Prethistorijsko razdoblje i počeci pismenosti

Historijska nauka nas uči da je najranija pismenost Bosne i Hercegovine vezana za najstariji pisani spomenik njenoga prostora na etrursko-umbrijskom jeziku, koji je pronađen na gradini Pod kod Bugojna, a potiče iz 6. st. pr. n. e.

Drugi pronađeni spomenik u Ošanićima kod Stoca (2. st. pr. n. e.) upućuje na kulturne utjecaje iz grčkoga helenističkog svijeta.

Ova dva natpisa čine preludij interferiranja kulturnoambijentalne prethistorijske epohe srednjovjekovne Bosne i Huma, koji simbolično u susretu jezičnih i grafijskih tradicija nagovještavaju historiju supostojanja i međuprožimanja sve do savremenoga doba.

Prema historijskim podacima dolazak Slavena na današnje prostore počinje od sredine 6. st. n. e. i završit će se do 614. godine. Slaveni nisu donijeli pismo, pa u pisanoj historiji zemlje dolazi do prekida naslijeđenoga kontinuiteta kulture, a pri doseljavanju zatiču romanizirano stanovništvo. Zbog etničko-socijalne i političke napetosti, koje traju stoljećima, njihov slavensko-romanski modus vivendi u nekim područjima kulturnoga i javnoga života počinje da usvaja latinsku tradiciju i jezik, čime je dvostoljetni prekinuti kontinuitet pismenosti prevaziđen. Stvaraju se prve južnoslavenske kneževine, među kojima je i Zahumlje, a stanovništvo brzo prelazi na kršćanstvo, čija je crkveno-romanska ekspozitura bio romanski kler.

Iako historijska vrela šute o počecima slavenske pismenosti na bosansko-humskom prostoru, poznato je da se na čelu moravsko-panonske misije nalazio Konstantin – Ćirilo, koji je prije dolaska bio s bratom Metodom u samostanu na Olimpu, te da plodovi glagoljske pismenosti potječu iz druge polovice 9. stoljeća.

Za vrijeme Karla Velikog u 8. stoljeću Slavenima je dostupna pisana riječ, ali tek iz 9. ili početka 10. stoljeća poznat je nauci do sada Natpis sa septuma crkve sv. Petra (Rapovine kod Livna) kao dokaz uređenoga crkvenog života toga vremena, ali i da je pisana riječ prisutna. Uključivanje u svijet univerzalne latinske pismenosti svjedoči – pored usamljenoga Natpisa na septumu crkve sv. Petra – i diplomatska korespondencija s papom Ivanom X.

Začeta latinska pismenost obogaćuje se glagoljskim i ćiriličkim pismom i staroslavenskim liturgijsko-književnim jezikom.

Pismenost od 9. do 15. stoljeća (1. faza razvoja bosanskoga jezika)

Kulturna kretanja i pismenost evidentni su od prahistorije, ali je dvomilenij i milenij dug vremenski period da bi se svi njihovi tragovi sačuvali do danas. Uprkos svemu, ostao je dovoljan broj spomenika koji svjedoče o tradiciji bosansko-humske pismenosti.

U srednjovjekovnoj bosanskoj kulturi od 9. do 15. stoljeća supostoje i razvijaju se tri pisma – latinica, glagoljica i bosanska ćirilica, koja već dobiva i prve obrise pisma naročitoga tipa – bosančice – i tri književna jezika – latinski, staroslavenski i (staro)bosanski.

Bosanski se srednjovjekovni tekstovi dijele na četiri velike skupine: epigrafiku, kodekse i zapise, hronike i fabularnu prozu, te diplomatiku.

