Ako ste se ikada zapitali zašto je bošnjački narod izložen pokušaju puzajuće okupacije i političkog obespravljivanja u kojem oduševljeno učestvuju navodno bošnjačke političke, medijske i akademske strukture, odgovor možete pronaći i na stranicama nekada “bošnjačkog Avaza”, a danas glasnika oktroirane hrvatske samouprave na vlasti.

Baš kada smo mislili da ne može gore od nastupa notornog isljednika UDBE Munira Alibabića Munje na Face TV naslova “Šokantan intervju, Munir Alibabić Munja: Bakir Izetbegović izdajnik! Znam sve o njemu”, zatekli su nas notorni Avazov propagandist Danijal Hadžović i još notorniji ljevičarski historičar Husnija Kamberović s intervjuom naslova “Alija Izetbegović je bio spreman prihvatiti podjelu Bosne i Hercegovine”.

Pomalo nevjerovatno, ali takav lažljivi i revizionistički naslov čak je i manje problematičan dio ovog intervjua. Naime, novinar i naučnik zaigrali su revizionistički ples u kojem su sugestivna pitanja strastveno priljubljena uz još sugestivnije odgovore, a sve kako bi se izveo narativni bolero u kojem su vrhunac ne toliko klevete na račun Izetbegovića koliko osporavanje prava na postojanje bošnjačke nacionalne politike, čak i samog bošnjačkog naroda kao partikularne zajednice. Naravno, takav performans uvijek ima vrlo konkretnu dnevno-političku funkciju jer legitimizira kako ponašanje domaćih izdajnika, tako i nametanja stranog okupatora.

KAMBEROVIĆEVO LEGITIMIZIRANJE PODVALA

Ples je poveo novinar klevetničkom tvrdnjom da je na Prvom bošnjačkom saboru 1993. godine donesena odluka o “preimenovanju Muslimana u Bošnjake” te pitanjem upućenom Kamberoviću: “Da li je to bila dobra odluka?” Kamberović umjesto da ispravi polupismeno pitanje te objasni da nije bilo nikakve odluke o “preimenovanju”, već samo usvajanja deklaracije o povratku bošnjačkoj nacionalnog imena nakon gotovo stoljeća njegove zabrane, pristaje na tezu o “promjeni” iako odlično zna da nikada nije postojao narod naziva “Muslimani” već je to tek bila loša zamjenica za bošnjački narod kojem je bilo zabranjeno vlastito ime. Time se Kamberović prokazao ne samo kao osoba kojoj je blizak (srbo)komunistički intelektualni habitus već i otvoreni pristalica kolonijalnog sistema vrijednosti u kojima stranac zadržava pravo da imenuje subjekte čak i kada se oni oslobode njegovog jarma.

Da nisu u pitanju neutemeljene kvalifikacije, Kamberović potvrđuje svojim odgovorom na još goru klevetu sadržanu u riječima da “neki intelektualci smatraju da je uvođenje Bošnjaka kao trećeg naroda cementiralo etničku podjelu Bosne i Hercegovine i onemogućilo proces stvaranja jedinstvene bosanske nacije”. Umjesto da odmah odgovorom demontira ovu inače tipično velikosrpsku šovinističku imputaciju da bošnjački narod nije postojao kao takav sve do 1993. godine, da dovede u pitanje podjednako opaku podvalu da je pravo i sloboda bošnjačkog naroda da postoji kao partikularna i ravnopravna ljudska zajednica protivno interesima Bosne i Hercegovine kao države te da ismije infantilnu fantaziju komandne geneze i oktroisanja nekakve "bosanske nacije" Kamberović u uobičajenom maniru ovdašnjih ljevičarskih, takozvanih građanskih intelektualaca pehlivani i žonglira. Umjesto demonstracije intelektualnog poštenja i integriteta, Kamberović indirektno legitimizira podvale tvrdnjom da ih, eto, zastupaju poneki, ali „ozbiljni historičari“, pa čak i izražava nadu da će nekada doći do integracije “bosanske nacije”.

