Između 16. marta i 3. maja 1940, 26 republikanskih vojnika, radnika, komunista i sindikalista po kratkom postupku osuđeno je i ubijeno iz vatrenog oružja u centralnom španskom gradu Guadalahari. Njihova tijela bačena su u jamu duboku četiri metra u uglu lokalnog groblja rezerviranu za samoubice, nekrštene, nepriznate i nepopravljivo zle. Područje je zatvoreno za vrijeme Frankove diktature, ostavljajući rodbini ubijenih da im odaju počast bacanjem buketa cvijeća preko zida.
Danas se, međutim, tijela iz masovne grobnice broj 4 općinskog groblja u Guadalahari pripremaju za pristojno sahranjivanje - i opet se pojavljuju u zemlji koja je i dalje duboko podijeljena oko toga kako se nositi s otrovnim naslijeđem građanskog rata i četiri decenije diktature koja je uslijedila nakon njega.
Ove sedmice španski parlament raspravljat će o prijedlogu zakona o demokratskom sjećanju kojeg su inicirali socijalisti, a koji se nadovezuje na značajne zakone iz 2007. godine i čiji je cilj "podmiriti dug španske demokratije prema španskoj prošlosti".
Šezdeset pet članova ovog zakona uključuju popis i nacionalnu DNK banku koja će pomoći u lociranju i identifikaciji posmrtnih ostataka desetina hiljada ljudi koji još leže u neoznačenim grobovima, zabranu grupa koje glorifikuju Frankov režim i "redefiniciju" “Doline palih”, masivnog mauzoleja izvan Madrida u kojem je diktator ležao 44 godine do ekshumacije 2019.
Vlada kaže da će predloženi zakon "podstaći zajedničku diskusiju zasnovanu na odbrani mira, pluralizmu i proširenju ljudskih prava i ustavnih sloboda". Neki, međutim, nisu raspoloženi za razgovor. Ili slušanje.
Španska konzervativna Narodna partija (PP) - nasljednik političkog saveza osnovanog od bivših frankoističkih ministara - dugo se protivila pokušajima da se ispita prošlost, tvrdeći da treba poštovati pakt o zaboravu koji je omogućio povratak Španije u demokratiju.
Mariano Rajoy, koji je bio premijer od 2011. do 2018. godine, pohvalio se smanjenjem španskog budžeta za kulturu sjećanja nakon što je njegova administracija naslijedila zakon iz 2007. godine. Prošle nedjelje, Pablo Casado, koji je naslijedio Rajoya na mjestu lidera PP-a, stajao je u areni za borbu s bikovima u Valenciji i obećao da će poništiti novi zakon, rekavši da služi samo za "iskopavanje zamjerki".
Fernando Martínez, historičar koji je prošle godine imenovan za državnog sekretara za demokratsko sjećanje, ima malo vremena za takve pritužbe. U razgovoru za Observer dok se tim forenzičkih stručnjaka priprema za ulazak u “Dolinu palih” kako bi započeo potragu za tijelima 77 od hiljada ljudi čiji su posmrtni ostaci ondje ponovo sahranjeni zajedno s Frankom bez pristanka njihovih porodica, Martínez kaže da je predloženi novi zakon dobrodošao.
"Fundamentalna stvar je to da ovakve stvari govore mnogo o demokratiji", kaže on.
“I, očito, ova zemlja mora živjeti po istim standardima kao i njeni susjedi u zapadnoj Evropi koji su već riješili ova pitanja. Sve ovo, ekshumacija tijela i redefiniranje doline - jača demokratiju. Moglo bi se reći da je sve malo kasno, ali to se mora učiniti”, kaže Martinez. “Dolina palih”, s krstom od 150 metara, dugo je djelovala kao simbol za one koji žale zbog kraja frankoizma i nacionalnog katolicizma. Upravo zbog toga, kaže Martínez, mjesto se mora pretvoriti u mjesto sjećanja na koje posjetitelji mogu doći kako bi saznali sve o tome što je mauzolej namjeravao proslaviti i simbolizirati.
“To je najbolji lijek protiv totalitarnih stremljenja koja se trenutno događaju. To je poput posjeta nacističkom logoru za istrebljenje - kad odete, učinite to s čvrstom odlučnošću da se te stvari više nikada ne smiju ponoviti", objašnjava Martinez.
Francisco Etxeberria, vodeći forenzički antropolog, koji je pregledao posmrtne ostatke Cervantesa, a pozvan je i da ustanovi kako su Salvador Allende i Pablo Neruda skončali, čovjek je koji vodi ekshumaciju 77 tijela.
On opisuje ovu operaciju kao "zaista izuzetan izazov", koji bi mogao potrajati do kraja sljedeće godine. Najveća masovna grobnica u Španiji natrpana je posmrtnim ostacima oko 33.800 ljudi sa nacionalističke i republikanske strane, čije su kosti iskopane s grobalja diljem Španije i ponovo sahranjena u spomeniku u nevještom pokušaju pomirenja.
Iako je onamo, uz znanje i dozvolu porodica, odneseno 21.000 posmrtnih ostataka - a oni s nacionalističke strane označeni imenima i prezimenima - ostatak je stigao u kutijama u kojima je navedeno samo koliko tijela ima i iz kojeg su grada došli.
Kao da to nije bilo dovoljno, voda je desetljećima prodirala u podove i zidove mauzoleja, uništavajući mnoge kutije i miješajući kosti.
Za mnoge porodice olakšanje je kada vide da posao konačno počinje u Dolini. Manuel Lapeña, čijeg su oca i ujaka ubile Frankove snage u prvim danima građanskog rata, umro je prošlog mjeseca u 97. godini. Njegova je porodica tužna i ljuta što nije doživio da vidi tijela izvađena iz doline i ponovo sahranjena u svom rodnom selu Villarroya de la Sierra.
"Vjerovat ću u sve kad to vidim svojim očima", kaže Manuelova kći Purificación. “Zaista smo se zasitili, ali stvar je u tome što sada govorimo o ljudima koji su zaista stari - kao što je bio moj tata. Oni su posljednji koji su zapravo poznavali ljude (koji su ponovo sahranjeni u dolini) i oni nestaju, jedan po jedan.”
Taj osjećaj frustracije dijeli i Emilio Silva, predsjednik Udruženja za oporavak povijesnog sjećanja (ARMH), grupe za ljudska prava koja je provela dvije decenije iskopavajući masovne grobnice i boreći se za pravdu za Frankove žrtve.
Za Silvu i mnoge njegove kolege iz ARMH-a nacrt zakona ne ide dovoljno daleko kada je u pitanju pravda. "Oni sastavljaju popis žrtava, ali nema spiska dželata", kaže on. “I nigdje sena stranicama nacrta zakona ne spominje Katolička crkva, koja je bila jedan od najvećih instrumenata represije. Zakon previđa stvari, osmišljen je tako da nikome ne smeta. To je problem. Odgovarajući zakon o sjećanju trebao bi uznemiriti dželate”, dodaje on.