Hadži hafiz Vehbija-efendija Šećerović: Pola vijeka od polaganja hifza i služenja Gazi Husrev-begovom vakufu

Hadži hafiza Vehbija-efendiju Šećerovića mnogi, ako ništa drugo, znaju iz viđenja. Osim po svojoj upečatljivoj pojavi, još je poznatiji po svom glasu. Naime, hadži hafiz Vehbija-efendija Šećerović decenijama je glavni mujezin Gazi Husrev-begove džamije, ali u svom tačno pola vijeka dugom hizmetu Gazi Husrev-begovom vakufu bio je i imam, tevhidar, džuzhan, učač mukabele, muallim, muhafiz i sve što je poštivanje Gazi Husrev-begove vakufname nalagalo.

U zimu 1973. godine, tačnije 7. januara, Sulejman-efendija Kemura, inače osmi po redu reisul-ulema Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, uručio mu je diplomu kojom se potvrđuje da je Vehbija Šećerović postao hafiz, da je naučio Časni Kur’an napamet. Upravo je Reis Kemura tada insistirao da se hafiska dova prouči u Begovoj džamiji, jer je tada u Bosni i Hercegovini bilo izuzetno malo hafiza, a pogotovo novih mladih hafiza nije bilo duže vrijeme. Zbog toga je hafiska dova Vehbije Šećerovića protekla u punoj Begovoj džamiji. Ove 2023. godine u vrlo kratkom razmaku obilježava dva jubileja – pedeset godina od polaganja hifza i pedeset godina otkako je u Gazi Husrev-begovom vakufu.

Upravo ovim povodom našli smo se s njim u petak, 6. januara, na preddžumanskoj kahvi, i to samo nekoliko sati prije spuštanja akšama i njegovog odlaska u Bakarevu džamiju, u kojoj vodi zikr već četrnaest godina, gdje će s džematlijama upravo uz zikr, hatme i dove svečano obilježiti ove važne godišnjice. Potanko smo tabirili gotovo sve važne momente iz njegovog života – od djetinjstva, preko učenja hifza pred šejhom hadži hafizom Mustafa-efendijom Mujićem, njegovim, kako sam priznaje, duhovnim ocem, zatim mladalačkih dana i dolaska u Sarajevo, služenja Gazi Husrev-begovom vakufu, pa sve do sadašnjeg trenutka. Hafiz Šećerović trenutno je jedan od najstarijih hafiza po stažu u Bosni i Hercegovini.

“Tačno 7. januara 1973. godine primio sam u Gazi Husrev-begovoj džamiji od tadašnjeg reisul-uleme Sulejman-efendije Kemure diplomu o položenom hifzu. Moj muhafiz bio je šejh nakšibendijskog tarikata hadži hafiz Mustafa-efendija Mujić, veliki čovjek, koji je osim mene do te diplome doveo i mnoge druge hafize, ali je također s budućim imamima spremao i imamske ispite. Pošto je u to doba radila samo Gazi Husrev-begova medresa, bila je velika potražnja za imamima. Otkad sam došao u Sarajevo 1. oktobra 1973. godine, izmijenilo se do danas zaista mnogo imama i mujezina, tevhidara, džuzhana i učača mukabele u Gazi Husrev-begovoj džamiji, pa i u cijelom Sarajevu, i žao mi je što njihova imena i prezimena nisam zapisivao, čisto da imamo jedan historijski pregled”, na početku nam je rekao hadži hafiz Vehbija-efendija Šećerović. Danas živi u mahali i vodi zikr u džamiji u kojoj je baš njegov muhafiz hadži hafiz Mujić tokom Drugog svjetskog rata živio i bio imam, a, kako kaže hafiz Šećerović, i to je Allahova odredba.

DJETINJSTVO I MLADOST

Rodio se 20. oktobra 1949. godine u selu Palež nadomak Kiseljaka, kada je komunizam bio još u povoju. Prisjeća se kako je izgledalo njegovo djetinjstvo i kako se u tom teškom vaktu učilo o vjeri.

