Redovni profesor na Fakultetu političkih nauka i nekadašnji dekan tog Fakulteta, bivši predsjednik BZK “Preporod” i aktuelni predsjednik Skupštine i član Upravnog odbora BZK “Preporod” Šaćir Filandra u intervjuu za Dnevni avaz održao je kratke politološke litije u kojima je zamolio: “Daj Bože da mi imamo lidera kao što je Vučić!” Ubrzo je “srpski svet” od Vardara do Triglava uočio ovo ortodoksno ukazanje nad Bosnom i Hercegovinom pa su razni Vučićevi informeri prenosili Filandrino pojanje o svetom Aci.

Čak je i srbijanska premijerka Ana Brnabić za emisiju Dobro jutro Srbijo Happy TV-a ekstatično pozdravila ovakvo srbofilno blagosiljanje mogućnosti vučićevske diktature među Bošnjacima. Naravno, Brnabićka neskriveno uživa u Šaćirovom srbofilandranju po kojemu je za Vučića nacionalizam primitivizam, a fokus svoje politike srpski predsjednik usmjeruje u ekonomiju. Filandrino razumijevanje političke scene svodi se na relaciju Marindvor - Kozja Ćuprija jer da je drugačije bilo bi mu poznato da je Vučić napravio tek retorički otklon od radikalizma, dok je u isto vrijeme na srbijanskoj političko-društvenoj sceni vidljivo rehabilitirao sve one nacionaliste i šoviniste koji su palili ratne baklje i bili aktivni devedesetih godina 20. stoljeća. Pritom je u potpunosti razbio nevladin sektor i demokratsku građansku opoziciju te zavladao medijima koji danas promoviraju nacionalšovinizam i srpske udvorice poput Radončića i Filandre. Ako želimo da znamo šta Vučić misli treba proučavati šta govori Aleksandar Vulin, a šta piše Informer.

Uostalom, ekonomska pitanja traže prije svega odgovor u povoljnoj političkoj klimi. Stoga, historijska iskustva nas uče da oni koji djeluju sa ciljem produbljivanja političke krize uglavnom inzistiraju na ekonomskim pitanjima. To je nekada radio Fikret Abdić, a danas to radi Fahrudin Radončić. Riječ je o subverzivnom podmetanju u kojemu se nameće teza da je isključivo ekonomija bitna, da nju treba rješavati, a ostalo će samo doći. Neće, jer ako nema povoljne političke klime, ne postoji mogućnost ekonomskog razvoja. Na primjer, tokom prirodnih nepogoda poput poplava nije moguće sijati poljoprivredne kulture i potrebno je pričekati da se voda povuče, a zemlja isuši. Odnosno, u stabilnim društvima moguće je fokusirati se na ekonomiju, a u nestabilnim poput Bosne i Hercegovine potrebno je držati primarni fokus na rješavanju fundamentalnih političkih pitanja. U klimi permanentnih izazivanja kriza stvara se opća uznemirenost što rezultira odvraćanjem od investicija. Stoga, ko god inzistira na „hajmo mi ekonomija, ostalo će samo doći“ provodi neki oblik specijalnog rata sa ciljem produbljivanja političke krize. U slučaju intervjua „uglednog profesora“ kojega su masovno prenosili srbijanski mediji imamo pojavu nesvetoga trojstva – Vučić je otac, Radončić je sin, a Filandra duh teoretičara i naučnog verifikatora.  

Na Filandrino svetosavsko pomazanje Bošnjaci bi uskoro mogli uzvratiti kakvom zahvalom ili dovom za zaštitu upućenu Bogu od zla šejtana koji spletkari i koji zle misli unosi u srca. Dakle, hvala Bogu pa nemamo predsjednika koji je pucao na opkoljeni Beograd, davao ulicama i trgovima imena ratnih zločinaca iz ratova od 1942. do 1945. i od 1992. do 1995, pozivao na ubistvo 100 Srba za jednog muslimana. Hvala Bogu pa nemamo predsjednika koji šalje špijune u neku Crnu Goru da izazovu nerede i ruše državnost susjedne zemlje, da nemamo predsjednika koji u susjednoj državi podržava svoju marionetu koja svako malo najavljuje otcjepljenje. Hvala Bogu pa nemamo predsjednika koji negira genocid i sanja o nekoj velikoj Bosni, jer bi takav izgubio i ovu Bosnu koju imamo.

Srbi su skupo platili svoje snove o velikoj Srbiji. Nestali su iz Hrvatske, nestali su s Kosova, izgubili su Crnu Goru, uništili su priliku da u harmoniji žive s Bošnjacima u Bosni i Hercegovini pa su planski proveli Genocid nad Bošnjacima i etničko čišćenje, zbog čega im je u Haagu osuđen i politički i vojni vrh. Je li to liderstvo koje predlaže Filandra? Takvo će liderstvo ponovo baciti Srbiju na koljena. Ne može drugačije bez obzira na to što se u ovom trenutku pričinjava da Vučić postaje regionalni hegemon.

