Nisam je vidio, ali je sanjam. Gotovo se naselila u mojoj svakodnevici. Dogodi se nešto oko mene, a ja prepoznam da sam to vidio u predstavi.

Sve je počelo za vrijeme zajedničkog druženja jugoslavenskih pisaca na jugu Makedonije. Zadaci nisu bili toliko opterećujući, tako se bar činilo u ono vrijeme, te je bilo vremena i za kratkotrajne posjete Bugarskoj i Grčkoj. Riječ je bila o Makedoniji. Uz Vardarsku, posjetili smo Pirinsku i Egejsku.

Kao da se golema historijska karta otvorila pred nama. Mnogo je tog bilo moguće vidjeti. Sve što smo vidjeli bili su znakovi. Svuda su gorjele vatre. Čišćenje zemlje prije novog oranja i sadnje. Opominjući trenuci. Pogotovo za onog koji zna šta se sve tu dogodilo. Znaju oni koji su odatle. Ostale, čini se, nije briga.

Takva je i predstava koju sam sanjao. Predstava koja je uporno nastavljala sanjati samu sebe u mojoj glavi. Svoje kontroverze i svoja obnavljanja.

I ne znaš šta si napravio. Ovaj izraz uglavnom je upućen istraživačima i umjetnicima, onom svijetu dakle čiji predstavnici predano, iz dana u dan, iz noći u noć, ne gledajući na korist, ne osvrćući se (koliko mogu) na zlurade primjedbe i podvale, slijede neku svoju ideju i trude se da je konačno osvijetle ili oblikuju.

Malovaroški opservator-arbitar koji ih je odavno prepoznao i sistematizirao kao nešto efemerno i sumnjivo dolazi u nedoumicu kad taj beskućnik i obilježeni prolaznik konačno dovrši svoje djelo.

Tako je zapisano u filozofiji čaršije i do tančina analizirano u Filozofiji palanke Radomira Konstantinovića. Dragocjenoj knjizi našeg vilajeta.

On i ne zna šta je ustvari napravio pojavljuje se tad kao vrhunska pohvala i konačno poniženje. Jer kako bi taj beskućnik i mogao bilo šta znati? Nije li svijest njegova o vlastitu djelu zapravo direktno uperena protiv onih koji mu nisu vjerovali? Nije li njegovo djelo opasno oruđe – i oružje protiv duha koji mu je unaprijed odredio sudbinu?

Vrijeme djela zapravo je prostor djela. Osjeća to dobro opservator-arbitar. On vidi kako se to djelo kreće u sadašnjosti i, gle čuda, i u prošlosti (gdje su sve stvari bile tako lijepo uređene!?), a budućnost nije ništa drugo doli otvorena vrata. A taj drski istraživač dovršio je svoj pronalazak i stoji sad tu, ispred svih, nudeći im ga objema rukama.

Nije li nešto neobično u svemu tome? Nije li to sumnjivo? I opasno? Može li se vjerovati tom istraživaču ili tom umjetniku, koji je egoistički (da, egoistički! šutio je, povlačio se i radio, kao da će mu neko ukrasti tu bijednu ideju, jalovi zanesenjak, čovjek izvan života, arogantni fantast!, on koji je mislio da je bolji od drugih!, bezveznjaković koji umišlja da je čaršijski hamlet!), samoljubivo, načinio to što je načinio? Treba ga spriječiti, onemogućiti, učiniti smiješnim. A djelo? Ako se ono ne da zatomiti?

Opservator-arbitar mu milostivo, ekstatično čak, odaje priznanje, tom događaju koji se uzdiže na razinu općeg dobra, a osvrne se ponekad, ako je baš neizbježno, i na prezrenog tvorca koji ga, iz ove optike gledano, nikako nije mogao načiniti. To je djelo dakle više bilo plod slučajnosti, slučajnosti višeg reda (ćorava koka našla zrno), plod nečeg čega njegov sačinitelj nije svjestan i zato ga nije ni dostojan. Niko to tako pouzdano ne vidi i ne shvata kao malovaroški opservator-arbitar. On zna da onaj koji je načinio ne zna, jer jedino slijepac može progledati kroz djelo. Kao i sve vjeđe koje djelo dotakne.

Ne, predstava nije o njima, iako je zapravo gotovo nemoguće govoriti o bilo čemu a da o tom ne postoji njihovo mišljenje. U svakom snu sam sve bliže da je prepoznam.

Mislio sam da je to Eshilov Protej, izgubljena satirska igra koja s trilogijom Orestija čini zapravo tetralogiju. Ili Euripidova Helena, koja daje novi pogled na sve, te i na Orestiju. Agaton je uvijek fasciniran i ispunjen nekim nejasnom idejama, ali bez obzira na dar, vječna igra ga nije privukla. Jer vječna igra kao i aleksandrijski perpetuum mobile kažnjava prekršaje svojih pravila. Kao i Kalimahov katalog.

– Zašto smo tu? – nekako očajno reče Agaton.

– Znam zašto sam ja. Dozlogrdili su mi napadi, a ovdje je lijepo i tiho.

– Misliš da to može zamijeniti naš raniji život?

– Pitaš mene ili sebe?

– Ne znam.

– Tu ti je negdje i odgovor.

Dugo su koračali dok su nastavili razgovor.

– Nismo mi ovdje zbog sebe...

– Nego?

– Zbog njih.

Agaton nije znao šta bi o tom mislio

– Konačno, doći će i Aristotel.

– Aristotel? Zašto?

– Bit će učitelj.

– Kome?

– Svima, ali najviše jednom malom koji će od kamičaka iz dječije igre stići do babilonske krune.

– Govoriš kao neko proročanstvo.

– Kad vidiš, to i nije proročanstvo. A i ti ćeš sve saznati kad bude trenutak...

Pitam se noćima i noćima koja je to predstava. Ponekad pomislim da sam razotkrio i priču i razloge zašto je napisana. Ipak, sve su to igre sna. Oni koji pišu su glumci i samo su jedan dio teksta. Jedino zajedno mogu zaokružiti sve što se dogodilo, ali samo u oku i uhu gledaoca.

Tako bi bilo na svakom teatarskom mjestu. Ovdje ili ko zna koliko daleko. A mnogo je glumaca koji čekaju izlazak na pozornicu. Ili je samo makedonska prijestolnica Pela daleko od grada-muzeja sa svojim unutarnjim životom koji nas zbunjuje.