Politički osviješten i samosvojan narod ima utemeljitelje i čuvare narodnih interesa. To su tzv. očevi nacije (Fathers of the Nation) čije vrijednosti kolektivne žrtve za naciju mogu nestati, preko noći, ukoliko njihovo naslijeđe ne nastave baštiniti „čuvari naroda/nacije“. Još su stari Rimljani prepoznali da je narodu – plebsu – koji je izgubio interes za politiku, koju je Hegel shvatao kao ostvarenje slobode, nužno osigurati barem sit stomak i dobru zabavu. Otud i izreka: panem et circenses (hljeba i igara). To je bio onovremeni način da se spriječi rascjep između naroda i države, tj. da vlastitim narodom ne ovladaju stranci-barbari. Nisu se „čuvari nacije“ u antičkom Rimu i Grčkoj zamarali nastojanjima da sve jedinke u narodu žive, misle, rade i djeluju kao rimski legionari, grčki intelektualci (učitelji, oratori, filozofi...), umni ljudi i državnici. Oni su shvatali da narod kao kolektivitet treba jasno usmjeravati i iskorištavati ono najbolje od naroda, iz kojeg su i sami „čuvari nacije“ potekli – talente i vojno-ekonomske resurse, prije svega. Svaki narod, odnosno nacija ima svoje čuvare koji oblikuju patriotsku svijest i domoljubni duh unutar nacije. Narod će biti zreo ako i samo ako se s narodom radi i iz naroda uzima ono najbolje, što je upravo i zadatak „čuvara nacije“, koji nikad ne spavaju, koji ništa ne prepuštaju slučaju, koji brinu o narodu kao roditelji o svojoj djeci.

Da bi sačuvali vezu između države i naroda, „čuvari naroda“ su prepoznavali potrebe naroda pa su tako za određene dijelove narodnih masa organizirali zabave, gladijatorske igre, besplatno dijelili pšenicu, samo i isključivo s ciljem da između naroda i „čuvara narodnih interesa“ ne nastane neizlječiva pukotina, politički jaz i ambis. Bili su svjesni da će bilo kakav rascjep između plebsa, na jednoj i „čuvara naroda“ na drugoj strani iskoristiti stranci-barbari kojima nije stalo do napretka tuđe države i njenog naroda. Upravo zbog toga, „čuvari naroda“ su bili uz svoj narod, podnoseći sve izazove tog zadatka. Ona vlast koja prepozna nužnost jačanja veze između naroda i „čuvara narodnih interesa“ sigurno je politički samosvjesna, odgovorna i odlučna u očuvanju nacionalne posebnosti i države.

Gdje su tu Bošnjaci i čuvari bošnjačkih interesa, gdje su čuvari naslijeđa bošnjačkih „očeva nacije“? Da li su budni, sneni, uspavani, izgubljeni? Nedavno je održan teferič u Čevljanovićima koji je okupio na desetine hiljada ljudi, pretežno Bošnjaka. Narod kao narod, poželio da se proveseli, zaigra, zabavi, zapleše, okusi jagnjetinu i zapjeva. To nas uopšte ne bi brinulo da Čevljanovići predstavljaju, od „čuvara nacije“, osmišljen i planiran poligon okupljanja Bošnjaka iz Domovine i svih dijelova svijeta, da je to jedan od metoda „bdjenja nad nacijom.“ Naprotiv, na posjetioce čevljanovićkog teferiča mnogi se obrušiše kritikujući narod što se vrti na ringišpilu, igra kolo, jede, pije, zabavlja se, dok poštediše „čuvare nacije“ koji su zaduženi da brinu o naciji. Od bilo kojeg, pa tako ni bošnjačkog naroda se ne može tražiti da razumijeva društveno-političku datost, ako se s narodom ne radi, ako se imaginarni „čuvari naroda“ ušuškani u svoj komfor međusobno prokazuju, egoistično dokazuju i zbunjuju narod. Bit će da su neodgojeni upravo oni od kojih očekujemo da „odgajaju“ narod i brinu o njemu.

Kao što vidimo, o narodu i njegovom političkom kapacitetu, pa čak i političkom suverenitetu koji isti taj narod nosi moraju brinuti posebni staratelji nacionalnog duha kojima će jedini, osnovni i primarni cilj biti sprečavanje nastanka pukotine na relaciji nacija – država – vlast. Ukoliko do te pukotine dođe, a ista se nazire između Bošnjaka i njihovih „čuvara naroda“ koji su se otuđili ne samo od naroda nego i sami od sebe kao i od vlastite misije koju imaju, onda taj slobodan prostor s ciljem oblikovanja svijesti naroda koriste drugi subjekti-barbari koji narodom manipuliraju, okrećući isti taj narod protiv uljuljkanih „čuvara naroda“, protiv institucija i autoriteta, odnosno samih protiv sebe i protiv vlastite države. Takav narod postaje oružje u rukama neprijatelja.

Okrećući se sebi i vlastitim interesima, „ganjajući“ vlastite pozicije i potiskujući svoju primarnu misiju, „čuvari nacije“ su ostavili prostor „neprijateljima“ bošnjačkog naroda. Političari, a ne državnici, brže-bolje, „anestezirali“ su intelektualnu elitu, koja je to jedva dočekala, pretpostavivši vlastite interese interesima nacije. U takvom ambijentu narod je prepušten drugima. I eto ga, krug je zatvoren, većina najodgovornijih se o sebi zabavila, dok se narodom bošnjačkim bave drugi kojima nije cilj ni opstanak Bosne i Hercegovine, kao ni Bošnjaka.

Umjesto da se narodu prilazi, umjesto da se s narodom radi, umjesto da se pretrpe svakojaki „udarci“, baš kao što roditelji vide svakojaku muku prilikom odgoja svoga evlada, ali od odgoja ne odustaju, bošnjački intelektualci prežvakuju davno apsolvirane teme, zbunjuju i izluđuju narod, kritikujući ga što se okupio u Čevljanovićima, što sluša ovu ili onu muziku, što (ne) čita, a da se pri tome isti ti intelektualci ne zapitaju gdje su bošnjački „čuvari nacije“, ko osvještava, ohrabruje i pomaže Bošnjacima u razumijevanju datosti.

Teferič u Čevljanovićima prilika je da se osjeti duh naroda, da se čuje kako narod diše, da se vidi koliko intelektualci rade s Bošnjacima, koliko im pričaju o ponosnoj prošlosti i slavnom imenu bošnjačkom. Ako je suditi po viđenom, dok se narod vrti na ringišpilu, „čuvari nacije“ (intelektualci, kulturnjaci i državnici) vrte se oko svojih primordijalnih, prizemnih i golih materijalnih interesa, pozicija, egoizama, i tako sve do jednom, dok djeca ne siđu s ringišpila i ne potraže svoje roditelje koji ih zapustiše i zanemariše u odgoju, a onda će sve doći na naplatu, jer odgojno zanemareno i zapušteno dijete ne umije poštovati svoje roditelje. Zato, probudimo se dok još uvijek buđenje ima smisla!