Vatromete ne volim. Svaki prasak me potrese bolnim sjećanjem na rat. I nikada mi nije bilo jasno kako se u Sarajevu ljudi zabavljaju uz vatromet. Nemoguće je, vjerujem, da sam jedina kojoj priziva sjećanje na rat.
Ali to je lična stvar, nemam pravo da sudim drugima i ne mogu očekivati da će neko zbog moje unutarnje treskavice ukinuti novogodišnji vatromet. Ne možemo očekivati da nečije ratne traume budu razlog ukidanja vatrometa povodom otvorenja Sarajevo Film Festivala.
Ali... jedno bitno „ali“ iza kojega treba objasniti koliko smo zakazali kao društvo, na baznoj razini ljudskosti. Nikome ko ima i trun savjesti i suosjećanja nije lahko govoriti o monstrumu koji je ubio majku, i to pred očima devetomjesečne bebe. Teško je i pomisliti kako je bilo rahmetli Nizami Hećimović dok ju je ubica krvnički tukao pored njenog djeteta. Kakav je strah osjećala ta majka u nemoći da zaštiti dijete? Šta joj je prolazilo mislima kada je uperio pištolj u nju, a ona gledala svoju bebu koja leži u lokvi krvi? Oni koji su gledali video ubistva kažu da je Nizama posljednji pogled uputila upravo prema djetetu. Monstrum je prije toga toliko pretukao da je bila neprepoznatljiva. A kada je upitao zašto ga je prijavila, jedva je izgovorila da ju je bilo strah za sebe i dijete.
Možda će mnogi konstatirati da je riječ o bebi te da se na svu sreću neće sjećati. Međutim, djeca još u utrobi svoje majke osjećaju i majčin strah, i tugu, i sreću. Itekako da je i u tim trenucima ta nedužna beba osjećala strah i bol. Ako se neće sjećati događaja kada poraste, zasigurno da će odigrano pred njenim očima ostaviti duboke emocionalne ožiljke.
Osim Nizame, ubijeno je još dvoje ljudi. Otac i sin, a njihova supruga i majka je ranjena. Ranjeno je još dvoje ljudi, među kojima je i policajac. I to sve zbog krimogenog nasilnika koji je zbog više djela „od ranije poznat policiji“, ali i zbog našeg sistema koji je takvog monstruma pustilo da slobodno hoda.
Naše pravosuđe je izvršilo (samo)ubistvo. Više puta do sada. Ali ovaj put se desilo sve „pred očima“ građana. Da je samo nekoliko dana prije, kada je Nizama prijavila monstruma, Kantonalni sud u Gradačcu iskoristio svoje ovlasti i osigurao Nizami zaštitu, možda bi danas uživala sa svojom bebom. Kao i ostali ubijeni i ranjeni. Ali nije. Sud u Gradačcu je obustavio postupak i pustio monstruma da slobodno planira ubistvo. Nažalost, ovo nije prvi slučaj. Jedna od najčešćih rečenica koju građani ove države čuju jeste „ranije poznat policiji“. Gotovo uvijek kada se desi neko ubistvo, ranjavanje, pljačka i slično, čujemo da je počinilac „od ranije poznat policiji“.
I kada policija odradi svoj dio posla, pronađe počinioca, uhapsi ga, dalje na sudu počinioci bivaju pušteni na slobodu. I onda ponovo i ponovo čine ista ili gora djela. Jer i sami znaju da kazna izostaje. Male ili čak nikakve kazne povod su počiniocima krivičnih djela da ih ponove. Ako već žrtva nasilja prijavi nasilje, traži mjere zabrane, zašto je potrebno dodatno svjedočenje? Pogotovo ako je počinilac „poznat policiji od ranije“, ako već ima debeli dosije iza sebe, zar nije to dovoljno da sud ozbiljno razmotri žrtvinu prijavu?