“U mom je selu gotovo sto posto muslimanskog stanovništva držalo do islama. Međutim, borba na Allahovom putu neminovnost je u životu svakoga od nas, a to je borba između dobra i zla. Tada su naše majke i očevi, nane i dede navlačili velike zarove za prozore da se ne bi vidjelo svjetlo kada bi došao muhafiz da nekoga uči o Časnom Kur’anu. U jednoj sobi skupili bi desetero djece iz mahale, pustili bi ih da se igraju, kako niko ne bi posumnjao da se u toj kući uči hifz. Dobro se sjećam da bi se rahmetli majka Rabija tresla dok bi prinosila tacnu s kahvom plašeći se hoće li neko pokucati na vrata. ‘Čuvari reda i poretka’ pratili bi muhafiza Mustafa-efendiju Mujića kuda bi on išao s akšama, u koju će kuću ući. Tako da su oni uvijek bili informirani i to, nažalost, preko ‘naših’ ljudi. Vrlo je teško bilo, ali se izdržalo. Elhamdulillah, opstali smo i opstajat ćemo i dalje”, sjeća se Šećerović svog djetinjstva.

Bio je, kako se to narodski kaže, živo dijete. Priznaje da je bio takav i u mektebu te da je sve počelo, nasmiješio se dok ovo priča, iz dječijeg prkosa.

“Moj brat, stariji od mene sedam godina, znao je na početku više sura iz Časnog Kur’ana od mene. Tako da sam se, iz nekog inata, takmičio s njim, želio sam znati više. To je sve, naravno, bila dječija igra, ali poslije, kada sam postao svjestan ozbiljnosti te nakane, nije bilo mjesta za povratak. Bio sam marljiv. Učio sam u kući, napolju, u kukuruzima, čak i stojeći kasno noću jer sam znao da ću zaspati ako legnem. Tako sam prkosio Iblisu, l. a.”, govori nam o svojoj disciplini tokom učenja hifza.

Hadži hafiz Sinanudin-efendija Sokolović bio je alim koji je predlagao da se, tada još mladić, Vehbija-efendija Šećerović rasporedi u Sarajevo na službu. U isto vrijeme Mustafa-efendija Čolić dolazio bi iz Jajca i tražio da ga rasporede u grad na Plivi u novoizgrađenu džamiju.

“Ipak, Allahova je volja bila da dođem u Sarajevo, i to uz pomoć Sinanudin-efendije Sokolovića, mog drugog muhafiza, po kojem je i moj prvi sin, koji je poginuo u ratu, dobio ime. On je ugovorio da u Bistričkoj džamiji klanjam teraviju i da u nekoliko sarajevskih džamija, među kojima je bila i Careva džamija, učim mukabele. Kada sam proučio četvrtu mukabelu i zaputio se na ulicu, shvatio sam da nemam gdje. Valja zanoćiti, valja i sehuriti. I tako stojim nasred Baščaršije, gdje su tramvajske šine, s nekim cekerom u koji mi je rahmetli majka spakovala nešto hrane i garderobe i razmišljam gdje provesti vrijeme do jacije. Znate, ja sam se milion puta uvjerio u postojanje Allaha, dž. š., i u Njegovu pomoć, a ovo je bila samo jedna od tih potvrda. U tom momentu prilazi masi u kojoj sam i ja muškarac omanjeg rasta i avazile pita preziva li se iko Šećerović. Prilazim mu, pružam ruku i predstavljam se. On mi odvrati da sam njegov musafir taj mjesec. To je bio Safet-efendija Žolja. Znači, došao sam sa sela u jedan veliki grad kao što je Sarajevo, ne znam nikoga, ne znam ni gdje sam ni kamo ću, tako da me i strah uhvatio od tog susreta sa strancem. Pošto nisam imao drugog izbora, krenuo sam za njim. Nakon nekoliko dana noćenja kod njega pitao sam ga šta je bio razlog da me pozove svojoj kući i tako fino me ugosti. On mi je samo kratko odgovorio da ne mogu ni pojmiti koliko je moj rahmetli otac Zahid njemu valjao i da mu to nikada neće zaboraviti, a da je mene Allah, dž. š., samo poslao kako bi se on barem malo odužio mome ocu”, priča nam hafiz Šećerović uz napomenu da su i Safet-efendija Žolja i njegov otac preselili na ahiret a nisu mu ispričali o kojoj se tačno pomoći radilo.