Oportunizam i manjak intelektualne hrabrosti Kamberović pokazuje i u nastavku intervjua gdje, iako i sam konačno odgovara da 1993. godine nije stvorena nikakva nova zajednica, tj. da Bošnjaci nisu nastali 1993. godine, ipak ustvrđuje da je u pitanju “prenominacija” jedne zajednice, čime sugerira da su sramotna komunistička kovanica i zamjenica “Muslimani” te autentično, ali zabranjeno nacionalno ime Bošnjaci nekako podjednako legitimni jer su navodno u pitanju “različite faze nacionalnog hoda”. Time političkoj direktivi jednog totalitarnog sistema daje istu vrijednost kao i odlukama istinskog nacionalnog sabora jednog naroda koji je tek bio zakoračio u slobodu.

A Prvi bošnjački sabor upravo je ono mjesto u intervjuu gdje prestaju možda diskutabilne, sulude ili maliciozne, ali društveno dozvoljene reinterpretacije, a počinju otvorene klevete. Ona centralna, već dobro poznata i nekoliko puta raskrinkana, jeste da je Prvi bošnjački sabor sazvan od tadašnjeg državnog vrha kako bi se ishodilo odobrenje šire društvene zajednice za podjelu Bosne i Hercegovine. Upravo u tom smislu su bila i novinarska pitanja, ali i Kamberovićevi odgovori.

Kamberović tvrdi da “svi izvori potvrđuju da je Izetbegović bio spreman prihvatiti podjelu Bosne i Hercegovine” te dodaje kako je suština sazivanja sabora bila Izetbegovićeva namjera da za podjelu Bosne i Hercegovine dobije saglasnost istih onih intelektualaca koji su promovirali “prenominaciju” Muslimana u Bošnjake. Naravno, u pitanju je obična laž za koju nema niti jednog dokaza.

ODLUKE SABORA ZAHVALJUJUĆI POLITICI ALIJE IZETBEGOVIĆA, A NE UPRKOS NJOJ

Podsjetimo se da je Prvi bošnjački sabor bio nešto najbliže svebošnjačkom referendumu koji je tada, u ratnim uvjetima, bilo nemoguće održati. Sabor je okupio cijeli tadašnji državni politički i vojni vrh, 377 sabornika i predstavnike bošnjačkog naroda iz svih kategorija društva, s cijelog bošnjačkog nacionalnog prostora, iz svih profesija i svih značajnih vjerskih i kulturnih institucija. Prva odluka bila je ona o usvajanju deklaracije o povratku bošnjačkog nacionalnog imena, a druga odbacivanje tzv. Owen-Stoltenbergovog plana, tj. Ženevskog mirovnog plana. Ovakvim odlukama tadašnja bošnjačka politika utvrdila je i, što je još važnije, plebiscitarno potvrdila svoj budući osnovni kurs očuvanja principa nedjeljivosti, jedinstvenosti i suverenosti Bosne i Hercegovine na čitavom njenom prostoru i u granicama u kojima je 1992. godine priznata kao nezavisna država. Te odluke donesene su zahvaljujući politici Alije Izetbegovića, a ne uprkos njoj.

To su historijske činjenice i to je sasvim jasno svakome ko pogleda snimke i transkripte sa zasjedanja Sabora. Niko tada nije iznio bilo kakav argument koji bi se mogao nazvati oficijelnim zagovaranjem političke ili ideološke platforme neke “muslimanske” državice, već se isključivo radilo o sporadičnim ličnim procjenama (bile one tačne ili ne) da li je bošnjački narod kadar preživjeti, a Bosna i Hercegovina opstati kao država. Izetbegović je, dakle, usred rata intelektualcima omogućio platformu da javno iznesu svoje stavove po kojim se on zatim ravnao, čime im je omogućio direktno učestvovanje u procesu donošenja odluka. Dakle, niko od učesnika Sabora, pogotovo onih visokopozicioniranih i onih koji su činili izvršnu vlast, nije tada apriori zagovarao prihvatanje Owen-Stolternbergovog plana. Jasno je to i zbog same nelogičnosti da bi državni vrh, koji je navodno zavjerenički i potajno priželjkivao podjelu države, sazvao svebošnjački sabor da o tome javno raspravlja pred upaljenim kamerama i pred licem historije.

