Prije samo nekoliko sedmica, Indonezija je dodana na dugu listu mjesta na kojima su se dogodile tragedije poput Heysela, Hillsborougha i Nacionalnog stadiona u Peruu. Najmanje 125 ljudi poginulo je u stampedu na stadionu Kanjuruhan u gradu Malang, istočno od otoka Jave, nakon poraza Arema FC od Persebaya Surabaya. No, rijetki se sjećaju možda i najveće tragedije u svijetu sporta.
Priča koja je izašla na vidjelo mnogo godina nakon što se dogodila, zbog pokušaja skrivanja od strane ruskih vlasti, a o kojoj se mnogo podataka i danas ne zna. Dogodilo se to u Moskvi, na tadašnjem Centralnom Lenjinovom stadionu i ostavilo 340 mrtvih.
Tog 20. oktobra 1982 desila se tragedija koja je obilježila svijet fudbala 1980-ih. Stadion Lužnjiki u Moskvi bio je domaćin osmine finala Kupa UEFA. Spartak Moskva se susreo s HFC Haarlemom. Stadion Luzhniki (tada Lenjinov stadion) primio je navijače koji su htjeli svjedočiti tom dvoboju. Tokom cijele sedmice vrijeme je u glavnom gradu bilo vrlo neugodno i prodano je jedva 16.000 ulaznica, pa su vlasti osmislile sigurnosnu provjeru na samo dvije otvorene tribine.
Spartak je vodio 1-0 sve dok u 90. minuti nije postigao drugi pogodak kojim je potvrdio svoju nadmoć, ali... ponovila se priča s Ibrox Parka 1971. godine. Navijači koji su napustili stadion pokušali su se vratiti natrag. Drugi su pokušavali napustiti teren i dogodila se katastrofa. Hiljade navijača upalo je u stampedo koji je ostavio 340 mrtvih i više od hiljadu ozlijeđenih. Ovaj tužni bilans ruske vlasti skrivale su godinama.
Ruski tim poveo je golom Edgara Gessa u 17. minuti pa je rezultat 1-0 bio na semaforu sve do 90. minute. Tada je 20 sekundi od posljednjeg zvižduka bilo 2:0 za Moskovljane. Sergei Shvetsov, branič visok 1,89 m postigao je drugi pogodak i odveo Spartak u slijedeći krug. Gol zbog kojeg će žaliti cijeli život. Mnogi navijači rano su otišli kroz jedini otvoreni izlaz. No, onda je na stepenicama stadiona nastao stampedo a stotine navijača ostalo je zarobljeno u malom tunelu. Većina je zgnječena na smrt ili ugušena.
Među prisutnima je bio i Andrej Česnokov, kasnije profesionalni teniser i polufinalista Roland Garrosa 1989. godine. “Ljudi su padali niz skliske stepenice poput domina, udarajući jedni druge. Neki su me zgrabili i vikali: 'Upomoć! Pomozi mi!' ali su bili zarobljeni pod brdom leševa. Uspio sam izvući jednog mladića, ali on je već bio mrtav. Vidio sam najmanje stotinu mrtvih tijela kako leže po hodnicima dok sam izlazio sa stadiona."
Hitna pomoć je kasnila i bila je loša. Cijela je priča prešućena, a naslovnice novina su idućeg dana govorile samo o nekim "incidentima". Panchickhin, upravnik stadiona, bio je optužen za izazivanje tragedije i osuđen na 18 mjeseci prisilnog rada. Ali malo po malo svjedočanstva preživjelih su izašla na vidjelo. I konačno, s Mihailom Gorbačovim kao šefom države, obznanjena je veličina tragedije i poznati su pravi brojevi: 340 mrtvih.
Godine 1990. ispred stadiona je izgrađen komemorativni spomenik i od tada desetine navijača svakog 20. oktobra hodočaste u spomen na žrtve.
