Zanyar je smatrao da za njega nema budućnosti u njegovoj zemlji. Stoga je, poput mnogih drugih mladih ljudi iz autonomne regije Iračkog Kurdistana, odlučio otići. Njegov otac Mustafa ga razumije: "Od krize s Daeshom sve je postalo gore." On sam, vojnik Pešmerge koji se hrabro borio protiv džihadista 2015. i 2016. zajedno sa zapadnim vojnicima, svoju plaću prima samo svaka dva ili tri mjeseca zbog političke paralize i ekonomske situacije u zemlji. “Zanyar je napustio školu. Rekao je da ni drugi koji su završili fakultet nisu mogli naći posao. A bez posla, kako će se skrasiti, oženiti, osnovati porodicuj? Želio je doći u Veliku Britaniju i etablirati se kao brijač”, prepričava.

Ali Zanyarovi snovi propali su u La Mancheu u ranim jutarnjim satima 24. novembra 2021. Čamac u kojem je putovao potonuo je i većina od gotovo trideset putnika umrla je od utapanja ili hipotermije, a da ih obalna straža nije stigla spasiti na vrijeme.

Doći do Evrope neregularnim putem nije samo teško i opasno, već je i iznimno skupo. Prelaz od turske obale do grčkih otoka, u prepunom čamcu na napuhavanje, može stajati između 1000 i 3000 eura, ovisno o godišnjem dobu. Legalan put, na trajektu, košta oko 20 eura. Avionska karta između Istanbula i bilo kojeg grada u Italiji ne doseže 300 eura, dok za neregularne migrante putovanje može premašiti 10.000. Prelazak La Manchea brodom stoji oko 35 eura za one koji imaju vizu. Bez vize i na brodu, s druge strane, znači potrošiti i do 3000 eura i riskirati smrt. Zanyarov otac morao je založiti dio svoje zemlje kako bi finansirao putovanje svog sina.

Gotovo nepostojanje legalnih putova za emigriranje u Evropsku uniju stvorilo je poslovne prilike za kriminalne mreže. Izračuni koji se temelje na podacima UNHCR-a, Europola, evropske agencije Frontex i stručnim izvještajima govore o zaradama ovih švercerskih mreža na njihovim rutama prema Europi između 300 i 700 miliona eura godišnje. A gdje god se generiraju značajne količine novca, koliko god to bilo nezakonito, potrebna je finansijska konstrukcija. Nešto poput banke.

Tokom prošle godine grupa novinara istraživala je migracijsku rutu koju je koristio Zanyar kako bi otkrili kako funkcioniraju metode plaćanja i kako se taj novac kreće. Intervjuirali su na desetine ljudi u Iraku, Turskoj, Španiji, Italiji, Francuskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu, od migranata do trgovaca ljudima, posrednika, policije, pravosuđa i stručnih izvora.

Na tržnici u Erbilu (Irak), poznatoj i kao Dollar Bazaar, prodavači se kreću sa blokovima novčanica. U jednom kutu nekoliko muškaraca izvikuje velike količine novca - američke dolare, iračke dinare, sirijske funte - koje nude za razmjenu onome ko ponudi najviše. Novac neprestano prelazi iz jedne ruke u drugu. Jedni rade s Iranom, drugi šalju novac samo u Njemačku i Francusku, treći imaju partnere po cijeloj Evropi, treći tvrde da mogu poslati novac u svaku zemlju svijeta. No, umjesto uobičajenih kanala međunarodnog bankarstva, riječ je o sistemu zvanom hawala .

Hawala je sistem star koliko i Put svile, kada se koristio upravo kako bi se olakšalo plaćanje između trgovaca i spriječilo da na svojim dugim putovanjima nose velike svote novca. Radi na sljedeći način: pojedinac na mjestu A odlazi do hawaladara — osobe zadužene za hawalu — i daje mu određenu količinu novca koju želi poslati drugoj osobi na mjestu B. Hawaladar iz A komunicira s hawaladarom iz B i traži od njega da isplati dogovoreni iznos primatelju, koji će biti identificiran tokenom ili sigurnosnim kodom dogovorenim u zemlji A. Hawaladar A time stvara dug B-u, koji će biti nadoknađen zahvaljujući sličnim prenosima u suprotnom smjeru.

Hawaladarova kancelarija može biti jednostavna poput stola i stolice, mobilnog telefona i ormarića ili sefa za pohranu novca. Korisno je imati i bilježnicu za upisivanje ugovorenih dugova, iako ih neki zapišu na vlastitom mobitelu i brišu poruku čim se dug podmiri. Ne postoji sistem SWIFT ili Blockchain koji bilježi transakcije, niti hawaladari razmjenjuju zadužnice ili bilo koji drugi dokument koji osigurava dug: sve se temelji na povjerenju u danu riječ i na shvatanju časti koje sprječava njezinu izdaju.

Sociolog Gözde Güran, profesor na Univerzitetu Georgetown i jedan od akademika koji je pobliže proučavao hawalu, tvrdi da su te veze "međuljudskog povjerenja" vrlo jake, budući da se njihovom izdajom potkopava ugled unutar zajednice, te dodaje da su, zbog svoje neformalne prirode, sposobne garantovati trajne poslovne odnose na velikim udaljenostima.

Zapravo, za mnoge migrantske zajednice, hawala je uobičajeni sistem za slanje doznaka kući, posebno u zemlje s malom bankarskom strukturom ili koje su isključene iz globalnog finansijskog sistema, poput Irana ili Afganistana. Isto tako, atraktivan je jer je kod ove vrste transakcija cijena obično znatno niža od cijene međunarodnih sustava za prijenos valuta kao što su Western Union ili MoneyGram, čije provizije mogu ići i do 15%. Osim toga, potonji obično traže od klijenta službene dokumente koje migranti u neregularnoj situaciji nemaju. Umjesto toga, primjenjuju se hawaladar provizija od oko 5% poslanog iznosa, mnogo puta čak i manje.