Možda se Filandri pred mirovinu priviđa Jugoslavija koju pamti iz djetinjstva. Možda ga spopada demencija pa se vratio u đačke dane, kada je napamet učio pjesme Desanke Maksimović, nosao štafete s pionirskom trakom, padao u nesvijest od samoerotskog gušenja na satovima marksizma, nadao se da će barem jednom uživo vidjeti najvećeg jugoslavenskog sina Tita. Možda bi se želio vratiti u vrijeme kada je čipao za gornje i donje obraze Srpkinjice iz Čačka na radnim omladinskim akcijama. Nije li izrečena neka vrsta jugonostalgičarskog atavizma, povratnog sjećanja na period kada smo svi bili jedinstvujuća braća, kada su sve jugoslavenske životinjice bile jednake, samo su neke bile jednakije od drugih?!

Bolno je gledati do koje mjere poživinčena bošnjačka elita ponižava vlastiti narod, naravno, nakon što su izgubili bilo kakav osjećaj za samopoštovanje. Nije li ovakav emocionalni mazohizam u podređivanju jednom Vučiću patološko stanje velikog broja naših intelektualaca koji bi riječ sloboda zamijenili za ropstvo? Zašto se u kontinuitetu moramo nositi s jednim te istim autošovinističkim refleksom? Zar nakon komunizma i traume rata nismo dovoljno sazreli da u demokratiji uživamo u slobodi? Naravno, sloboda podrazumijeva kritični odmak koji je svojsten mislećem dijelu društva. Filandra, koji nosi epitet intelektualaca, mimo toga što je univerzitetski profesor, svoj kritički odmak od vlasti i političke vrhuške demonstrira tako što zaziva tiranina iz susjedne države za lidera.

Filandra bi, kao i mnogi drugi bošnjački intelektualci, volio biti rahat. Autokratski lider poput Vučića bi mu to mogao omogućiti. Da sjedi u nekoj SANU, da svojim nazalnim glasićem (kao da mu je modni mačak zamjaukao u preponama) izdaje fetve o načinima kako da prvo ekonomski, a zatim i vojno porobi druge narode. U biti, Filandra sanja da ne mora samosvojno misliti, da je autokratski sistem onaj duh iz boce koji misli umjesto njega.

Pa je li onda ustvari riječ o intelektualnoj lijenosti i duhovnoj zapuštenosti zbog koje uporno odbijamo razmišljati kao suveren narod u demokratskom društvu? Jer, nakon što su dva desetljeća zazivali ustanak Tita iz groba, naša elita pronašla je novog diktatora koji se odaziva na ime Aleksandar i prezime Vučić.

Zar je pritom moguće da jedan univerzitetski profesor ne zna šta predstavlja autokrata? Upravo ovu vrstu lidera zaziva kada kaže “daj Bože da mi imamo jednog takvog autokratskog harizmatičnog lidera koji daje golove”. Biti za Vučića znači biti protiv demokratske Srbije, protiv Vesne Pešić, Sonje Biserko, “Žena u crnom”, Latinke Perović, one male ženske oaze u “sahari velikosrpskog jednoumlja”.

Autokratiju provodi autokrata, po definiciji diktator koji nameće samovlast, samodržavlje, samovolju u kojoj ima neograničenu vlast. Naprimjer, kao što je to bio rumunski diktator Čaušesku, kojeg često u svoja usta ubacuje njegov seoski epigon s Prokletija Fahrudin Radončić. Filandra je 2014. godine Radončića dovodio na Fakultet političkih nauka i direktno ga politički podržavao za člana Predsjedništva BiH. Možda je rumunski model s Prokletija njegov ideal koji je već neslavno politički propao, pa je sada oportuno da Radončićev beogradski politički konsultant porijeklom iz Bugojna zauzme njegovo mjesto.

Na koncu, može li Filandra, bivši portparol SDA iz vremena kada je to bilo profitabilno, osvijestiti društvenu realnost u kojoj bi Bakir Izetbegović doista bio političar po autokratskom “scenariju Čaušesku”? U takvoj realnosti ne bi postojao ni Dnevni avaz ni Fahrudin Radončić ni njegove intelektualne filandre (u kolokvijalnom jeziku karakteri koji se potvrđuje na vjetru, okrećući se prema vjetru). U takvoj realnosti svaki bi neistomišljenik završio u kazamatu ili bi nestao preko noći. U našoj demokratskoj realnosti svaki filandra može reći šta god hoće. I hvala Bogu da može, ali činjenica da im se počelo odgovarati na izrečene idiotluke filandre mnogo iritira pa zazivaju lidera koji bi rezao jezike i ruke.

Stoga, nije ni čudo u kakvom se stanju nalaze institucije kojima je nekada rukovodio ovaj “bosanski sin” – kako Bošnjačka zajednica kulture “Preporod”, isto tako i Fakultet političkih nauka.

Filandra do filandre, naprđivač do naprđivača, isprazna retorika iznad koje nadlijeće pehlivan do pehlivana, Vučić do Fahrudina, Avaz do Informera – to je slika i prilika većine naših intelektualaca.