Radnja počinje u njemačkom Kölnu. Nova je godina 2015. Nekoliko desetina žena proživljava seksualne napade, pljačke i zastrašivanja od strane grupe muškaraca arapskog i magrebskog porijekla. Istrage otkrivaju da među optuženima ima nekoliko imigranata koji su ušli u zemlju zahvaljujući politici otvorenih vrata Angele Merkel. Ovaj incident izaziva val ogorčenja i primorava Vladu da pooštri svoja pravila o azilu, što koristi krajnje desničarskim strankama širom Evrope kako bi opravdale svoju ksenofobnu politiku prema imigrantima. Imigranti postaju “žrtveni jarci” preko kojih se navodno obračunava sa mačizmom i nasiljem nad ženama na evropskom tlu.

Deset godina kasnije, posljedice tog događaja još uvijek odjekuju u evropskoj politici, posebno danas, kada ekstremno desničarske formacije stiču sve više pristalica i, prema tome, sve više moći (već su formirale šest vlada u EU), pa se strategija instrumentalizacije feminizma za promovisanje njihovih ksenofobičnih politika sada širi u zemljama poput Francuske, Italije, Nizozemske i Španije. Ovaj fenomen poznat je kao feminacionalizam, termin koji je razvila italijanska sociologinja Sara R. Farris u knjizi U ime prava žena (Traficantes de Sueños, 2017). Koncept je od tada evoluirao, objašnjava Farris, jer su ekstremno desničarske stranke „sve inteligentnije“.

„Krajnja desnica je vrlo dobro shvatila da je osnaživanje žena pitanje koje je tu da ostane i da se iz te bitke ne može vratiti unazad. I prihvatanjem toga, pokušavaju se prikazati kao modernije i umjerenije stranke koje brane naša prava“, govori profesorica na Goldsmithsu, Univerzitet u Londonu.

Primjeri su brojni. U Španiji, partija Vox tvrdi da neće biti „saučesnici u pljačkama, napadima mačetama niti silovanjima“ koje bi “poput plimnog vala nanijela navala imigrantskih maloljetnika bez pratnje koji su stigli na Kanarska ostrva”. U Italiji, profašistkinja Giorgia Meloni došla je na vlast 2022. godine s kampanjom usmjerenom na  antiimigranatska pitanja, što je uključivalo dijeljenje videa silovanja žene od strane tražioca azila. U Njemačkoj, ultradesničari iz AFD-a predlažu podsticanje nataliteta među njemačkim ženama.

Uspon ovih diskursa dostigao je svoj vrhunac u julu, kada je Nacionalni front (RN) sanjao o ulasku u francusku vladu. Marine Le Pen, lider RN-a od 2011. godine, pokrenula je strategiju duboke nacionalne obnove otkako je naslijedila svog oca Jean-Mariea, koji je izbačen iz stranke nakon što je iznosio apologetske izjave o Holokaustu. Promjena imidža podrazumijeva prikazivanje kao „feministkinje koja nije neprijateljski nastrojena prema muškarcima“ i koja podržava pravo na pobačaj kao ustavno pravo. Brojke su pokazale da je pristup isplativ - pobijedila je na evropskim izborima 9. juna s velikom razlikom. Međutim, sanitarni kordon ljevice i centra u posljednjem trenutku ostavio je njenu stranku na trećem mjestu na parlamentarnim izborima.

Za Farris, figure poput Le Pen „imaju oportunistički i potpuno instrumentalni pristup feminističkim idealima“.

„Ako pogledamo kada ekstremisti govore o rodnim pitanjima, to se uvijek dešava kako bi se promovirala njihova antiimigrantska i antimuslimanska politika“, dodaje Farris, naglašavajući da se feminacionalizam ne može razumjeti bez tretiranja pitanja islama od strane krajnje desnice. U Nizozemskoj, na primjer, ekstremista Geert Wilders pobijedio je na izborima u novembru s inicijativama koje su obuhvatale zatvaranje džamija i islamskih škola, kao i zabranu štampanja i distribucije Kur'ana. U međuvremenu, Le Pen je govorila o „talibanizaciji“ Francuske u kontekstu slučaja nasilja na ulici.

