Hip-hop plesom protiv predrasuda o islamu i muslimanima

Osim što je poznat kao mjesto rađanja moderne arhitekture i kao sjedište velikih sportskih kolektiva, poput “Bullsa” u košarci i “White Soxa” u bejzbolu, Chicago je poznat i kao dom dobre muzike. “Smrću” diska 1979. godine javnim spaljivanjem gramofonskih ploča na događaju poznatom kao Disco Demolition Night, koji se odvio sredinom jula iste godine na Comiskey Parku, nekadašnjem stadionu upravo “Chicago White Soxa”, mislilo se da se stalo ukraj “zvučnoj dekadenciji” u obliku onoga što danas poznajemo kao plesna muzika. Međutim, na iznenađenje mnogih, disko se ubrzo vratio življi nego ikada, i to u još “opasnijoj formi” – houseu. House je 1980-ih godina, na kojem se temelji gotovo sva aktuelna pop-muzika, uspio rasplesati ne samo Illinois već i kompletne SAD, Veliku Britaniju, potom Evropu, a onda i ostatak svijeta. Uzevši u obzir bogatu historiju, za očekivati je da se i danas u Chicagu najviše pleše, bez obzira na to o kojoj se muzici radi, i da je mrdanje tijela u ritmu naprosto u krvi tamošnjim ljudima. Interesantno je da već godinama lokalni DJ u Chicagu organiziraju mini zabave radnim danima u toku pauze za ručak, što izvede hiljade ljudi na ulice samo kako bi plesali tih pola sata ili sat.

Svi oni koji su u tražilicu na YouTubeu ukucali “Chicago House Music” sigurno su bili iznenađeni kada su skrolanjem naišli na snimak iz 2019. godine s “Chicago House Festa”, na kojem se vidi djevojka s hidžabom kako pleše uz “four to the floor” ritam, dok je ostali prisutni u čudu, ali i s divljenjem gledaju. U pitanju je Amirah Sackett, američka hip-hop plesačica, koreografkinja, instruktorica plesa i aktivistica za ljudska prava, koja plesom nastoji izgraditi mostove između zajednica potičući međusobno razumijevanje, širenje znanja i svijesti jednih o drugima, što u konačnici dovodi do produbljivanja jedinstva. Ona koristi svoj ples kako bi se usprotivila negativnim stereotipima o muslimanskim ženama te kako bi educirala širu zajednicu, koja ima malo ili nimalo kontakta s muslimanima, o islamu. Ona vjeruje da je ples, posebno hip-hop ples, transformativna umjetnička forma kako za publiku, tako i za praktičare.

Stav je uspio povezati Sarajevo i Chicago i porazgovarati s Amirah Sackett o njenom samo na prvi pogled nemogućem spajanju nespojivog – hidžaba s jedne strane te house muzike i hip-hop plesa s druge.

“Hip-hop kultura usko je povezana s radom na socijalnoj pravdi u SAD-u. Svi znamo da je ta kultura potekla iz crnačkih zajednica koje su u ne tako davnoj prošlosti sistemski ugnjetavane u ovoj zemlji. Što se tiče hip-hop zajednice i njenog odnosa prema umjetnosti, dopao mi se način na koji su ljudi različitih pozadina jedinstveni unutar plesa. Osjećala sam da se najbolje mogu izraziti kroz plesne forme breakdancea i poppinga”, na početku nam govori Amirah Sackett zašto se opredijelila baš za ovaj vid kreativnog izražavanja.

Ipak, ona tvrdi da se ne zaustavlja na houseu i hip-hopu:

“Također, volim i klasiku, jazz, reggae, pa sve do orijentalne muzike. Jako volim islamsku duhovnu muziku, sufijske pjesme. Mislim da je u mene otac usadio ljubav prema muzici. On je inače bio muzičar, svirao je gitaru.”