U to vrijeme, u doba komunističke vlasti, kaže da je bilo vrlo teško čovjeku posvećenom vjeri prilagoditi se životu u Sarajevu, gradu koje tare, melje i drobi sve pred sobom. Njemu su stari ljudi, s kojima se najviše volio družiti, tada govorili da će on dobro vidjeti šta je Sarajevo i šta je život u Sarajevu. Da se čovjeku koji vjeruje dove uslišavaju, kaže, opet je on tome živi primjer. Govori da mu je čast što je drugovao i učio od velikih ljudi kao što su hafiz Kamil Silajdžić, hafiz Ibrahim Trebinjac, hafiz Ismail Fazlić, te hafiz Mahmut Traljić, koji je ostavio u emanet da ga baš hafiz Šećerović ogasuli, klanja mu dženazu i za njega obavi hadž, što je i učinio.

“Tek sam nedavno u javnosti prvi put progovorio o tome kako sam se našao u Gazi Husrev-begovoj džamiji, generalno u Gazi Husrev-begovom vakufu. Bilo je vrijeme podne-namaza. Ušao sam u harem ove naše ljepotice, uzeo abdest na šadrvanu i popeo se na mahfil, balkončić gdje su bili mujezini. U tom momentu, kada sam bacio pogled pravo, vidio sam imama kako se kreće prema mihrabu, s ahmedijom na glavi i u predivnom džubetu. Ja sam tada uzdahnuo i bukvalno u dovi pitao Allaha, dž. š., šta insan treba učiniti da bude bilo šta u Gazi Husrev-begovoj džamiji, bilo šta da radi. Sjetimo se da je ulema uvijek govorila da u svakoj godini postoji mjesec, u svakom mjesecu ima dan i da u tom danu ima sat i minuta u kojoj naš Gospodar oprašta grijehe iskrenim pokajnicima i uslišava dove iskrenim vjernicima. Uvjeren sam da mi je Allah, dž. š., ukabulio tu dovu i da sam zbog nje sve ove godine tu gdje jesam”, priča o ovom svom duboko intimnom momentu.

S obzirom na to da je u Gazi Husrev-begovom vakufu obavljao različite dužnosti, a ne samo onu po kojoj je najprepoznatljiviji – mujezinsku, na pitanje kako su se njegove obaveze redale, opet kroz smijeh kazuje: “Sve mi je bilo natovareno u isto vrijeme.”

“Kao mladiću, sve mi je bilo natovareno u istu vreću. Došao sam nešto prije ramazana, ali čim je stigao ramazan, bio sam i imam, i mujezin, i učač mukabela, i sve ostalo. Za taj ramazan učio sam mukabele u pet-šest džamija, skoro od jutra do iftara. Gluho bilo da su meni ove obaveze bile teret, to mi je bilo golemo zadovoljstvo i privilegija. Učenje mukabela u Sarajevu nikada nije stajalo, čak ni za vrijeme Agresije na Bosnu i Hercegovinu. U toku rata u ovoj knjižari u haremu Gazi Husrev-begove džamije znali smo biti po dva dana, nismo mogli izaći. Nisam znao kako mi je porodica niti je ona znala za mene. Ipak, mukabela nije smjela stati”, podsjeća nas hafiz na to kako je bilo živjeti islam u najtežem razdoblju u modernoj historiji naše domovine.