Francuska sociologinja Charlène Calderaro tvrdi da, uprkos tome što se ove desne političke formacije hvale da brane žene, one su zapravo među glavnim žrtvama. U Francuskoj, sekularnost—religiozna neutralnost države—može se prevesti u ograničenja za muslimanke, a prema ovoj stručnjakinji: „Koristi se argument da se mjere poput zabrane pokrivanja muslimanki u njihovu ličmnu odbranu od religije koja je navodno seksistička. Politički lideri kažu da žele da ih emancipiraju, ali efekat je isključenje muslimanki iz različitih sfera, poput škole ili rada.“

Međutim, ovi slučajevi nisu ograničeni samo na religiju. Nedavno je italijanska krajnja desnica iskoristila kontroverzu u vezi s borbom na Olimpijskim igrama između bokserki Angele Carini i Imane Khelif kako bi pojačala svoj diskurs. Meloni je tražila „pošteno takmičenje“, dok je zamjenik premijera Matteo Salvini potpirio lažnu informaciju da je Alžirka Khelif bila trans-bokserka i da je njeno takmičenje s „ženom Italijankom Carini“ bilo „neprihvatljivo ludilo“.

Prema Calderaro, kako dodaje, pogrešno je opisivati krajnje desničarske stranke kao „oslobodioce“ žena.

Popularnost ovih desničarskih formacija prati obnova imidža, stavljajući ženu u prvi plan. Nacionalni front to je učinio s Le Pen; Braća Italije s Meloni, a Alternativa za Njemačku (AfD) s Alice Weidel. Italijanski historičar Steven Forti ističe da se ove figure predstavljaju kao paralelna opcija „feminizmu koji same smatraju radikalnim ili ekstremnim“, odnosno progresivnim ili ljevičarskim.

Slučaj Weidel, koliderke AFD-a, prilično je ilustrativan: ona je otvoreno lezbijka, s dvoje usvojene djece, koja je dovela stranku od potpune izolacije do drugog mjesta po namjeri glasanja na izborima 9. juna, ispred tri stranke vladajuće koalicije (socijaldemokrate, liberali i zeleni). Njen profil, međutim, „ne znači da su politike AFD-a prema rodnim pitanjima, LGBTI zajednici ili migrantima blaže“, dodaje Forti, autor knjige Ekstremna desnica 2.0. - Šta je i kako se boriti protiv nje (Siglo XXI, 2021). Očigledno stvarno lice krajnje desnice izgleda da je samo privid ili politička strategija. AFD se i dalje nije oslobodio svoje nacističke prošlosti: njihov nosilac liste za evropske izbore bio je izbačen zbog apologetskih izjava o SS-u, a u Njemačkoj postoji snažan sanitarni kordon oko njih. Drugi primjer je Meloni, koja se, prema Fortiju, „predstavlja kao umjerena konzervativka i vrlo pragmatična u međunarodnoj politici“, ali nije uspjela suzbiti radikalne stavove članova svoje stranke. Osim toga, njena vlada je promovisala ultrakonzervativnu agendu u vezi s pobačajem i tradicionalnom porodicom.

Španska partija Vox, s druge strane, „malo zaostaje“, naglašava Forti. Jer, iako je antiimigrantski diskurs godinama stub njihove platforme, stranka Santiaga Abascala nije uspjela pridobiti podršku žena na isti način kao što su to učinile Le Pen ili Meloni. Abascal je raskinuo vladine saveze s PP-om zbog raspodjele maloljetnih migranata, koje je okrivio za „napade mačetama“ i „silovanja“, ideja koja odjekuje napadima u Kölnu 2015. godine i koja još uvijek odjekuje u Evropi.