PLESATI ZNAČI BITI ČOVJEK

Kada smo je pitali kako muslimani u Chicagu, pa i generalno u SAD-u, gledaju na njen poziv, Amirah Sackett nam odgovara da unutar muslimanskih zajednica umjetnost kao karijera, posebno ples, u načelu nije shvaćena na pravi način. Na ples se, kaže, gleda samo kao na zabavu i često se plesačice negativno percipiraju.

“Ples je puno više od zabave. On je izraz duše, gradi samopouzdanje, ali i neka vrsta 'alternativne atletike' koja daje zdravlje tijelu. Bez obzira na to da li nose hidžab ili ne, muslimanke su muslimanke i drže se istih standarda. Svi mi odgovaramo Allahu, dž. š. Ja se također pojavljujem i na plesnim takmičenjima u kojima, što je možda zanimljivo, vrijede ista pravila bez obzira na to jeste li žena ili muškarac. Stil plesa kojim se bavim je isti i za žene i za muškarce. Sretna sam jer ipak postoji dobar dio moje braće i sestara muslimana koji, kada me gledaju kako plešem, vide da radim nešto snažno i kreativno. Postoje i oni koji ne sagledavaju stvari dublje, pa taj plesni dio mene odbacuju iz razloga što odmah pomisle da žena koja pleše ne može biti dobra. Znam svoj odnos prema Allahu, dž. š., i znam da mi nije bez razloga dao baš ovaj dar”, pojasnila je.

Iza sebe ima i mnoštvo vrijednih projekata, a za svoje djelovanje više je puta i nagrađivana.

“Nastupala sam i moje su koreografije bile predstavljene lokalno, ovdje u Chicagu, ali i nacionalno te internacionalno. Jedna sam od prvih umjetnica iz svijeta hip-hopa koja je 2008. primila stipendiju 'Jerome Travel/Study'. Učestvovala sam u organizaciji međunarodnog festivala za žene u hip-hopu 'B-Girl Be'. Godine 2011. vodila sam i vlastiti šou pod nazivom 'The JOINT Project' u nastojanju da potaknem hip-hop umjetnike da stvaraju van svoje zone komfora. Bila sam 2013. godine počašćena i prestižnom Nagradom Sage Cowles u kategoriji 'Best Ensemble Performance' za izvedbu koreografije 'Mourning in America'. Godine 2014. otputovala sam u Dhaku, Bangladeš, kao dio 'Next Level' hip-hop programa kulturne razmjene pod pokroviteljstvom State Departmenta i Univerziteta Sjeverna Karolina. U aprilu 2016. godine bila sam dio 'Caravanserai-American Voicesa', velike turneje američkih muslimanskih hip-hop umjetnika, u okviru koje smo proveli po sedam dana u svakom od gradova koje smo posjetili, održavajući radionice, nastupajući i upoznavajući lokalne zajednice. Kako sam i ranije isticala, vjerujem da hip-hop kultura, kao cjelina, daje glas onima koji se često ne čuju te je način da se uzdigne, nadahne i donese promjena onim zajednicama kojima je to najpotrebnije”, priča o svom bogatom profesionalnom iskustvu.

Govori da nikada nije ni dovodila u pitanje konekciju islama i umjetnosti, posebno plesa.

“Ta je kombinacija, barem za mene, potpuno prirodna. Ja sam i muslimanka i plesačica. Moja duhovna strana dolazi do izražaja kada stvaram ples. Sufije su otkrile moć plesa u povezivanju s božanskim mnogo prije trenutka moga rađanja. Usput rečeno, volim misliti da sam na putu tih ljudi. Djeca po inerciji zaplešu kada čuju muziku, ljude u poznim godinama muzika oraspoloži, a i velike civilizacije i kulture koristile su hiljadama godina ples za slavlje, tugu, pripremu za rat ili, kako prethodno rekoh, kao način za povezivanje s transcendentalnim. Plesati znači biti čovjek”, njena je poenta.

