Kada je u februaru 1878. godine Turska zaključila s Rusijom mir u San Stefanu, jedan od članova tog ugovora garantirao je autonomiju Bosni i Hercegovini. No, taj je član bio samo slovo na papiru, u stvarnosti, Rusija je s Austro-Ugarskom već dogovorila pristanak na okupaciju BiH, što će biti ozvaničeno početkom jula 1878. u Berlinu. Tu je određeno da Austro-Ugarska privremeno okupira Bosnu i Hercegovinu „da bi tamo zavela mir i red“.

Vijest o okupaciji izazvala je nevjericu među muslimanima, koje na bunu diže Salih Vilajetović, poznatiji kao Hadži Lojo, jedna od mitskih ličnosti novije bosanskohercegovačke historije. Lojo je organizirao neočekivano jak otpor nakon što je austrijska vojska prešla krajem jula bosanskohercegovačku granicu. Nakon što su Austrijanci 7. augusta okupirali Sarajevo, otpor nije bio ugušen, Štaviše, počele su nicati čete koje su s uspjehom napadale austrijske trupe. Stoga Austro-Ugarska mobilizira dodatna četiri korpusa, a tolikoj se sili ustanici ipak nisu mogli oduprijeti iako su gerilski ratovali još dva mjeseca. Monarhija je tek krajem oktobra okončala okupaciju Bosne i Hercegovine.

Više od stoljeća kasnije Hadži Lojo i dalje intrigira ne samo ovdašnju nego i austrijsku javnost. Tako je, prije koju godinu, austrijski Standard objavio veliku reportažu kao rezultat svog istraživanja o Salihu Vilajetoviću, u kojoj ga naziva „bosanskim Garibaldijem“ i „bosanskim carem koji je Austrijance naučio strahu“. Liječnik Josef Koetschet, koji je u Lojino vrijeme živio u Sarajevu, opisao ga je kao „lutajućeg hodžu“ koji je prednjačio u vjerskoj agitaciji, „čovjeka čija je nemirna narav i avanturistički duh bio dobro poznat vlastima“. Koetschet ga ovako opisuje, tvrdi da je bio „visok, atletske građe, dugih ruku i stopala, nespretnog ponašanja“.

U tom članku stoji da je rođen u Sarajevu 1834. godine, da je radio u kamenolomu prije nego što će postati imam, da je postao poznat kada je organizirao otpor izgradnji pravoslavne crkve u Sarajevu 1872. pa je zbog toga bio protjeran. Vraća se nakon nekoliko godina u Sarajevo nakon što je Berlinski kongres 13. jula 1878. dao pravo Austro-Ugarskoj da okupira Bosnu i Hercegovinu. Hadži Lojo se nije suprotstavio samo okupaciji nego i Istanbulu jer oni više nisu mogli garantirati „stari poredak“.

Bio je narodni heroj, tvrdi Standard, revolucionar ako hoćete, onaj koji je zagovarao samoodređenje i osnovao svoju revolucionarnu vladu. Istovremeno je bio i agitator, čovjek koji je govorio jezikom naroda, neko ko nije pripadao eliti. I to ga je učinilo toliko popularnim. Bio je „protiv onih gore“, vjerodostojan, blizak narodu i borio se „za sirotinju i za obespravljene“. Priča se da je djeci dijelio meso, voće, odjeću, obuću i novac. Legenda također kaže da je bio toliko velik i jak da je pobijedio medvjeda.

Prema pisanjima tadašnjih novina, „Salih Lojo rođen je u Sarajevu na sjevernom kraju, gdje mu je otac bio imam kući mu najbliže džamije. Kako on, tako i brat mu Mustafa u mladosti su se pokazali kao osobito odrasli i jaki i kao takvi nijesu htjeli zanimati se nikakvim zanatom, koji tjelesnu snagu i kretanje ne zahtijeva. Obadvojica su zasluživali svoju svakodnevnu hranu prenosom tovara na konjima po Sarajevu, što za jedan stepen više od hamala (nosioca), koji tovare na sebi nosi“, pišu Bosansko-hercegovačke novine, nastavljajući:

