Sultan Sulejman krenuo je s više od 100.000 ljudi i tri stotine topova iz Carigrada u ponedjeljak, 23. aprila 1526. godine. Tri mjeseca kasnije u Beogradu je primio čestitke za Bajram. U međuvremenu je u Zemun, pod Gardoš, kulu Sibinjanin Janka, pristigao Gazi Husrev-beg sa svojim Bošnjacima, nakon krstarenja po Slavoniji i zauzimanja srijemskih utvrda. Uz njega je bio i hercegovački sandžak-beg.

Osmanski logor prostirao se uz Dunav, od Beograda i Zemuna do Iloka. Odlika cijelog pohoda bili su “najveći red i najstrožija disciplina”. Uoči pohoda sultan je naredio da se vojsci isplate svi zaostali dirluci (plate). Vojska je u taboru stalno uzvikivala: “Carev cilj je Budim!”

Napredovanje je nastavljeno duž Dunava i Drave do Osijeka, gdje je za pet dana podignut ponton, kako bi vojska prešla na lijevu, sjevernu obalu Drave. Vojska je u kiši i magli, kroz močvare i glib, preko nabujalih potoka i voda uporno prodirala prema Mohaču (Mohács).

Bošnjacima nije bilo prvi put da, kako bi to Krleža rekao, gledaju “daljine meglene in kalne”. Od slavnih dana na Mohaču to im je kasnije bila stalna sudbina. Skoro nema kraja prostrane Carevine gdje nisu ratovali i kosti ostavljali, od prilaza Beču do Ozije (Očakov na Dnjeparskom Limanu, na Crnom moru).

Mohač je bio pravi početak tog vrlo bitnog segmenta bošnjačke povijesti. Ime tog malog mjesta, na zapadnoj strani jednog istoimenog dunavskog rukavca, sinonim je velike i dalekosežne povijesne prekretnice u historiji većine Južnih Slavena i Srednje Evrope. Isto ime nosi i ravnica podno mjesta, bogata vinogradima.

Na tom prostoru, između blata Krašo (ili Krašiđa), sela Feldvar i jedne crkve sa južne strane, koju su Osmanlije po turski prozvale Pusu Kilise (crkva u zasjedi ili pozadini) odigrala se velika bitka. Upravo je tu centralna pozicija u rasporedu osmanske vojske pripala Bošnjacima, pod komandom Gazi Husrev-bega.

Dvije  noći uoči bitke  raznovrsna i raznorodna osmanska  vojska se odmarala i moralno pripremala za boj. Stalno se mogao čuti poklič: “Tako Bog hoće!” Veliki je vezir Ibrahim-paša stalno obilazio vojsku i posjećivao sultana. Na ratno vijeće sultan je pozvao Gazi Husrev-bega i veterane leteće konjice, kojima je on zapovijedao. Među njima bio je stari Bošnjak Adultudža (Adul Tuca) koji je samo rekao da nema boljeg savjeta, nego li udariti. Sultan je odobrio taj mudri savjet.

Sutradan, na sabahu, sultan se pomolio: “Moj Bože, moć i snaga su u Tebe! Moj Bože, pomoć i zaštita su u Tebe! Pomozi Muhammedovu narodu!” Ujutro je, 28. augusta 1526, Gazi Husrev-beg ponovno pozvao svoje potčinjene starješine: starog Alaj-bega, Kara Osmanbega, subašu Mehmeda, ceribašu Balabana te Adultudžu. Poruka je bila da ih sultan zove na vijeće. Stari akindžija Adultudža se pojavio kao i prethodni dan, onakav kakav je bio na maršu, s oklopom i šljemom, s dugim brkom i obrijanom bradom. U trku je s konja dobacio Gazi Husrev-begu: “Nije sada vakta razgovoru” jer su čarkadžije već bile donijele haber da se “dušman blizu primaknuo”. Nakon što mu je još doviknuo: “Hajde, beže, da redaš bajrake!” – Adultudža je udario konja mamuzama i galopom odjahao prema prvim borbenim linijama.

Bitka je bila kratka, ali žestoka. Nakon snažnog napada i početnog uspjeha, ugarska vojska je potpuno poražena. Odlučujuću ulogu u tome imali su moćna osmanska artiljerija i spahijska konjica. Približno 40.000 bosanskih, smederevskih i drugih spahija i akindžija u silovitom protivudaru razbilo je ugarsku vojsku, probivši njen centralni borbeni poredak.

Bitka je za ugarsku vojsku bila izgubljena prije nego su njeni zapovjednici shvatili šta se događa. Grof Battyhány doviknuo je u jednom trenutku kralju Ludviku II: “Bježe Turci, pobjeda je naša!” Praktično se u istom trenutku kralj našao u središtu osmanske konjice, koja je poput bujice sve ispred sebe nosila, sjekla i gazila. Ugari su počeli u neredu bježati na sve strane. U tom općem metežu kralj je nestao. On se, bježeći s jednim dijelom vojske, vjerovatno utopio u močvarama na desnoj obali Dunava. Jaka ljetna kiša koja se spustila na Mohačko polje spasila je pri bijegu dio preživjelih.

Defterdari, kojima je bilo naređeno da drugog dana prebroje i pokopaju mrtve, nabrojali su dvadeset hiljada poginulih pješaka i četiri hiljade oklopnika. Četiri hiljade zarobljenih muškaraca je ubijeno, dok su žene puštene. Nakon toga, obustavljeno je dalje zarobljavanje preživjelih.

Sultan Sulejman potom je krenuo prema Budimu, koji se unaprijed, bez borbe, predao. Ključevi grada simbolično su doneseni u Dunafeldvár, na pola puta od Mohača do Budima, gdje su svečano uručeni sultanu. Desetog septembra 1526. sultan Sulejman je ušao u Budim.

Sultan je izdao oštru naredbu da se grad, njegovo stanovništvo i imovina ne smiju dirati, što janjičarima i akindžijama, željnim pljačke, nije baš bilo pravo. Sulejman se smjestio u kraljevom lovačkom dvorcu izvan Budima, dok je veliki vezir ostao u gradu. Tu je u kraljevskom dvorcu veliki vezir svečano primio čestitanja za Kurban-bajram, koji je proslavljen po tradicionalnom običaju.

Nakon toga, sultan i veliki vezir su prešli u Peštu, na lijevoj obali Dunava, gdje su podigli svoj tabor. U Pešti su ih svečano dočekali ugarski dostojanstvenici i uglednici, kojima je sultan obećao Ivana Zapolju (Szapolyai) za kralja.

Nakon četrnaest dana od dolaska u Budim, počeo je 24. septembra povratak sultana s vojskom niz lijevu obalu Dunava. Lađama je otpremljen bogati plijen, s dragocjenostima iz kraljevskog dvora, među kojima je bila i biblioteka Matije Korvina. Istim su lađama krenuli i Jevreji, koji su bili protjerani iz Budima.

Za samo sat i po bitke na Mohaču je riješeno sljedećih 180 godina sudbine Hrvatske i Ugarske. Velika pobjeda osmanske sile, u kojoj su Bošnjaci imali znatnog udjela, otvorila je put njihovom prodoru i ekspanziji u Podunavlje, Liku, Dalmaciju i Primorje. Taj je prodor ostvaren postepeno tokom 16. stoljeća, u kojem su Osmanlije vodile više snažnih ofanzivnih ratova protiv ugarsko-hrvatske države, odnosno protiv Habsburgovaca.

(Izvor: Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, BZK “Preporod”, Sarajevo, 1998)