Čitav svijet živi kao jedan dio izgnanika koji su, zadesivši se nakon izgona na sigurnom, nastavili čekati da nastave svoj bivši život. U međuvremenu su, mnogima od njih, narasla djeca i, kao što to čine djeca, započela svoj život na svoj način, negdje u bijelom svijetu, što njihovi roditelji nikako ne mogu razumjeti jer su ostali tamo odakle su izgnani.

Svi smo u izolaciji. Nekad se to zvalo karantin. “Išaret” je oduvijek bio karantin nad karantinima. Oaza u pandemijskoj pustinji. Za čim svi čeznu? Za gledalištem. I slušalištem. A oni su prazni. Za igrače. Za skakače. Za bečke filhamorničare.

Kaže današnjeg vremena više niko ne prepoznaje kao kaže. Zašto? Zato što je iza njih uglavnom kriterij arbitriranja, odnosno vrednosni sud kojim se nameće dogovoreni stav. Smisao je svega u tom da se isključe vrijednosti koje ne odgovaraju onima što arbitriraju. Tako drugorazredni ili trećerazredni štićenici i miljenici dolaze do kratkotrajne papirne ili kakve druge slave.

Ušao je naočit momak. Pogledao naokolo i onda prišao te pitao je li slobodno. Naravno. Nisam ga odmah prepoznao.

Sjeo je za stol i predstavio se. Dugo ga nisam vidio. Otkako je bila žalost za njegovim ocem. Sin je mog starog i dobrog prijatelja.

Bio je sjena. Putovao je sa svojim Sjenarom. Mogao si ga vidjeti na službenim i novinskim fotografijama odmah iza njega. Inteligentan momak, poznavalac jezika i koješta još potrebnog za posao koji je obavljao. Nisam mogao vjerovati da je to isti onaj dječak bistrog pogleda kojeg sam zadnji put vidio na pokopu.

– I dalje si mu sjena?

– Službeno jesam.

– Sjenar sad malo putuje.

– Svi sada malo putuju. A njega bi možda bolje bilo zvati Opsjenar.

– Svadili ste se?

– Stvar je izgleda malo dublja.

– ?

– Više nisam znao ko sam ja. Čuvao me je i pazio kao svoje vlasništvo. I često se ponašao kao otac. – A onda se posve otvorio. – Iza starog zamka, u kojem su odsjedali važni državni gosti, bila je neka konstrukcija, moderni zamak koji je jasno pokazivao senzibilitet svog graditelja. A ipak je sve to podsjećalo na Disneyland. Ili na Legoland. Kad sam ugrabio priliku, pitao sam šta je to. Odgovor me iznenadio: “Muzej. To je muzej za naše goste, kad imaju vremena. A istodobno i muzej za razgovore.” Bogata je to zemlja, bogata, jedna od najbogatijih na svijetu. I lijepa, naravno, kako ne bi i bila... (Tako je opisao gdje je bio.) Ušli smo u muzej jednog dana kad je nešto otkazano i ukazalo se dodatno vrijeme. Bio sam pratilac, naravno. Tad sam shvatio koliko smo se malo poznavali. Možda je u tom trenutku presudio ugođaj lovačkog prostora u kom se svako mogao podsjećati čega je htio. Iznad glave posjetilaca bila je punjena ptičurina raširenih krila koju je ponosni majstor unutrašnje arhitekture stavio na to mjesto. Više puta sam se okrenuo da ga pogledam kao da se plašim.

Govorio je istinu, znam, iako sam bio jedanput samo u glavnom gradu te zemlje.

– Poslije smo se vratili u zamak. Svako je sjedio sa svojim uspomenama. “Bio je to najljubazniji miš kojeg sam ikad vidio...” Tako je rekao. Zaista tako. Nisam mogao vjerovati da to čujem.

Ponekad, kad si u snu, vidiš stvari u koje je teško povjerovati. A ja sam se vratio tamo gdje smo bili taj dan. Onaj je bio tamo, a iznad njega je ptičurina otvarala krila. “Pokretna su im krila?” “Naravno. To je dodatni element, ali bitan. Nije jednostavno održavati muzej. Uostalom, krila su uglavnom nevidljiva. Tu su zbog zraka. Mislite da će biti interesa kod vaše delegacije.” “Ne mogu to reći. To se nikad ne može reći. Znate i sami – uvijek nešto iskoči što mijenja program.” “Naravno. Moje je da vam pokažem.” “Šta se to čuje?” “Neku noć smo imali problem. Čula se lupnjava i oglasio se alarm?” “Problem s preparatorom?” “Nema preparatora!”, oglasila se glavna punjena ptica. “Kako to i... oni govore...” “Naravno. Sami smo se preparirali. Onoliko koliko je potrebno.” I u snu sam bio fasciniran. Čuvar muzeja bio je zadovoljan. “Vidite i sami. Svašta je ovdje zanimljivo. Postavite pitanje i dobijete odgovor. Uvjeravam vas. Na mnogo šta mogu odgovoriti...” Vidio sam tad da moj mentor stoji nešto dalje. Ličio je na zaljubljenog miša...

 

Tad pogledah svog slučajnog pripovjedača malo bolje.

– I šta?

– Ništa. Učinilo mi se sve to nekako neprilično.

– Zaljubio se u Minnie Maus i šta?!

– U tome i jeste stvar. Nije u pitanju Minnie nego Mickey.

– Zaljubio se u tog miša i šta onda? Znam mnogo čudnijih stvari. Zar nisi nakon toliko putovanja postao svjetski čovjek?

– Jesam, ali nikad nisam na to ni pomislio. Miš mu piše pisma, a i on njemu.

– Sjenar je spretan kameleon.

– Opsjenar.

– Kako ti kažeš...

– Ne razumiješ, zar ne? Prepoznali su se.

– I to se događa...

– Kao da mi otac govori.

– Možda si zato i želio razgovor. Potreban ti je očinski savjet. Ne savjet onoga koji je glumio oca i iznevjerio te. Tako osjećaš. Zato ga i zoveš Opsjenarom.

– Možda.

I ode.

Izgledao je, zbog nečega, zadovoljan.

 

Iako uvijek razmišljamo o budućnosti, jer smo radoznali, vizionarski nadahnuti, ostajemo u Sad i ne možemo odgovoriti šta će biti u Sad. To je početak budućnosti. A šta na to kaže filozofija budućnosti? U bilo čijem tekstu? Ili prijevodu na naš način? Ništa. Njeni odnosi s pandemijom arhitektura su pandemonija.