Tri prve perle srednjovjekovne biserne niske pisanih spomenika (latinični Natpis sa septuma crkve sv. Petra /9. st./; glagoljični Natpis na Manastirištu u Kijevcima kod Bosanske Gradiške /10-11. st./ i ćirilična Humačka ploča /10-11.st./), s grafijskim interferiranjem, neće ostati usamljene. Njih slijede zapisi i natpisi svjedočeći najizravnije o duhovnome rastu ćirilično-bosanične sredine i grafije bosansko-humskog tla tokom 12. stoljeća: Natpis na ploči župana Grda u Policama kod Trebinja (1151–1177), Nadgrobni natpis sudije Gradiše (1180–1204), Kulinova ploča (1193. ili 1194), Blagajski natpis (12. st./1194), Drugi natpis sudije Gradiše (1180–1204), Natpis iz Crnča (kraj 12. stoljeća). Osim natpisa na crkvenim građevinama i nadgrobnim spomenicima, dijapazon epigrafske građe na bosanskome književnom jeziku – bosančicom širi se na stećke, na kojima se pored uspona u pogledu gramatičke pravilnosti zrcali i bosanski književni izraz u misaonome nadahnuću srednjovjekovnog bosansko-humskog čovjeka. Prkoseći vremenu i uništavanju, do nas je ostala sačuvana biserna niska od blizu 400 natpisa na stećcima, koja sadrži oko 100 poetski vrijednih epitafa.

Drevne su istine uklesane na stećcima 14. i 15. stoljeća, služeći vjerno cijelome čovječanstvu: Kada hotjeh biti / tagdi ne bih; Živih na zemlji mnogo ja / Osamdeset osam lita. / A ništa ne nesoh!; Bratije, / ja sam bio kako vi, / a vi ćete biti kao i ja! Niz je tako jednostavno zabilježenih istina o ljudskoj sudbini i iskustvu, koje je čovjek stekao na kraju svoga života, i predao ga u vidu poruke onima koji ostaju i koji će doći.

Novi pristupi glagoljičnoj problematici na srednjovjekovnom bosanskom prostoru uključuju preispitivanja i ispitivanja pogleda na tekstovima koji se vezuju za ovaj period, poput ćiriličnoga Miroslavljevog jevanđelja iz druge polovice 12. st., zatim glagoljičnoga Mihanovićeva i Grškovićeva odlomka Apostola, nastalih vjerovatno krajem 12. st. Reprezentativni odabir kodeksa i zapisa pruža savremenome čitaocu uvid u crkveni život srednjovjekovnog čovjeka Bosne i Huma, poput evanđelja, kao što su: Manojlovo (Mostarsko) ćirilično evanđelje (odlomak evanđelja) nastalo početkom 14. st., Divoševo evanđelje s početka 14. st., Čajničko evanđelje s kraja 14. ili početka 15. st., Nikoljsko evanđelje i dr. Vrijedan je spomena Hvalov zbornik iz 1404. godine, a tu su još rukopisi iz Gosudarstvene publične biblioteke u Petrogradu i Fragmenti „Parimejnika“ bosanske provenijencije u Centralnoj naučnoj biblioteci Akademije nauka Ukrajine u Kijevu.

Od zapisa tu je Molitva od treska, ot groma, ot bijesa i ot grada iz druge polovine 15. stoljeća, a nastao je u okolici Foče: poznatiji je kao Kunovski zapis.

S kulturnohistorijskog gledišta značajna je činjenica da proza nastaje kao izraz težnje za književnim oblikovanjem. Ljetopis popa Dukljanina pripada svjetovnoj književnosti. Ovo historiografsko djelo po sadržaju pripada hrvatskoj redakciji, ali proponira i bosanske izvore s obzirom na nastanak Trebinjskoga ljetopisa u 11. stoljeću.

Za bosansko srednjovjekovno tlo vezujemo i dijelove iz Orbinijevog djela „Il regno degli Slavi“, u kojima nalazimo posebna poglavlja o Kotromanićima, Humskim gospodarima, porijeklu Kosača i smrti kralja Tomaša.

Roman o Aleksandru Velikom (Berlinska Aleksandrida) najvjerovatnije je pisan krajem 15. ili čak početkom 16. stoljeća i predstavlja tipičan srednjovjekovni evropski roman.

Danas na početku trećeg milenija bosanski književni jezik baštini oko 100 administrativno-poslovnih dokumenata nastalih na prostorima srednjovjekovnog bosansko-humskog tla, koji su produkt državne diplomatske prepiske, a ponekad i privatne u vlastitim kancelarijama.

Bosanski književni jezik diplomatičke građe pripada segmentu autohtono indigene kulture bosanskoga srednjovjekovlja.