U suštini, kao što je to u jednom svom govoru istakao Alija Izetbegović, radilo se o izboru između pravednog, ali u tom trenutku bezizglednog nastavka rata i nepravednog mira, te je na Saboru izglasan nastavak otpora do nekog pravednijeg mira. Za prihvatanje plana bila su 53 glasa, protiv je bilo 78 sabornika, dok je uvjerljiva većina od njih 218, odnosno 62,46 posto, bila za prihvatanje plana, ali uz uvjet vraćanja okupiranih teritorija vojnim putem.

Da je upravo ovakav zaključak – za koji je glasala većina prisutnih na Saboru i kojim se prema svjetskoj javnosti poslala poruka da Bošnjaci nisu prepreka mirnom rješenju, da Bošnjaci jesu za mir, ali ne mir po svaku cijenu i ne za mir po cijenu odustajanja od države, povratka prognanih i predaje historijskog nacionalnog prostora – bio na tragu onoga što je mislio i sam Alija Izetbegović, pokazalo se i u njegovom obraćanju na Saboru.

“Može biti da je ovaj treći odgovor praktički negativan odgovor, znate, to je praktički odbijanje paketa, to je negativni odgovor, jer postoji samo da ili ne u ovom momentu, ono što se kaže – uzmi ili ostavi. Prema tome, to je praktički negativan odgovor koji u svijetu odjekuje na neki način prihvatljivo. Ljudi će shvatiti da moramo odbiti paket jer teritorije nisu vraćene, jer to svako može razumjeti, posljednja domaćica u Americi može to razumjeti, i u Evropi, da ne kažem obaviješteni ljudi”, rekao je tada Izetbegović.

Tu se upravo vidi i glavna dilema našeg tadašnjeg državnog vrha i pregovaračke delegacije koja je u tim za Bosnu i Hercegovinu najtežim danima bila pod velikim međunarodnim pritiskom da prihvati ovaj plan te pred dilemom kako da ga odbaci a da ne bude označena kao problematična strana koju treba dodatnim pritiscima, logističkim davljenjem i diplomatskom izolacijom natjerati da poklekne i kapitulira. Danas se zaboravlja da vanjski pritisci na naš državni vrh nisu bili tek diplomatske ili barem ne onakve prirode kakva se prihvata kao legitimna u međunarodnim odnosima, nego i suštinski subverzivni. Simptomatično, baš onakvi kakvi su i danas.

FILANDRA UVIJEK MOŽE GORE OD GOREGA

Međutim, kada je riječ o tzv. bošnjačkim intelektualcima uvijek može gore od gorega te nam je to uskoro dokazao i univerzitetski profesor Šaćir Filandra. Ovaj politolog, koji je na mjesto portparola SDA devedesetih stigao direktno iz Centralnog komiteta Komunističke partije i režimskog Instituta za međunacionalne odnose kojim je direktorovao Nijaz Duraković, na Kamberovićevoj tribini u organizaciji “History festa” uradio je značajnu reviziju svojih dosadašnjih i ličnih i naučnih stavova u vezi s ulogom SDA i Alije Izetbegovića na Bošnjačkom saboru. I ne samo to nego je Filandra uz pokušaj medijskog atentata na Aliju Izetbegovića omalovažio za historiju bošnjačke nacionalne kulture zaista važne ličnosti poput književnika Alije Isakovića i prof. dr. Enesa Durakovića koji su na Saboru predstavljali artikulaciju glasa bošnjačkih intelektualaca i to u ime institucija novoosnovanih VKBI i BZK “Preporod”. Filandra je, naime, i sam obavljao funkciju predsjednika BZK “Preporod” punih osam godina, a u instituciji koja ističe da je temeljno bošnjačko udruženje ovaj i moralni i naučni revizionista i dan-danas vrši rukovodeće funkcije. Ne treba zaboraviti da je Šaćir Filandra bio i zagovornik politike Fahrudina Radončića, što samo pojačava kameleonski i interešdžijski portfolio ovog naučnika.

