Izrael se alarmantnom brzinom pretvara u zemlju koja živi od krvi. Svakodnevni zločini okupacije već su manje aktuelni. Tokom prošle godine pojavila se nova stvarnost masovnih ubijanja i zločina potpuno drugačijih razmjera. Nalazimo se u genocidnoj stvarnosti; potekla je krv desetaka hiljada ljudi.
Ovo je vrijeme kada bi se svi Izraelci trebali zapitati jesu li voljni živjeti u zemlji koja živi od krvi. Samo nemojte reći da nema izbora – naravno da postoji – ali prvo se moramo zapitati jesmo li uopće spremni živjeti ovako.
Jesmo li mi, Izraelci, voljni živjeti u jedinoj zemlji na svijetu čije se postojanje temelji na krvi? Jedina vizija koja je sada široko rasprostranjena u Izraelu je živjeti od jednog rata do drugog rata, od jednog krvoprolića do drugog, od masakra do masakra, s intervalima koji su razmaknuti što je moguće šire.
Nijedna druga vizija nije na stolu. Ljudi puni nade obećavaju duge intervale, dok desnica obećava trajnu krvlju natopljenu stvarnost: rat, masovno ubijanje, sistematsko kršenje međunarodnog prava, država parija, ponavljanje u beskrajnom ciklusu.
Palestinci će i dalje biti masakrirani, a Izraelci će i dalje zatvarati oči pred tim? Teško je povjerovati. Doći će vrijeme kada će više Izraelaca otvoriti oči i prepoznati da njihova zemlja opstaje na krvi. Rečeno nam je da bez krvoprolića ne postojimo – i pomirimo se ovom užasnom izjavom.
Mi ne samo da vjerujemo da takva zemlja može postojati zauvijek, mi smo uvjereni da bez prinosa krvi, ona nema postojanje. Svake tri godine puštanje krvi u Gazi, svake četiri godine u Libanu. Između je Zapadna obala, a povremeno i krvavi napad na dodatne mete. Nema druge zemlje poput nje na svijetu.
Krv ne može biti gorivo zemlje. Kao što niko ne bi mogao zamisliti vožnju automobila koji pokreće krv, koliko god jeftin bio, teško je zamisliti 10 miliona stanovnika voljnih živjeti u zemlji koja trči po krvi. Rat u Gazi je prelomnica. Ovako ćemo nastaviti?
Mediji nam pokušavaju prodati da je to nužnost. Kroz kampanje koje demoniziraju i dehumaniziraju Palestince, jedinstveni i monstruozni hor komentatora uspješno nam prodaje ideju da možemo živjeti vječno od krvi. "Kosit ćemo travu" u Gazi svake dvije godine – pogubljivat ćemo generaciju za generacijom mladih protivnika režima, zatvarati desetke hiljada ljudi u koncentracione logore, protjerivat ćemo, odstranjivati, izvlastiti i, naravno, ubijati, i to je kako ćemo živjeti: u zemlji krvi.
Već smo ubili palestinski narod. Počeli smo s masovnim ubijanjem u Gazi, a sada smo se okrenuli Zapadnoj obali. Krv će biti prolivena u galonima i tamo, ako niko ne zaustavi bataljon. Ubistvo je i fizičko i emocionalno. Sada ništa nije ostalo od Gaze.
Zatočenici, siročad, traumatizirani, beskućnici, nikada se neće vratiti na ono što su bili. Mrtvi sigurno neće. Trebat će generacije da se Gaza oporavi, ako uopće može. Ovo je genocid, čak i ako ne zadovoljava zakonsku definiciju. Od takve ideologije država ne može živjeti, pogotovo ne kada to namjerava nastaviti činiti.
Pretpostavimo da svijet to i dalje dopušta. Pitanje je jesmo li mi, Izraelci, voljni to dopustiti. Koliko dugo možemo živjeti sa spoznajom da naše postojanje ovisi o krvi. Kada ćemo se zapitati nema li doista alternative zemlji krvi? Uostalom, ne postoji druga ovakva država.
Izrael nikada nije ozbiljno pokušao na drugi način. Programiran je i usmjeren da se ponaša kao zemlja koja živi od krvi, još više nakon sedmog oktobra. Kao da je taj strašni dan, nakon kojeg je sve dopušteno, zapečatio svoju sudbinu zemlje krvi.
Činjenica je da nije pokrenuta nikakva druga mogućnost za raspravu. Ali zemlja krvi nije opcija, kao što ni automobil na krv nije opcija. Kada to shvatimo, počet ćemo tražiti alternative, makar samo zbog nedostatka bilo koje druge opcije. Tamo su, i čekaju probnu vožnju. Možda nas iznenade, ali u sadašnjoj stvarnosti nemoguće ih je čak i predložiti.
