tom prilikom poslali katolički vjernici bile su miroljubive, empatične, humane, domoljubne, ljudske, plemenite i kao takve su uvijek dobrodošle i prijeko potrebne našoj jedinoj Domovini, Bosni i Hercegovini. Zato, ovaj tekst nije kritika tih naših plemenitih i dobrih ljudi, građana katoličke vjere, onih ljudi za koje su još fra Ivan Franjo Jukić i fra Anto Knežević s ponosom isticali da su Bošnjani, katolici, a koji se danas nazivaju bosanskim Hrvatima, što valja znati, ali i poštovati.  

Ovaj je tekst raskrinkavanje onih koji i dalje pričaju jedno, a rade drugo, onih kojima su usta puna Bosne, a i dalje sanjaju hegemonističke snove, kao da nikakvu pouku nisu izvukli iz stoljetnih neuspjelih velikohrvatskih hegemonističkih nasrtaja na Bosnu, a čija su žrtva i bh. Hrvati, kojima je Tuđmanova fašistička politika u amanet i na teret ostavila sve posljedice etničkih čišćenja i udruženih zločinačkih poduhvata – sistemskih i pomno planiranih zločina. Poražavajuće je da i dalje ključni hrvatski akademski, kulturni, vjerski i politički subjekti u BiH forsiraju politiku udovoljavanja interesima zapadnih susjeda koji, skoro dva vijeka, sve katolike u BiH „krste“ „čistim Hrvatima“, s ciljem perfidnog stavljanja istih u službu hegemonističkih interesa.

Stoga, čovjek koji bi samo površno pogledao prilog o „Molitvi za domovinu“ ne bi mogao ostati ravnodušan kad unutar zidina kraljevskog Bobovca vidi bh. Hrvate, predvođene vjerskim i političkim liderima kako mole za domovinu. Ali, za koju, koliku, kakvu i čiju domovinu? Eh, da bismo na to pitanje dali odgovor, prilog o „Molitvi za domovinu“ ne možemo samo gledati, a pogotovo gledati površno, nego moramo učiniti barem onoliko napora koliko je potrebno da se dođe do tačnih odgovora i istine.

Za početak, zainteresirani gledalac trebao bi biti pažljiv barem onoliko koliko je potrebno da uoči simbole tokom manifestacije na Bobovcu. Ukoliko barem toliko bude pažljiv, gledalac će vidjeti zastavu „hrhb“ koja je presuđena kao zločinačka i UZP-ovska. I tu se istina polahko počinje nazirati. Očigledno se pod pojmom „domovina“ podvodi kvazidržavna i teroristička organizacija „hrhb“ koja je imala zadatak da provede dugo sanjanu politiku podjele BiH i njenog prisajedinjenja Hrvatskoj – „materi zemlji“. Zastava „hrhb“ nije ništa drugo nego simbol koji negira BiH, njenu državnost, njenu posebnost, njenu povijesnu datost kroatizirajući sve njene društveno-političke originalnosti i posebnosti. Međutim, da ove hegemonističke tendencije nisu od jučer i da su dio šireg plana, svjedoče sljedeće, nepobitne činjenice.

Nagrizanje državno-pravnog i teritorijalno-političkog bića BiH svojstveno je kako bh. Srbima, koji su se nalazili pod čekićem hegemonističke politike Srbije, tako i bh. Hrvatima, koji su bili pod udarom hegemonističkog čekića Hrvatske. Razlike su uočljive samo u izvođenju akcija na terenu. Dok su istočni susjedi svoj velikosrpski hegemonizam ispoljavali otvorenim negiranjem BiH, kao države i zasebnog državnopravnog korpusa, kao i bošnjačkog identiteta, nastojeći muslimane fizički eliminirati bilo prevođenjem u srpstvo, pravoslavlje ili prosto fizičkim uništenjem, zapadni susjedi svoj su hegemonizam širili perfidnom kroatizacijom koja nije smjerala ka tome da brutalno i direktno negira državnost BiH, pa čak ni posebnost muslimana u BiH, koje je smatrala najljepšim i najmirisnijim „cvijećem hrvatskog naroda“.

Međutim, velikohrvatski hegemonizam klasični je zmijski zagrljaj koji ima za cilj da što perfidnijim i podmuklijim zagrljajem BiH uguši, postepeno i strpljivo. Dovoljno je samo pogledati u XX vijek i uočiti tri zmijska zagrljaja koji su duboko ostavljali posljedice, bilo da je to 1939, kad je postignut sporazum Cvetković–Maček o podjeli BiH, bilo da je to 1941, kad je realiziran velikohrvatski fašistički projekt kroz NDH ili pak 1991, odnosno 1993, kad je projekt „hrhb“, inače presuđen kao zločinački i fašistički, udario u samo srce, biće i dušu BiH, razbijajući njenu vjekovnu ljepotu različitosti i posebnosti.

