Svaki put kad se u javnom diskursu spomene ime Esada Hume, neizostavno se dodaje i pridjev legendarni komandant Armije RBiH. U intervjuu za „Stav“ Humo govori o svom ratnom putu, okolnostima kroz koje je prolazio i kako je tekla njegova vojnička, ali i postratna karijera. Svako od pitanja na koje je odgovara inspiracija je za duže pripovjedne forme, nenapisane romane, nesnimljene filmove…

STAV: Kako doživljavate tu kvalifikaciju „legendarni“ i da li ste s saglasni s takvim ocjenama?

HUMO: I kad je realna i kad nije, ta ocjena godi ljudskom egu. Ne volim koristiti te epitete ne samo uz svoje ime već bilo koje drugo. Mi znamo pomalo pretjerati, a to zna biti i opterećenje. Nas nekoliko bili smo komandanti 41. brigade i ne mislim da sam ja istaknutiji od onih koji su bili prije mene na toj poziciji, ili da sam doprinio puno više već oni prije ili poslije mene. Svi mi imamo svoje mjesto. Sebe vidim kao jednog od komandanta. Struktura gradi jedinicu, a ne jedan čovjek. Bez te strukture i naboja, volje boraca Armije RBiH ne bi bilo ničega. I zato bi bilo nepravedno isticati samo nekog od komandanata, a ne zahvaliti se svim pripadnicima brigade koji su tome doprinijeli. Ja sam bio samo jedan od njih.

STAV: Ipak, zbog identifikacijskog modela mlađim generacijama, ponekad trebate prihvatiti i tu ulogu!

HUMO: Ja ne znam glumiti. Ponašam se potpuno prirodno, onako kako mislim da treba. Nama jesu potrebni narativi i simboli. Oni su prisutnim u svim kulturama i nije to ništa neuobičajeno. Iz tog ugla gledano, svjestan sam da i to treba njegovati, potpuno smišljeno, bez zadnjih primisli da ikoga zanemarujem. Prije svega, ja vodim računa o sebi kao čovjeku, da se ne derogiram i da zadržim svijest o svom utjecaju i svemu onome što predstavljam.

STAV: Bili ste vrlo mladi kad ste imenovani na poziciju komandanta mostarske brigade. Gledano s ove distance, možete li sagledati o kako velikim djelima se radi?

HUMO: Kad o tome razmišljam, najprije gledam u ono što je uradila brigada, Armija RBiH, pa tek onda šta je u svemu tome moja uloga. To su historijska djela. Mi smo sačuvali državu. Istina, nismo postigli sve ciljeve koje smo bili sebi zadali te 1992. Nama je svijet nametnuo da nemamo pobjednika, da imamo tri vojske, da su sve ravnopravne itd. Armija RBiH je imala historijsku ulogu. Unutar tog okvira možemo govoriti i o 41. brigadi, koliko je doprinijela odbrani države. Mi smo u našoj borbi spasili i položaj Bošnjaka, jer nas niko nije pitao da li smo vjernici ili nismo. Bez Armije RBiH mi bismo nestali, jer ne bi bilo države BiH. Osim nabojem i patriotizmom, sa svim drugim smo oskudijevali. Moje vojno znanje u tom trenutku bilo je skromno. Nisam bio na tom intelektualnom nivou da razmišljam toliko duboko i analitički. Prije svega smo se tada borili za opstanak. Razmišljali smo kako ćemo sebe sačuvati. Paralelno s tim borili smo se i za opstanak BiH.

STAV: Šta Vas je motiviralo da se tad potpuno posvetite sudbini ratnika?

HUMO: Prije svega, moja priroda. Neko tamo je odlučio da mene nema, da nema nas Bošnjaka, da smo mi nekakav surogat. Proradio je inat. Kad su 1992. godine došli rezervisti iz Srbije, zvali su me da im se pridružim, što je bilo suludo, sve prisutnije četničke i ustaške ideologije u meni su rasplamsale patriotska osjećanja.

STAV: Do tada ste imali sasvim drugačije životne planove. Kako ste planirali život?

HUMO: Prije rata završio sam studij arhitekture. S rahmetli bratom Mirzom i još jedim prijateljem otvorio sam svoj projektni biro i malu manufakturnu radnju. Razmišljali smo o sasvim mirnom i običnom životu. To je bila vizija mog života.

STAV: Kad počinje Vaš ratni put i kako se razvijao?

