Proslava presude gradonačelniku Istanbula Ekremu İmamoğluu (rođenom Mudafa), od strane samog İmamoğlua i njegovih političkih saveznika, politički je teatar koji, zdravo za gotovo, odnosno kao negodovanje zbog presude, uzimaju glupi i/ili neobaviješteni i/ili pak ideološki zaslijepljeni. Nijedna od ovih kategorija ne isključuje druge dvije, naprotiv.

Da, dobro ste pročitali – proslava.

Koliko treba biti glup i/ili neobaviješten ili pak ideološki zaslijepljen pa vjerovati da je ova presuda Erdoğanov pokušaj eliminacije političkog protivnika iz predsjedničke trke koja će se održati za šest-sedam mjeseci? Mnogo!

Prije svega mora se biti otuđen od činjenica. Presuda nije pravosnažna, pa prema tome ni izvršna. Žalba na presudu prvo se razmatra u Regionalnom apelacionom sudu, pa ako taj sud potvrdi presudu, proces se seli u Vrhovni sud. Govorimo o procesu koji u ovoj zemlji u prosjeku traje jednu i po do dvije godine. Izbori su za maksimum sedam mjeseci. Eliminacija političkog “rivala”? Paaaa... prilično neefikasna, s obzirom na to da jučerašnja presuda nema efekta na eventualnu İmamoğluovu (rođenom Mudafa) kandidaturu za predsjedničke izbore.

Premisa te (glupe) propozicije je (naravno) da je “sud Erdoğanov” (Senad Pećanin, Twitter). Jedino što fiškal ne objašnjava zašto bi taj “Erdoğanov sud” radio u korist  Erdoğanove štete.

Drugo čega se mora biti nesvjestan ili to namjerno ignorisati jeste unutarpartijska i međupartijska borba opozicije oko zajedničkog kandidata. Ovaj teatar direktan je udarac protiv Kemala Kılıçdaroğlua, lidera Republikanske narodne partije (CHP), koji se “stolu za šestoro” samonameće kao zajednički kandidat. Ko prati pažljivo tursku opoziciju nije iznenađen činjenicom da se liderka Dobre partije (İP) Meral Akşener teleportovala u Istanbul da učestvuje u proslavi. Ako neko ima sumnje da je riječ o proslavi... jedan video klip iz Ekremove kancelarije u kojem Akşenerova ekstatično trči Ekremu u zagrljaj vičući “novi početak”, na šta joj potonji uz kliberenje odgovara “novi početak” dovoljan je da razvije barem sumnju kako je riječ o radovanju zbog presude.

Radost svakako ne proizlazi iz (daleke) mogućnosti da Ekrem İmamoğlu provede iza rešetaka dvije godine sedam mjeseci i 15 dana uz istoročnu zabranu bavljenja politikom, nego iz mogućnosti da se ovim teatrom njegova ulupana “politička” karijera vrati iz mrtvih te da ga se nametne kao zajedničkog kandidata opozicije.

Pasti na taj, po svemu vrlo providni i vrlo neukusni, politički igrokaz u najmanju ruku pokazuje nezrelost. Padati na nj. iz inostranstva, pokazatelj je gluposti i pretencioznosti. Povezivanje “slobode” i “İmamoğlua” (Benjamina Karić, Twitter) je... zapravo ne znam šta je, jer to već spada u surealizam... Vidim na društvenim mrežama da je predstava uspalila maštu socijaldemokrata i uopće “ljevice” u Bosni i Hercegovini. Jedino ne znam u koje od gorenavedenih kategorija da ih smjestim.

Da razjasnim, glupost i/ili neobaviještenost i/ili pak ideološka zaslijepljenost važi samo za pojedince. Institucije poput State Departmenta, EU institucija i sl., koje su izrazile “zgražavanje” nepravosnažnom presudom, ne čine to iz gluposti, neznanja ili ideološke zaslijepljenosti, nego kao dio manipulacije percepcijom radi ostvarivanja svojih planova (pritom se notorno miješajući u turske unutarnje poslove).