Pošto „Molitva za domovinu“ budi sjećanje i na kraljicu Katarinu, osjećam moralnu obavezu da kraljici-majci, a ne kraljici-vladarici, dam mjesto koje joj pripada otrgnuvši je od povijesnog falsifikata. Prije svega, valja znati da je srednjovjekovna Bosna imala samo jednu kraljicu, a to je Jelena Gruba. Drugo, kraljica-majka Katarina nije Hrvatica, a proučimo li detaljnije njen životopis, upitno je i njeno katoličko opredjeljenje. Treće, imamo li u vidu činjenicu da je upravo Katarina kćer hercega Stjepana Vukčića Kosače, koji nije bio Hrvat, nego dobri Bošnjanin, a ni katolik, nego gorljivi zaštitnik patarena i bosanskih krstjana, cjelokupna istina izlazi na vidjelo. Četvrto, Katarina je bila supruga bosanskog kralja Stjepana Tomaša, koji je bio odgojen kao pataren Crkve bosanske, da bi kasnije, dokazujući se Vatikanu, poduzeo akcije protjerivanja bosanskih krstjana iz Bosne kojima je utočište pružio njegov punac, herceg Stjepan Vukčić Kosača. Međutim, kroatizacija bh. povijesti, a posebno bosanskog srednjovjekovlja, toliko je iskrivljena da će trebati dosta vremena da se ista izbistri od hegemonističkih natruha, te da Bošnjaci shvate neraskidive veze sa svojim vladarima i vlastelinima, koje zapadni susjedi uporno kroatiziraju.

Ulazak Bosne i Hercegovine u vidokrug hrvatskog hegemonizma, a što je pratilo presađivanje pravaškog (sve)hrvatstva na tlo orijentalnog bh. katoličanstva i koncept političkog katolicizma, koji je zagovarao Štadler, prvi bosanski nadbiskup, a koji je ozvaničen na Prvom hrvatskom katoličkom kongresu održanom u Zagrebu 1900, pratila je kroatizacija bosanskog srednjovjekovlja. Tako je vremenom u BiH preovladala velikohrvatska ideologija Stranke prava, koja je kao cilj postavila hrvatsku državu, a čiji su gorljiviji zagovornici bili: Ante Starčević i Eugen Kvaternik. Novi pojam „matere zemlje”, koji je pratio kroatizaciju bh. historije, označio je početak promjene historijskog, kulturološkog i političkog gravitacijskog centra bh. katolika – budućih Hrvata – in concreto iz BiH ka Zagrebu kao novim političkim, crkvenim i kulturnim centrom gdje će biti izdiktirani njihovi novi kulturološki, politički i dr. obrasci ponašanja. Taj proces kroatizacije, koji označava proces kulturološke asimilacije, tj. kad lica nehrvatskog porijekla postanu dobrovoljno ili prisilno Hrvati, uzimao je sve više maha u BiH. Na tom planu djelovali su Fran Milobar, Vjekoslav Klaić, Filip Lukas, Ivo Pilar i dr. pripremajući ideološku podlogu za hegemonističke političke projekte i njihovu realizaciju tokom XX vijeka. Stoga konstatacija Josipa Štadlera s početka XX vijeka: „Želim da se što prije Bosna i Hercegovina sjedini s materom zemljom”, budi sjećanje na jedan vrlo težak i tegoban period za sve patriote u BiH, jer „matera zemlja“ je samo tokom XX vijeka u nekoliko navrata, prema BiH, bila gora od najgore Andersenove maćehe.

Sagledavajući navedene povijesne istine, ne možemo se otrgnuti dojmu da je velikohrvatski hegemonizam vrlo perfidno „napadao povijesno-politički i državno-pravni supstrat BiH“, te kao takav skoro uvijek nailazio na plodno tlo na hrvatskoj političkoj sceni koja bi vrlo surovo i krvavo realizovala te ideje u BiH. I daj Bože da je došlo do preokreta, do kopernikanskog preokreta, pa da sveukupno liderstvo bh. Hrvata, akademsko, kulturno, vjersko, političko, misli i djeluje onako kako to reče jedna vjernica na Bobovcu: „Trebamo Bosnu gledati kao majku, a ne kao maćehu. Divna je, nema ljepše zemlje, kakva Švicarska?!“ Na kraju bih na ovu sjajnu konstataciju još dodao: Bh. Hrvati napokon trebaju prestati gledati na Hrvatsku kao na „materu zemlju“, u svakom smislu te riječi, jer majka je samo jedna i jedina, posebna i nezamjenjiva. A, dvije majke, normalno, poželjno i mentalno zdravo, biće ne može imati!