„Salih je imao iluma, to jest umio je neke molitve na arabskom jeziku napisane, što iz knjige, što na izust čitati i to mu je poslužilo, te je, pošto se ponudio upravitelju džamije, gdje mu je otac imamom bio, za hodžu uz istu džamiju nalazeće se primljen... Svaki Muhamedanac, koji vas Koran na pamet nauči, nazove se hafiz (čuvar). Tako je i hodža Salih Lojo dokazao da umije Kuran na izust, te je dobio počastni naslov hafiz. Kako taj naslov, tako i njegova strogost u vjerozakonu dade povoda te ga počeše uvažavati i širi muhamedanski krugovi. To mu je pomoglo te je mogao rečeni težki zanat ostaviti.“

Salih Vilajetović je nedugo nakon što je stekao naslov hafiza obavio i hadž pa su ga zato Sarajlije i prozvale Hadži Lojo, a tih godina raste njegova popularnost među običnim svijetom. Kada je 1863. iz Porte stigla dozvola za gradnju pravoslavne crkve, Hadži Lojo se pobunio i lobirao protiv gradnje crkve zbog njenih predviđenih gabarita. Tadašnji civilni guverner Bosne Osman-paša zbog toga ga je prognao u Novi Pazar, gdje je Hadži Lojo živio do 1871. godine, kada se vraća u Sarajevo.

Bile su to godine nemira i nereda, ustanaka na različlitim krajevima Bosne. Iz tih vremena korijen vuku tvrdnje o Hadži Loji koji počinje trgovati robom u vrijeme nemira. „Pošto se bijaše mnoga redovna i bašibozučka vojska u okolini Tuzle i Bijeljine izkupila, pojavi se Hadži Lojo za leđima ove i proču se kao trgovac, koji kupuje i prodaje kradene konje i goveda i kontrabandirani duhan, i kad vidje, da mu se to sve kroz prste gleda, osmjeli se i poče opet zla činiti, koja pobudiše ovdješnju tursku vladu, da ga pozove k sudu, i kad se on na to bjegstvom odazva, i pomoću svojih prijatelja i privrženika krijaše se sve do onoga značajnoga dana: 4. srpnja ove 1878. godine“, izvještavaju tadašnje novine.

Petog jula, nakon sabah-namaza, pozvao je da se austrougarski generalni konzul Konrad Wassitsch i njegovi ljudi iz predostrožnosti istjeraju iz grada prije dolaska austrijskih trupa, a 20. jula Narodni odbor, koji je Lojo stavio pod svoju kontrolu, poslao je telegram Bismarcku u kojem je stajalo da se neće povinovati odlukama Berlinskog kongresa. Branit će se Bosna. Lojo i njegovi tražili su ostavku osmanskih zvaničnika. A onda je 25. jula Hadži Lojo zatražio osmansko oružje. Vlast je bila u panici kada je 27. jula Hadži Lojo, tada 44-godišnjak, krenuo sa svojim narodom u pravcu Konaka, gdje je paša boravio.

Prije toga zaustavio se pred kućom Petra Petrovića, koji mu je poklonio crvenu bundu izvezenu zlatom. To se smatralo znakom bratimljenja muslimanskih i pravoslavnih Sarajlija. Pred Konakom je izbila pucnjava, a paša je bio primoran na bijeg 28. jula. Istog dana u dvorištu Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu imenovana je narodna vlast. Lojo je postao car, a njegova je vlast trajala samo 22 dana. Zbog njegovog je ustanka Beč odlučio da vojsku koju je poslao na Bosnu utrostruči na 268.000 ljudi.

Kao službene novine nove vlasti, Bosansko-hercegovačke novine kasnije nimalo lijepo ne pišu o Hadži Loji, štaviše, oslikavaju ga poprilično crno, nazivajući ga profiterom i osobom zaslijepljenom bogatstvom i moći. Tvrde da je od kršćana uzimao novac kako bi ih nova vlast kojoj je bio na čelu poštedjela. „Hadži Lojo je trko na sve strane oko Sarajeva, ali bi se brzo i povraćao i što bolje utvrđivao svoje privrženike, pokazujuć im dobrote onoga svieta i to onomu koji pogine u svetomu ratu za vjeru ili tko ubije svog protivnika ili onog koji bi htjeo posvojit gospodstvo muhamedansko; a on je i to dokazivo, da nemože kršten čovjek nikada bit gospodar muhamedancu“, piše taj list, nastavljajući: „Kristjani tada bivši u velikom strahu, šta su učinili? Oni su opazili, da u Hadži-Loji stoji spas njihovog života, te su gledali način kako bi život sačuvali i po velikoj sreći opaze da se Hadži-Lojo samim zlatom ublažuje, te je svaki koj bi se imalo što pribojavao životu, umoljavo se Hadži-Loji i pred njegove noge padao a cekine sipao, koje bi Hadži-Lojo u svoj žep sgrnuo.“