BILA NA IFTARIMA U BOŠNJAČKIM DŽEMATIMA

Sa žaljenjem nam govori da je islamofobija stvarna i svakodnevna pojava u SAD-u. Žene koje su vidno islamske vjeroispovijesti, ističe, najviše problema imaju, posebno u manjim mjestima, gdje su muslimani svedeni na nivo statističke greške.

“Imamo sve veći broj imigranata muslimana koji spas traže u SAD-u. Zadnje što ovim pojedincima i čitavim porodicama treba jeste mržnja temeljena na neznanju iz njihove nove domovine. Smatram da u Evropi više ljudi zna za islam, čak i s njihovim predrasudama prema muslimanima. Ovdje opća populacija ne zna mnogo o islamu i učenjima naše vjere. Umjetnost je ono što je zajednička stvar ljudima. Povezujemo se kroz zajedničku kulturu housea i hip-hopa, muzike i plesa. Povezivanjem kroz ova zajednička američka kulturna iskustva i razgovorom o vjeri i zabludama o islamu i muslimanima grade se mostovi. Stvara se ugodnija atmosfera za sve”, objašnjava aktivističku crtu njenog bavljenja plesom.

Amirah Sackett je prije nekoliko godina odlučila formirati i plesnu grupu “We're Muslim, Don't Panic”. Osim nje, ovaj sastav čine i Khadijah Sifterllah-Griffin te Iman Sifterllah-Griffin. Noseći mahramu, nikab i abaju tokom predstavljanja svoje umjetnosti nemuslimanima, naglašava da uveliko rade na razbijanju predrasuda o muslimanima kao hermetičnoj grupi vjernika koji odbijaju suživot s drugim i drugačijim.

Kroz smijeh nam govori kako je došlo do toga da svoju grupu nazovu upravo “We're Muslim, Don't Panic”: “Izvorno sam vidjela ovaj natpis na jednoj majici kratkih rukava još 2011. godine, što mi je zaista bilo simpatično. Pomalo neskromno za sebe, mislim da imam smisla za humor tako da sam ovu rečenicu uzela za naziv novog projekta. Uvjerena sam da je strah Amerikanki i Amerikanaca od muslimana zaista smiješan. Odabir ovog imena bio je pomalo i poziv protiv mainstream paranoje mojih zemljaka.”

Ona podvlači kako je danas najteže muslimanima držati se “srednjeg puta”. Najveći je izazov muslimanima, kaže, izboriti se s izazovima 21. stoljeća i ostati predani vjeri.

“Islam je za prošlost, za sadašnjost i za budućnost. Znači, za svako vrijeme i svaku okolnost. Na nama je hoćemo li biti predani praktikanti u ovom ludom svijetu, svijetu koji se brzinom svjetlosti mijenja. U SAD-u mislim da je naš najveći izazov prevladavanje predrasuda prema muslimanima i da nas se vidi kao dio tkiva američke kulture. Unutar naših raznolikih zajednica moramo se boriti protiv rasizma, podjela i 'prakticiranja kulture' umjesto prakticiranja islama”, upozorila je na izazove s kojima se suočavaju američki muslimani, ali i muslimani u globalu.

Na samom kraju, Amirah Sackett napominje da je čula i za Bosnu i Hercegovinu i za Bošnjake:

“Moja najbolja prijateljica je Bošnjakinja. Većinu onoga što znam o državi u kojoj će, nadam se, čitati ove riječi saznavala sam preko nje. Bila sam i na iftarima ovdje u Chicagu u bošnjačkim džematima. Znam da su ljudi topli, prijateljski nastrojeni, otporni i imaju, svakako, odličnu hranu. Vidjela sam i neke fotografije i moram reći da BiH izgleda izuzetno lijepo. Ako Bog da, jednog ću dana doći i posjetiti BiH, iskusiti i njenu umjetnost i kulturu.”