Raznolikost ostvaraja (povelje, pisma, darovnice, testamenti, ugovori, priznanice, propusnice) najupečatljivije i najrafiniranije pokazuju (južno)slavenski pisari – dijaci. Na taj način moguće je razumjeti razvoj i postojanost bosansko-humske pisane manire na dvorovima vladara i značajnijih feudalaca kao što su Sankovići, Kosače, Hrvatinići, Pavlovići, Radinovići i dr.

Druga faza razvoja bosanskoga jezika (od kraja 15. do druge polovine 19. stoljeća)

Dolaskom Osmanske imperije na prostore Bosne razvijaju se svojevrsni vidovi književne pisane tradicije: prvi je usmena narodna književnost, drugi – književnost na orijentalnim jezicima (turskom, arapskom i perzijskom jeziku), treći – alhamijado literatura (Jahić 2000) i četvrti vid krajišnička su pisma koja pripadaju epistolarnoj književnosti i poseban su vid svojevrsne privatne i službene komunikacije.

Bošnjačka usmena književnost za vrijeme Osmanske imperije razvijala se u različitim oblicima: poslovicama, zagonetkama, pitalicama do epova od preko dvanaest hiljada stihova. Prema Maglajliću, bošnjačka usmena književnost se dijelu na onu koja je oblikovana stihom (lirske pjesme, uspavanke, balade, romanse i epika), te na onu koja je oblikovana u prozi (priče, bajke, legende, predaje, anegdote, poslovice, zagonetke). Od usmene književnosti posebno se ističu sevdalinke. Jahić ističe da „jezik sevdalinke ima svoja tri tipa: zapadni (zapadnobosanski), središnji (srednjobosanski ili istočnobosanski) i jugoistočni tip (hercegovački).“ Ovi tipovi jezika sevdalinki iznijansirani su prisustvom dijalektizama, a centri nastanka sevdalinke jesu: Sarajevo, Mostar, Tuzla, Banja Luka, Prijedor, Travnik, Jajce, Gradačac, te druge bosanskohercegovačke čaršije. Usmena književnost Bošnjaka na visokom je umjetničkom nivou, poput balada: Hasanaginica, te Smrt Omera i Merime. Tu su i sevdalinke, te ep Ženidba Smailagić Meha.

Književna i naučna djela na orijentalnim jezicima za vrijeme višestoljetne Osmanske Države ostavila su traga i u bosanskome jeziku. U Bosni je turski jezik bio jezik administracije i škole. Arapskim se služilo u nauci i vjerskom životu uopće, dok je perzijski bio klasični jezik orijentalne poezije.

Niz je djela na orijentalnim jezicima u koje Bošnjaci unose i duh bosanskoga jezika, poput Derviš-paše Bajezidagića i Muhameda Nerkesije Sarajlije (druga polovica 16. i početak 17. stoljeća), zatim Sabita Užičanina (17-18. stoljeće), koji u svoju poeziju unosi aforizme pod utjecajem narodne poezije, dok Jusuf Livnjak (16-17. stoljeće) u svom Putopisu na hadž napisanome na turskome piše nazive mjeseci na bosanskome jeziku, a Mula Mustafa Bašeskija (18. st.) u svome Ljetopisu pisanome na turskome jeziku ugrađuje osobine sarajevskoga govornog jezika. Književnost na orijentalnim jezicima prate radovi gramatičara i leksikografa.

Ovaj period pratila je i epigrafika na orijentalnim jezicima, kao i natpisi na bosanskome jeziku pisani arapskim pismom. Sve vrijeme vladavine Osmanske imperije stanovnicima Bosanskoga pašaluka jezik je bio bosanski, ali stvaraju i na orijentalnim jezicima. Posebno vrijedan pomena prvi je i najstariji (južno)slavenski rukopisni Bosansko-turski rječnik od Muhameda Hevaije Uskufije iz 1631. godine.

Od kraja 16. do 19. stoljeća u Bosni se njeguje poseban vid književnoga stvaralaštva na bosanskome jeziku arapskim pismom, tzv. alhamijado literatura, na koju je snažno utjecala novoštokavska folklorna koine. Prvi poznati tekst te vrste potječe iz kraja 16. stoljeća Hirvat türkisi, koji je napisao Mehmed iz Erdelja.