Lojin Narodni odbor izdao je 7. augusta proglas: „Mi koji živimo u Bosni, muslimani, kršćani i Latini, odlučni smo da se suprotstavimo neprijatelju.“ U to vrijeme katolike su nazivali Latinima. Hadži Lojo je po džamijama objavio da mu je veliki šerif Meke lično dao dozvolu da proglasi „sveti rat“. KundK armija je 19. augusta umarširala u Sarajevo s 52 topa i oko 14.000 vojnika. Oko 5.000 Sarajlija pružilo je otpor. Pucnjevi su dočekali vojnike iz „svake kuće, sa svakog prozora, svake kapije, čak su i žene sudjelovale“. Ukupno je navodno ubijeno 57 vojnika i 400 pobunjenika. Već 23. augusta obješeno je devet ustanika. Za Loju je ponuđeno 500 forinti. O tome da se ranjen krije u šumu Austrijance je obavijestio neki seljak.

Kako su šestog oktobra 1878. objavile Bosansko-hercegovačke novine, zvanični list bosanskohercegovačke vlade u Sarajevu, koje će kasnije postati Sarajevski list, Hadži Lojo je „kod Rogatice uhvaćen, i to jednim odjeljenjem pod komandom nadporučnika Stipetića...“ Dvadeset dana kasnije, isti list izvještava: „Hadži Lojo je sa svojim njegovanjem u vojničkoj bolnici vrlo zadovoljan. On počinje već evropska jela, koja je izprva odbijao, jesti i ljekari misle, da će docnije dopustiti amputaciju noge. Svoj facsimile prodaje ljubiteljima po 20 krajcara.“

Novi behar je 1927. godine objavio svjedočenje iz prve ruke o hapšenju Hadži Loje. Riječ je o svjedočenju tada već starca iz Goražda (Gradac) koji je ispričao kako je Hadži Lojo pao u austrijske ruke. „Dok je austrijska vojska zauzela Praču, Hrenovicu i napredovala prema Hranjenu i Mesićima, dotle je Hadži-Lojo, ostavljen od družine i svoga sluge, koji ga je pokrao i odnio mu pune bisage para, prevalio preko brda i približavao se Drini, imajuci namjeru, da pod Hubjerima pređe Drinu, koja je bila duboka jedva pola metra. Ali, veliki gubitak krvi i iznemoglost ga je u tom spriječila, i on se je sakrio u šumu, u smrekovo šikarje u blizini sela Pršeša, opc. Sijerčići, i iščekivao svaki čas, kad ce banuti krvnici Bosne i Hercegovine i kad će zazujati taneta austriskih topova“, stoji u svjedočenju.

„Kad su za njega saznali Pršešani, našli su ga i uzeli u svoju kućnu njegu. Austo-Ugarska vojska je polahko i oprezno, bojeći se zasjede i napadaja Hadži-Loje, napredovala s Mesića uz veliku planinu Gnjilu i popela se na Klanac, odakle se pruža širok vidik od Ustiprače do Čajniča i Podrinjem do više Goražda. Na Klancu su napravili odmor, pripremajući plan, po kojem će zauzeti Goražde i prodrijeti do Čajnica. Plan im je najviše kvario Hadži-Loja, jer su računali, da je on negdje u zasjedi pripremio i organizovao jak otpor, koji bi im, u tom šumovitom i nepoznatom predjelu, mogao nanijeti ogromne štete. Za to oni raspišu nagradu od 'oku' dukata za onoga, ko im ga živa dovede, donese, ili im njegovu mrtvu glavu preda.