Sistem hawala također se naširoko koristio za slanje sredstava nevladinih organizacija - uključujući mnoge zapadne - u zemlje u ratu poput Sirije, prema stručnjakinji Güran u njenoj tezi koju je objavio Univerzitet Princeton. A budući da se novac ne kreće fizički i ne ostavlja nikakav trag osim šake bilješki u bilježnici, hawala je postala naširoko korišteno sredstvo za prebacivanje novca iz kriminalnih grupa, a prema brojnim istraživanjima i iz terorističkih organizacija. Zbog toga je u mnogim zemljama ilegalna.

Godine 2015. tokom izbjegličke krize u Evropi, Agencija Evropske unije za saradnju na provođenju zakona (Europol) procijenila je da je polovina migranata svoje putovanje platila gotovinom, a ostatak različitim metodama, uključujući hawalu. No, na isti način na koji kartice zamjenjuju gotovinu, korištenje posrednika za plaćanje trgovaca ljudima — od kojih mnogi rade putem hawale — postalo je na važnosti posljednjih godina, prema raznim konzultiranim izvorima.

“Niko ne nosi toliko novca. Stranac si i bojiš se da te neko ne opljačka. Dakle, plaćanje ide preko posrednika”, objašnjava Sherko iz njegove turističke agencije u središtu Ranye, jedne od općina u iračkom Kurdistanu odakle je posljednjih godina otišlo mnoštvo migranata. I sam je 2000-ih neregularno emigrirao u Evropu. Prije nekoliko godina odlučio se vratiti kući i pokrenuti svoj posao: osim što rezervira karte ili daje informacije o vizama, on djeluje kao posrednik između migranata i trgovaca ljudima u zamjenu za proviziju. “Ljudi pod svaku cijenu žele otići u inozemstvo”, kaže i ističe da istu funkciju obavljaju i mnoge druge lokalne firme: “Ono što mi možemo učiniti je pronaći najboljeg trgovca za njih, kako ih ne bi prevarili ili opljačkani jer trgovci ljudima ponekad ne održe svoja obećanja.“

Na primjer, kada je Zanyar otišao od kuće, njegov otac mu je rekao: "Nađi dobrog trgovca u Turskoj, onoga koji ti daje garancije, i ja ću te podržati." Tri godine ranije Zanyar je iz Turske već pokušao stići u Evropu, no u Bugarskoj su ga policajci pretukli, ukrali mu stvari, pa se mladi Kurd morao vratiti kući. Tako se 2021. okušao i preko mora. Njegov otac položio je 11.000 eura u kancelariju hawaladara u Ranyi (Irak), gdje je novac bio blokiran dok dječak nije stigao do obale Crotonea (Italija). Tek tada je novac putem hawale prebačen trgovcima u Istanbulu u Turskoj.

“Štitimo novac od trgovaca ljudima i brinemo se da ljudi ne budu prevareni dok ne stigne na svoje odredište”, objašnjava hawaladar iz Ujedinjenog Kraljevstva, gdje svake godine “pomaže doći” 20 do 30 ljudi. “Do sada nikada nismo imali poginulih i ozlijeđenih. Ako klijent odustane, trgovac dobiva samo pola isplate."

Na taj način sistem postaje i oblik osiguranja za migrante, posebno u vrijeme kada su vraćanja i ilegalne deportacije postali svakodnevica na granicama Evropske unije. Budući da novac zadržava treća strana, krijumčar je prisiljen ponovno prevesti migranta onoliko puta koliko je potrebno dok prelazak granice ne uspije. "Nikad nismo vratili novac, ali ako je bilo problema, ponudili smo im novi pokušaj", objašnjava Samir, Sirijac koji je između 2015. i 2018. radio kao krijumčar prevozeći oko 300 ljudi iz Turske u Grčku.

Bio je zadužen da s migrantom ode do "depozitnog ureda" (tamin na arapskom), inače prerušenog u mjenjačnicu ili slično.“Ovi su uredi poznati svima, pa i državi. Tokom godina koliko sam radio [kao trgovac ljudima] niko se s njima nije petljao, jer im svi vjeruju”, kaže. Tamo migrant polaže dogovorenu cijenu i u zamjenu za to dobiva potpisanu i ovjerenu potvrdu u kojoj se navodi njegovo ime i ime korisnika, položeni iznos i valuta, provizija koju prima ured (između 3,5% i 4,5% u prikazanim primjerima ), datum i kod.

Nakon što stigne na odredište, šalje fotografiju računa ili šifru putem WhatsApp-a ili druge aplikacije za razmjenu poruka i tako trgovac može podići novac, kao da se radi o čeku. “Također je dogovoreno razdoblje, obično mjesec dana, u kojem, ako migrant nije poslao šifru, trgovac može podići novac”, objašnjava.

U teoriji, priznaje Samir, bilo bi moguće prevariti migranta postizanjem dogovora s posrednikom. Međutim, to se obično ne događa. Obično ti ljudi odlaze posrednicima u svojim matičnim zemljama ili u Istanbulu s kojima dijele nacionalno ili etničko porijeklo. “Mi smo ovdje stara škola. Kad bi napravio tako nešto, niko više s njim ne bi poslovao", kaže Mustafa, Zanyarov otac.  Uglavnom, to je kao i svaki bankarski sistem: ako se uruši povjerenje u njega, uruši se i finansijska struktura.