Značajna pisana građa na rukopisnoj bosančici sačuvana je u krajišničkim pismima koja su krajišnici: age, begovi i različiti zapovjednici u turskoj službi pisali i slali hrvatskim zapovjednicima u austrijskoj službi, mletačkim providurima, dubrovačkim vlastima i glavarima u Crnoj Gori. Ova pisma pisana su uglavnom na bosanskome bosančicom i dio latinicom, ali ima i onih koja su pisana na turskome jeziku arebicom. Do danas je poznato da se u arhivima nalazi preko 1.000 krajišničkih pisama.

Treća faza razvoja bosanskoga jezika

Austrougarska uprava zatekla je termin bosanski jezik i fonetski način pisanja. U to vrijeme Benjamin Kallay bio je imenovan austrougarskim ministrom finansija i upraviteljem Bosne i Hercegovine, a Vladina komisija pokrenula je 1884. projekt izrade gramatike, te je Gramatika bosanskoga jezika objavljena 1890. godine. Nakon smrti B. Kallaya (1903) novi protektor za Bosnu i Hercegovinu bio je Burian, koji je donio naredbu 4. 10. 1907. godine, bitnu za dalje jezične tokove u Bosni i Hercegovini, u kojoj, između ostaloga, piše: „Zemaljska vlada naređuje ovim, da se dojakošnje nazivanje jezika ovih zemalja kao bosanski jezik u ukupnom zvaničnom saobraćaju i u svim ispravama zemaljskih vlasti, ureda i zavoda, onda u bilo kakvom poslovanju zemaljskog erara, ima posve napustiti, te da u buduće za zemaljski jezik bez izuzetka ima vrijediti zvanični naziv ‘srpsko-hrvatski jezik’“ (ABH ZMF, br. 168 539, 4. X 1907).

Za one koji osporavaju bosanski jezik postavlja se pitanje: Ako bosanski jezik nije postojao, na osnovu čega je onda protektor Burian donio naredbu o ukidanju?! Nakon ove odluke bosanski jezik je, kao nominacija jezika u BiH, uglavnom sveden na upotrebu kod bošnjačkoga dijela stanovništva. Naziv Zemaljski jezik koristio se samo „tamo gdje je riječ općenito o jeziku“, kako navodi prof. Juzbašić.

Četvrta faza razvoja bosanskoga jezika

Od 1911. godine zvanično više nije u upotrebi naziv Bosanski jezik nego Srpskohrvatski/hrvatskosrpski jezik sve do 1992. godine. Sve vrijeme od „ukidanja“ službenoga naziva za jezik pa do njegovoga ponovnoga vraćanja u službenu upotrebu bosanski jezik je egzistirao u književnim djelima bosanskohercegovačkih pisaca (Edhema Mulabdića, Ahmeda Muratbegovića, Hasana Kikića, Meše Selimovića, Mehmedalije Maka Dizdara, Nedžada Ibrišimovića i dr.) i govorima, posebno starijega bošnjačkoga stanovništva.

Peta faza razvoja bosanskoga jezika

Posljednja decenija 20. stoljeća najvažnija je u razvojnim i standardizacijskim procesima bosanskoga jezika. Godine 1991. izašle su dvije knjige o bosanskome jeziku koje su nagovijestile novi naučni pristup bosnistici (Dževad Jahić: Jezik bosanskih Muslimana i Senahid Halilović: Bosanski jezik).

U toku Agresije na Bosnu i Hercegovinu Bošnjački sabor 1993. godine donio je odluku o vraćanju narodnog i historijskog imena – Bošnjak, te imena za jezik – bosanski jezik. Godine 1993. Alija Isaković objavljuje Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku, 1996. Pojavljuje se prvi Pravopis bosanskoga jezika autora Senahida Halilovića. Naučno utemeljenje bosanskoga pisanoga i govornoga jezika dato je u djelu Trilogija o bosanskome jeziku autora Dževada Jahića 1999. godine, 2000. izlazi Gramatika bosanskoga jezika Dževada Jahića, Senahida Halilovića i Ismaila Palića. Te godine bosanski jezik ispunio je sve uvjete za standardizaciju. Danas je standardiziran i u službenoj je upotrebi u svim segmentima bosanskohercegovačkoga prostora, ravnopravno sa srpskim i hrvatskim jezikom.