To je tada dobro došlo Sijerčićima s Odžaka i Zorlačanima, te oni skuju plan, kako će ga predati u ruke Švabama. Pošalju nekoliko uglednih bega bolesnom Hadži Loji i predlože mu da ga prebace preko Drine, jer da je Švabo blizu i da mu prijeti opasnost. Računajući na njihov ponos i bratsko osjećanje, on im iznudi zakletvu i obećanje da će i njega i ženu mu brižno čuvati i prebaciti preko Drine. Spremi se. Natovari prtljag na konja, a kako je bio teško ranjen i iznemogao, njega ponesoše na nosilima. Od Pršeša ima koje pola sala do gaza na Drini. Kad su ga nosili, bila je noć. Ti predjeli su bili njemu sasvim nepoznati. Od Pršeša Drini je niza stranu. Ali njega bezi Sijerčići ponesoše preko Bogdanića i Kaulića s namjerom da ga donesu u austrijski logor.

Ne sluteći nikakvo zlo, Hadži Lojo se je radovao času kad će moći da slobodno stane na sigurno tlo i da mu život bude osiguran. Ali je njegovo iznenađenje bilo veliko, kad se je obazro na sve strane vidio uplašene Austrijance s naperenim puškama. Toliki im je zadao strah, da ga nisu smjeli bez naperenih pušaka primiti, bojeći se i bolesnog svog velikog dušmanina. Vojna glazba je zasvirala i Hadži Lojo je bio u rukama Švabe. Veselju Austrijanaca nije bilo kraja. Sijerčići su primili nagradu i uz kletvu Hadži Loje vratili se svojim kućama. Kad je Hadži Loja vidio šta je od njeg učinjeno, duboko je uzdahnuo, gorko zaplakao i iz svega glasa prokleo svoje izdajice!“

Noga mu je amputirana u Sarajevu nakon što je slučajno sam sebi pucao u gležanj. Priča o njemu do tada je već dospjela do Beča, gdje se po njemu nazivaju neki začini, a oko 1879. objavljen je „savremeni senzacionalni roman“ pod naslovom Hadži Loja i trebinjska crna sultanija, koji je, kako stoji u članku Standarda, vjerovatno zadovoljio tadašnju potrebu za egzotiziranjem istočnjačkih avantura.

Austrougarske okupacione vlasti počele su 23. augusta 1878. hapsiti i na prijeki sud izvoditi Sarajlije za koje se smatralo da su bile angažirane u oružanim borbama protiv okupacije. Među prvima uhapšen je sarajevski uglednik Muhamed Hadžijamaković, jedan od istaknutih vođa otpora. 

Kako piše Hamdija Kreševljaković u svom radu Sarajevo u doba okupacije 1878., Hadžijamaković se sam predao kod Šeherije ćuprije i odatle je odveden u Konak. Pri polasku se Hadžijamaković obukao u najsvečanije odijelo i sa svojim se ukućanima oprostio. Bilo mu je 66 godina. Hadžijamaković je osudu na smrt saslušao sasvim mirno i nije niko mogao primijetiti na njemu da ga je imalo kosnula.

Pod Goricom, gdje se od puta Sarajevo – Pofalići odvaja put za Velešiće, pogubljen je Hadžijamaković. U času kad su mu skinuli lisičine oteo je od jednog časnika revolver i dva puta opalio, a od jednog vojnika bajonetu i izlomio je na komadiće. Sad je nastalo očajno hrvanje između ovog junaka i austrijskih vojnika i tek u sami suton izvršena je smrtna osuda: vojnici su ga izboli bajonetama. Pokopan je u njivi preko puta stratišta. Sljedeći dan odveli su iz mekteba kraj Begove džamije hadži hafiz Sulejman-efendiju Kaukčića, imama iste džamije, i osudili na smrt. Ni on nije u istrazi ni u čemu zaostao za svojim vjernim drugom Hadžijamakovićem. Strijeljan je na istom mjestu pod Goricom.

Dana 27. septembra Salih Vilajetović, zvani Hadži Lojo, osuđen je na smrt vješanjem zbog „zločina protiv državne vojne vlasti i javnog nasilja iznudom“. Međutim, Franz Joseph I suspendovao je smrtnu kaznu. Umjesto toga, Hadži Lojo je zatvoren u Theresienstadtu, gdje će kasnije skončati Gavrilo Princip.