“Popis stanovništva 1991. godine je vršen pod imenom Muslimani. Bošnjaštvo je smatrano emigrantskom kategorijom. Niko do toga nije posebno držao. Kongres bosansko-muslimanskih intelektualaca se održava pod nazivom ‘bosanski muslimani’ i do promjene imena dolazi na zahtjev ili insistiranje ili šaptanje stranih faktora koji su smatrali da bi ta buduća republika pod nazivom ‘Bošnjačka’ a ne ‘Muslimanska’ bila prihvatljivija”, rekao je Filandra u potpunosti zanemarivši kazivanja Alije Isakovića koji je za razliku od njega još 1991. godine, naravno uz bok Alije Izetbegovića, smatrao da bi taj konkretni trenutak za vraćanje historijskog imena bio poguban za Bošnjake, jer bi se rascjepkali u više nominacija baš kao i Hrvati u Vojvodini i na taj način izgubili svoja politička prava koja proizlaze iz rezultata popisa. I bio je u pravu, dok je Filandra u krivu i trideset godina poslije svega. Filandra je, nakon duge karijere paratiziranja nad bošnjačkom zajednicom, ovdje demonstrirao istovjetne teze kao i Kamberović, po kojima se sugerira da je povratak nacionalnom imenu ustvari neki strani implantant, neka umjetna tvorevina koja doprinosi podjeli Bosne i Hercegovine.

VIŠE O TEMI: Filandra – intelektualac koji misli “u smeru duvanja olujnog vetra s Dedinja”

“Jedna grupa sarajevsko-bošnjačkih intelektualaca, koja je ponuđeni mirovni plan pohlepno vidjela kao vlastitu priliku za stvaranje neke etničke bošnjačke države u kojoj bi oni imali istaknute političke i državne pozicije. Ljudi koji su vodili kongres vrlo su to neznalački radili jer nisu imali iskustva. Mi smo uspjeli te ljude koji su vodili kongres, koji su to nevješto radili, uspjeli smo ih minirati, uspjeli smo pripremiti govornike na način kako to nama odgovara da bi se taj plan prihvatio, a faktički odbio. I to smo uspjeli”, rekao je Filandra nad grebljima historijskih ličnosti te ustvari otkrio sebe kao nesuđenog dobitnika Zlatnog ljiljana, kao nesuđenog desetog heroja odbrambeno-oslobodilačkog rata.

ŠTA JE BIO CILJ REVIZIONISTA

I recimo za kraj da su ovi skandalozni revizionistički istupi ilustracija pokušaja normalizacije stava da je problematično, štaviše aktivno štetno po opstanak države, to što su se Bošnjaci emancipirali i vratili svoje nacionalno ime te što žele da budu zaseban narod i politička zajednica. Stoga nije čudo što se istovremeno veleizdaja bošnjačkih interesa pokušava predstaviti kao legitimno političko djelovanje. Jer, na kraju krajeva, kako se može izdati ono za šta se misli da bi bilo bolje i da ne postoji? Politička izdaja time više nije stvar principa već tek semantike. Kada ne postoji, ili je problematično ono što se treba braniti, razlika između branitelja i izdajnika nije više fundamentalne već relativne prirode. Štaviše, postaje moguće da se veleizdaja prikaže ne samo kao legitiman već i kao visoko moralan, čak progresivan i patriotski čin.

Upravo je to i nečasna nakana nastupa Kamberovića, Filandre i Munje Alibabića, da revizionističkim zahvatom u prošlost za izdaju optuže lidere SDA, ali i one bošnjačke intelektualce koji su časno obavljali nacionalnu misiju u prevratničkim vremenima, ne bi li makar amortizirali i ublažili izdaju koju u današnjem vremenu čini trojka na vlasti.

Ustvari, kada se pogleda ko su političari, intelektualci, novinari i mediji koji hoće da nam tumače prošlost, sadašnjost, ali i budućnost, pravo je čudo što bošnjački narod uopće opstaje.