Vozeći se prugom Sarajevo-Brod opazio sam više puta, kako strani putnici s interesom promatraju drevni grad Vranduk i uza nj ono malo muslimansko seoce, i kako se upravo čude, da ondje neko živi. Pri tome sam se svaki put sjetio onih poznatih stihova, u kojima predbacuje kiridžijsko momče Vrandučkinji djevojci teško stanje, a i ona njemu.  

Ti stihovi glase: »Oj djevojko u Vranduku gradu, Vele ti si u veliku jadu!« A ti, momče, ti si u goremu, Goniš li ti hranu na samaru!« Stari, pred 56 godina napušteni, grad Vranduk s dvie kule i uza nj naselje od kojih stotinjak i više stanovnika, s džamijom sultana Mehmeda II., osvajača Bosne, i jednim mektebom nije odvajkada neznatno i tiho mjesto kao danas. To je bio kraljevski grad, ili točnije dvor, a poviš njega tvrđava i u neposrednoj blizini varoš, o čemu nam još danas svjedoče nazivi lokaliteta Višegrad i Varošište.

Turci su zauzeli Vranduk godine 1463. i u nj stavili svoju posadu, koju je zatekla i okupacija godine 1878. Deset godina po okupaciji držali su i Austrijanci ondje jedan odjel vojnika. Turskom posadom u Vranduku ravnao je dizdar (kastelan) od prvih dana turskog vladanja do 1852., kad je i čast dizdara dokinuta. Pored dizdara sjedio je ondje od prvih do šestdesetih godina osamnaestog stoljeća i kapetan. U vrandučku kapetaniju spadalo je Žepče i Novi Šeher, a od godine 1718. Derventa i od godine 1739. Bosanski Brod.

I kada je stolica kapetanije prenesena u Derventu, ostao je i dalje naziv i kapetaniji Vrandučka kapetanija. Kada je godine 1697. prodro austrijski vojskovođa princ Eugen Savojski do Sarajeva, jedini se od gradova u dolini rijeke Bosne Vranduk opro njegovoj vojsci i obranio se od dušmanina.

Kule u Vranduku služile su kao zatvor, naročito za političke krivce, među kojima nalazimo tokom 18.stoljeća i nekoliko kadija, pa odatle ona narodna: „Vranduk na kadiluk“. Kao i u svakom gradu, tako se i u Vranduku gradska posada sastojala od više rodova vojske (mustahfizi, topčije, džebedžije). Svaki je rod imao bar jednoga agu kao zapovjednika, a nad njima je bio dizdar kao vrhovni aga. Jedan od tih aga bio je šestdesetih godina 17. stoljeća Hadži Alijaga, jedan od dobrotvora (vakifa) ovog kraja.

Taj Hadži Alžijaga, sin Omera spahije, roden je u Vranduku ili njegovoj najbližoj okolici. Koju godinu prije 1678. nastanio se svojevoljno ili po višem nalogu u Budimu, gdje je zaimao kuću i više dućana u Debbagiji čaršiji, koja je bila tik Dunava. Da li je ovaj naš Hadži Aliaga godine 1678. bio u kakvoj službi, ili je tada živio u mirovini, ne zna se. Sva je prilika, da spomenute godine nije imao ni žene ni djece.

Poput mnogih svojih zemljaka i on je odlučio da pomogne svome zavičaju i ovjekovječi svoje ime. U to ime sagradio je on česmu pred vrandučkom džamijom i mekteb u obližnjem selu Orahovici. Za uzdržavanje tih zadužbina uvakufio je lijep dio svoje imovine i o tome napisao zakladnicu (vakfijju) u mjesecu ramazanu 1089. (izmedu 17. X. r 15. XI. 1678.), koju ie ovjerovio budimski kadija Husejn. Pri tome činu sudjelovao je vrandučki dizdar Alijaga, sin Osmanagin, koga je vakif kao i njegove potomke učinio mutevelijom.

Ovo je uvakufljenje posvjedočilo trinaest svjedoka, od kojih je bio po jedan: vaiz, muezin, pisar, spahija, ćehaja novoga grada, kazaz, mumdžija, giinlija (dobrovoljac), dva azapa i tri gradska čuvara (mustahfiz). Kratko nakon osnutka Hadži AJijagina vakufa propao je jedan njegov dio.

Padom Budima u kršćanske ruke 1686. propale su i one nekretnine u tome gradu. Prihod od uvakufljenih 117.000 akči trošio se u određene svrhe još devedesetih godina 18. stoljeća, pa je prema tome postojala i ova glavnica. Devalvacija akče uništila je ovaj vakuf poput mnogih drugih, koji su se sastojali od gotovine. O upravljanju ovim vakufom sačuvalo se nekoliko dokumenata.

Najprije su bili mutevelije Hadži Alijagina vakufa vrandučki dizdari, a onda imami. Od dizdara spominje se Aliaga (1678.) Ebu Bekiraga (1736. i 1744.), a od imama Alihalifa (1760.-1780.), i Alija (1780.-1788.). Glavnica od 117.000 akči u prvim decenijama obstanka ovoga vakufa bila je u gospodarskom životu grada Vranduka i njegove okoline važan faktor.

Glavnice ovih četiriju vakufa namijenjene su privrednom svijetu Vranduka i okoline, a prihod u bogoštovne i dobrotvorne svrhe. Naši stari znali su bolje cijeniti osnovnu nastavu nego mi danas. Današnja podporna društva ne daju pomoći djeci u mektebu i snovnoj školi; njihov je rad sličan radu vakufa, namijenjenih medresama. Iz spomenutih vakufa uzimali su novac u zajam ljudi iz Vranduka i ckolnih sela, ali ima dužnika iz Zenice i Zepča. Medu dužnicima ima i jedan kršćanin.

Medu današnjiin stanovnicima ovog malog naselja uz drevni grad Vranduk pored potomaka čuvara i branitelja grada ima i potomaka onih dobrotvora, a jedni i drugi dobri su čuvari usipomena i praga svojih djedova.