Tetka rahmetli Nizame izjavila je za medije da su pozvali policiju čim je ubica odveo Nizamu te da je došla tek za 20 minuta. Koliko je vremena prošlo od pozivanja policije do samog čina ubistva? Da li je zaista neko iz policije dojavio ubici gdje se Nizama krije? Kako uopće građani da se osjećaju sigurni?
Prema izvještaju Zavoda za statistiku o pravosuđu u 2022. godini, prijavljeno je 11.517 osoba, optuženo 6.200, a osuđeno 5.930 osoba. Što znači da je skoro pola prijavljenih pušteno na slobodu. Od pomenutih 6.200 optuženih, čak 1.943 je ranije osuđivano. Za nasilje u porodici prošle godine prijavljene su 763 osobe, od kojih je optuženo 389, a proglašeno krivim 362. Zabrinjavajući podatak jeste da je čak 257 optuženih dobilo uvjetnu kaznu. Samo je 25 osoba dobilo zatvorsku kaznu od jedne do pet godina. Sve ostale kazne su novčane ili zatvorske kazne od nekoliko mjeseci.
I onda se desi Nizama. Desi se Alma Kadić, koju je na kućnom pragu ubio bivši suprug. I Alma je prijavljivala, tražila pomoć. Edina Odobašić, koju je suprug zadavio. Dogodi se Sumejja Dedović, koju je momak ubio. I ne samo one. Desi se i smrt mlade doktorice Azre Spahić, koju je ubio pijani „vozač“ bez vozačke dozvole i koji je imao veći broj kazni. Mogli bismo nabrajati danima.
Nažalost, danas sve više imamo mladih kojima su uzor upravo mutni likovi obrijanih glava, napuhanih mišića, sa zlatnim lancima oko vrata, koji se vole fotografirati s pištoljima u rukama pred skupim autima i motorima. Najgledanije emisije su toksične zadruge, sluša se muzika u kojoj se poziva na osvete, ubijanje, varanje, veliča oružje, alkohol i droga. Ali koga tu više kriviti, omladinu koja sluša tu muziku ili vlast koja osuđenog dilera dovede da pjeva na otvaranju skijaške sezone?
Da li da žalimo što se ulicama slobodno šetaju desetine ili čak stotine onih „od ranije poznatih policiji“ ili da žalimo zbog slavlja na otvorenju Sarajevo Film Festivala koje je bilo istu noć kada je ubijena i Nizama? Niko se nije sjetio ni da održi makar minutu šutnje, a da ne govorimo o tome da se mogao otkazati vatromet. Suosjećanja većine političara svedeno je na nekoliko rečenice napisanih na društvenim mrežama. Ako se prisjetimo masovnog ubistva u Beograda koje se desilo trećeg maja, Vijeće ministara Bosne i Hercegovine je samo dan nakon donijelo odluku da 5. maj proglasi Danom žalosti u Bosni i Hercegovini. Međutim, istu brzu odluku Vijeće nije pokazalo kada je u pitanju slučaj Nizame. Upravo zbog toga se građani na društvenim mrežama pitaju i komentiraju da li je to važniji Beograd od Gradačca? Zašto Vijeće ministara više tuguje za žrtvama u Beogradu nego za mladom majku u Gradačcu? Je li Beograd bitniji radi nekog dodvoravanja, dokazivanja? Tužno je da smo brži u žaljenju žrtava u drugoj državi, nego u svojoj domovini.
Pojedini komentari govore da smo za ovo stanje krivi svi. Ne, nismo svi krivi. Kao pojedinci koji dižemo glas protiv nepravde, kao roditelji koji se trudimo odgojiti kulturnu djecu koja će se u budućnosti usprotiviti svakom vidu nasilja, kao supruge, djevojke koje prijavljuju nasilje i traže od države zaštitu... Ne, nismo svi krivi. Krivi su oni koji imaju mogućnosti i ovlasti zatvoriti počinioce krivičnih djela i tako spriječiti ponavljanje istoga.