U toku posljednje agresija na našu domovinu hafiz Šećerović je, kako bi održao tradiciju klanja kurbana za Gazi Husrev-bega, 1993. godine kroz ratni tunel dovukao kurbane i tako održao tu tradiciju. “Pucalo se sa svih strana, bezbroj granata palo je i na džamiju, ali nijedan dan nije bio da se ezan nije proučio, kao i hatma, a eto i kurbane smo klali. Svaki dan sam, bez obzira na to koliko pucalo, išao u džamiju, nekada sam sam bio džemat, ali džamije nisu smjele biti zatvorene i bez namaza jer bi to bila jedna vrsta pobjede dušmana”, prisjeća se hafiz Šećerović, koji je do sada išao devetnaest puta na hadž i dva puta na umru.

TAJNA LJUBAVI PREMA REPUBLICI TÜRKIYE

Govoreći o porodici, ističe da je kroz cijeli život imao veliku podršku i pomoć svoje supruge hadži bule Ramize. “Ona je također hizmetila na ovom putu cijeli svoj život, po cijeli ramazan pripremala iftare s po 17 različitih jela, kao bula, mislim da nema sarajevske kuće u koju nije kročila, a uz sve to bila je i ostala moja glavna podrška”, kaže Šećerović.

Specifična obaveza koju hadži hafiz Vehbija-efendija Šećerović ima u Gazi Husrev-begovoj džamiji kao mujezin jeste i učenje Ta’rife, koja je, nakon toliko godina, prepoznatljiva i po njegovom glasu. Riječ je o tekstu u kojem se, između ostalog, spominje ime onoga ko je dao naredbu o podizanju džamije, a učio se u svim carskim, vezirskim i glavnim džamijama u Sarajevu. Nažalost, s vremenom je Ta’rifa u drugim džamija “nestala”, jedino se do danas bez prestanka u Gazi Husrev-begovoj džamiji uči pred džuma-namaz, a tekst je sačuvan na arapskom, osmanskom i perzijskom jeziku.

“U Gazi Husrev-begovoj džamiji se, logično, u Ta’rifi spominje ime Gazi Husrev-bega. U drugim džamijama u Ta’rifi su spomenuti njihovi podizači. Dakle, nisu tekstovi isti. Možda je interesantan detalj da su novinari TRT-a došli iz Republike Türkiye da me snime kako učim Ta’rifu za otvorenje Aja Sofije u Istanbulu. Samim tim drugi tekst sam morao proučiti. Taj snimak poslije se našao u programu otvorenja ove džamije”, napominje Šećerović.

Kada smo se već dotakli Aja Sofije i Istanbula, tražili smo da nam kaže odakle crpi toliku ljubav koju daje Republici Türkiye i njenom narodu, o čemu svjedoči i značka s motivom zastave ove države koju ne skida s revera.

“Znate, tajna se krije u silsili, tom lancu prenosilaca znanja. Nakšibendijski tarikat na naš toprak stigao je s prostora današnje Republike Türkiye. Danas, naravno, postoje nakšibendije i u Saudijskoj Arabiji i u Iranu, ali je on do nas stigao preko Stambola. Znači, Osmanlije su nam donijele islam i tarikat, donijele su nam uputu. Ovu džamiju, za koju sam vezan toliko decenija, također je izgradio Osmanlija, njegov dedo je bio sultan Bajazid II. Ja sve muslimane širom svijeta volim, ali svoju braću koja su nam donijela islam, s kojom smo vezani silsilom, posebno. Sve ima svoje zašto i zato”, bio je i više nego jasan u objašnjavanju svoje emocije.

Sarajevski proces 1983. godine definitivno je jedan od najamblematičnijih momenata života muslimanima u SFRJ. Osim onih muslimana koji su kroz politiku pokušali pridobiti veća prava za svoju braću i sestre, svakako da su među prvima na udaru bili i vjerski službenici. Hafiz Šećerović je u tom periodu više puta vođen, zatvaran, praćen. U to vrijeme, zajedno s Nasih-efendijom Karavdićem, bio je jedan od pokretača čuvenog zikra za 27. noć ramazana u Gazi Husrev-begovoj džamiji, što je nastalo kao produkt želje za dodatnim ibadetom. Zbog raznih zabrana u tom vremenu, zikr bi obavljali u džamiji prigušenih svjetala kako ih milicija ne bi vidjela. Ističe da je na prvom zikru bilo samo troje ljudi, onda pet, pa deset i sve tako do pune džamije, a kao simbol tog vremena, ostalo je da se i poslije taj zikr vodi prigušenih svjetala.