Milan Šenoa će 1938. godine u „Napretkovom kalendaru“ objaviti kao crticu svoje sjećanje na susret sa zatočenim Hadži Lojom u Velikoj Gorici kraj Zagreba, gdje je u to vrijeme živio sin Augusta Šenoe. Milan Šenoa, između ostalog, ovako opisuje susret sa zatočenim Hadži Lojom: „Ljudi rezervisti vraćali se iz Bosne iza pada Sarajeva. A eto sada ih dovodi željeznica iz Siska... Moj se djed uputi k njima, pa ih upita trebaju li što. Oni se zahvališe. Onda se otvori drugi odio, četiri momka s bajonetima na puškama sjedila su u tom odjelu, a među njima čudna spodoba. Bio to neki Turčin, tako smo mi zvali svakoga čovjeka koji je nosio čalmu ili fes, a čalma u toga Turčina je bila od nešto zaprljanog zelenog platna. Jednu su mu nogu odrezali u korijenu, pa je kraj njega bila drvena štaka. Lice mu je odugačko, suho, žuto, po kom mu se prostrla prosijeda rijetka brada. Jedno je oko zastro bijelom krpom, drugim je zurio nepomično na tle. Sjedio je tu ne govoreći ništa, ne gledajući nikoga. Kad ga zapitaše treba li što, odvrati: C', ne pomaknuvši ni žilice na licu. Moj se djed sagne do mene, pa mi reče u po glasa: Gle, to ti je Hadži Lojo.

Hadži Lojo je bio strah i trepet nas, malih ljudi, koji smo se zajedno igrali. U tim je zabavama uvijek netko bio Hadži Lojo. I sad ja vidim toga strašnoga čovjeka preda mnom bez noge i bez oka... Zatvoriše vagonska vrata, zazvoniše veilikim zvonom, za trubiše i zafićukaše, onda se stavi vlak u gibanje, pa odvede strašnoga vođu bosanskih ustaša u česku tvrđu Terezin. Ondje je odsjedio nekoliko godina. Pošto su ga pustili, otišao je nekuda u Malu Aziju, gdje je umro početkom devedesetih godina.“

U zatočeništvu je Hadži Lojo ostao pet godina. „Godine 1884. pomilovao ga je ćesar. Stavljeno mu je na raspolaganje gdje hoće da živi, samo ne u Bosni i Hercegovini. On je odabrao Hedžas, kuda ga opremiše na državni trošak. U Trstu se sastao sa ženom i sinom, koje ovamo dopratiše iz Sarajeva. Umro je u Mekki 1887”, piše Kreševljaković dok Sarajevski list sedmog augusta 1887. piše: „O Hadži Loji stigla je pouzdana vijest u Sarajevo, da je nedavno umr’o u Smirni.“ Zabranjen mu je povratak u Bosnu, ali je mogao birati mjesto boravka i otišao je u Meku. Tamo su ga navodno dočekali kao heroja. Njegov mlađi sin Muhamed preselio se u Siriju, a supruga Fatima i njena kćerka Ajša u Istanbul.

„U ponedjeljak na 8. o mj. ispratili smo naše hadžije, koji su ove godine krenuli na Mekju. Toga dana se je uzprkos u nepovoljnom vremenu iskupilo mlogo svijeta oko Ali-pašine džamije na dovu, a tako isto i na kolodvoru se bilo toliko svijeta iskupilo da nijesi mogo što se reče nogama rasplest“, piše list Bošnjak 11. marta 1897. godine i, između ostalog, obavještava: „S ovijem hadžijama je otišla i žena umrlog Hadži Loje, koja je bila prije dvije godine došla iz Mekje u Serajevo, te je sad opet odputovala u Mekju, povedavši sa sobom i jednu djevojku iz Sarajeva za svoga sina H. Muhameda Loju, koji se sada u Mekji nalazi.“

Mnogo godina kasnije po Hadži Loji je nazvana jedan od sarajevskih ulica. Ulice su dobili i neki od obješenih sarajevskih ustanika, braća Mulić, Avdo Jabučica ili Mešo Odobaša.