“Ja sam te godine, a i generalno u tom periodu, bio izložen raznim psihičkim torturama i prijetnjama. Govoreno mi je bilo čak da nikada više neću vidjeti porodicu. Nudili su mi razne mogućnosti, samo da ‘radim’ za njih. Međutim, ja sam tim ljudima, koji su me vodili na kojekakva ispitivanja, odbrusio: ‘Uši pod kiriju ne izdajem.’ Ja pod kiriju ne izdajem ništa, a kamoli uši. Mene je rahmetli babo tako odgojio i ja se mijenjati neću. Umrijet ću takav. Danas pozivam i prozivam sve muslimane do kojih dopru ove riječi, od vrha ka dnu, da se ujedine. Muslimani, uzmemo li u obzir cjelokupna zbivanja na globalnom nivou, nikada nisu bili potrebniji jedni drugima. Možemo se ne slagati, ali moramo biti zajedno”, njegova je poruka.

ŠTO VIŠE UČI ČASNI KUR’AN, TO GA VIŠE VOLI

Mnogi su mišljenja da su ubrzani način života i preokupacija dunjalučkim obavezama učinili dosta težim učenje hifza, ali i sami odlazak na dnevne namaze u džamiju. Hadži hafiz Šećerović ne slaže se s ovim opravdanjem i uz to kratko dodaje: “Svako za sebe travu pase.”

“Drugi kada ruča, ja nisam sit. Ako neko drugi ode u džamiju, a ja ne odem – ja nisam obavio namaz. Ko hoće, on će pronaći način, a ko neće, taj traži opravdanja. U svakom vremenu bilo je onih koji su se odazivali pozivu, koji su slijedili uputu, i onih koji su sami izabrali ne ići putem pravim, putem ispravnim. Uvijek će biti pijanica, bludničara i lopova, ali uvijek će biti i hafiza. Svi oni koji imaju želju početi s hifzom, najprije neka se okupaju, uzmu gusul, neka klanjaju dva rekata i neka zamole Allaha, dž. š., da im olakša taj proces. Nažalost, ima dosta ljudi koji se ‘igraju’ s Časnim Kur'anom, nauče po šest-sedam listova iz svakog džuza i onda odustanu. Ja sam dosta takvih sreo. Znači, mogu naučiti, ali ipak odustaju. Ko jednom nauči, neće sigurno zaboraviti. Mnogi me pitaju kako čuvam znanje pola stoljeća kada neki za sedam dana zaborave danas naučenu pjesmicu. Samo im velim da Allah, dž. š., čuva to znanje, a ne ja”, naglasio je hafiz.

Na samom kraju hadži hafiz Vehbija-efendija Šećerović iz bogatog životnog iskustva uputio je nekoliko zlata vrijednih rečenica za sve one koji se nalaze na prvoj liniji fronta odbrane dobra od zla.

“Znajte, u to sam se nebrojeno puta uvjerio, ako se držite Allaha, dž. š., i Njegovih uputa, ako se trudite i radite kako biste ostali u Njegovoj milosti, budite uvjereni da vas neće ostaviti na cjedilu. Koliko god stvari izgledale beznadežno, spasa ima i sve će na kraju izdobriti. Isto tako, uvijek treba imati na umu da život ne bi bio život bez iskušenja, bez padova nakon kojih dolazi ustajanje i kretanje naprijed. Ne treba brinuti ni za nafaku, svako je od nas ima. Teške kušnje budu i prođu. Na svemu elhamdulillah”, njegove su zaključne riječi.

Hadži hafiz Šećerović svim muslimanima savjetuje da vole Časni Kur’an, da ga slijede, da rade dobro a da se klone zla, i da ovu Časnu Knjigu što više uče. Iz svoga iskustva govori da što više uči Časni Kur’an, to ga više voli, što smatra velikom čašću koju mu je učinio Allah, dž. š.