HUMO: Odmah, na početku rata, prijavio sam se u komandu Teritorijalne odbrane. Rasporedili su me u zaštitni vod, što nije odgovaralo mom adrenalinu. Nisam mogao stražariti ispred nekih vrata niti sam mogao nešto čekati. Trebao sam izazove. Prešao sam u četu Cernica-Šantićeva. I već tad sam formalno, jer to nije bilo vrijeme precizno ustrojenih jedinica, bio i komandir voda i čete. Ne sjećam se baš precizno kad je to bilo, jer nam to tada uopće nije bilo važno. Sjećam se da me rahmetli Arif Pašalić u junu 1992. godine, dok su trajale operacije oslobođenja lijeve obale Neretve i na Podveležju, odredio za komandira protivoklopnog voda. Prvo ozbiljnije postavljenje bilo je imenovanje na mjesto zamjenika komandanta Drugog bataljona mostarske brigade. Komandant je bio Semir Drljević Lovac. Tad je Hujka bio komandant brigade. Poslije sam imenovan na mjesto zamjenika komandanta brigade. Kad je Hujka poginuo, na njegovo mjesto imenovan je Lovac, a ja sam ostao na mjestu zamjenika. Lovac, sigurno, ima svoje mjesto i zasluge. Tad nam je falilo ljudi koji su imali izraženiji naboj i energičnost. Bili smo jedna vojska i imali smo iste brige i ciljeve. Tako smo to i razumijevali.

STAV: Kako je bilo komandovati jedinicama sastavljenim od ljudi koje ste manje ili više poznavali od ranije?

HUMO: Da budem najiskreniji, nevoljko sam pristao biti komandant. Bio sam svjestan obaveza i odgovornosti koje nosi to mjesto. Valjalo je upravljati velikim sistemima u onakvim ekstremnim uslovima, ali eto, prihvatio sam se te dužnosti. Jednostavno, i to je bio jedan od izazova u koji sam ušao. To sad, s ove vremenske distance, primjećujem, jer razmišljanja u onim okolnostima i u ovim nisu i ne mogu biti ista. Trebala su nam rješenja, a ne naknadna pamet. Morali smo se braniti i uz to još izgrađivati sistem komandovanja i rukovođenja. Sve smo to naučili na teži, najteži način. Moram se zahvaliti ljudima koji su mi pomogli u tom smislu. Prije svih Sudi Muharemoviću, koji je kao načelnik štaba sve to organizovao i operativno provodio. Ne bih volio da mi drugi zamjere što im ne navodim imena, a koji su u taj sistem ugradili sve svoje znanje. A bilo ih je mnogo. Bez njih ne bismo mogli napraviti nikakve poduhvate. Nažalost, od samog početka rata bilo je i onih koji su imali vojno znanje ali nisu bili spremni dijeliti s nama sudbinu, pa smo to morali nadoknađivati čistim nabojem i inatom kakav smo mi imali. Oni su znali čemu se Armija RBiH suprotstavlja, a mi nismo. U Mostaru je ostao vrlo mali broj školovanih oficira. Većina nas je imala ipak skromna vojna obrazovanja.

STAV: Koje su se važne bitke posebno urezale u Vaše sjećanje?

HUMO: Uh, teško pitanje. Oslobođenje lijeve obale Neretve u junu 1992. godine na svoj način je historijski važno. Imao sam veliki „prelom“ na Igmanu, kad smo krajem 1992. pokušali deblokadu Sarajeva. Imali smo teške gubitke i bolna iskustva. S Igmana sam se vratio kao potpuno drugi čovjek. Sjećanja na deblokadu Mostara i oslobođenje bjelopoljske kotline 30. juna 1993. godine u meni bude ponos. Ta akcija bila je sudbonosna za cijelu BiH. Imao sam teške trenutke nakon akcije „Jesen 94“. To sam teško podnio. A ovo ostalo, možda zvuči čudno, bilo je više stvar naše vojničke rutine.

STAV: Bili ste s Hujkom u akciji oslobođenja kasarne Sjeverni logor kada je on poginuo.

HUMO: Po svim pravilima  Hujka, kao komandant brigade, nije trebao biti tu. Nisam trebao biti ni ja kao njegov zamjenik. Hujka je odlučio da uđemo u Sjeverni logor još dok su aktivno trajala borbena dejstva. I desilo se. Bilo smo puni energije i zanosa. Ni on nije mogao mirno sjediti i čekati izvještaje. Tu odlučnost vojska je cijenila jer su vidjeli da se ni komandanti nisu štedjeli i da su bili uvijek spremni biti uz njih u prvim borbenim redovima.

STAV: Koja je posljednja slika Hujke koju pamtite?

HUMO: Sve se brzo dešavalo, kao u nekoj vrsti bezazlene igre. Bio sam unutra u Sjevernom logoru i izašao jer nam je trebalo pojačanje. Rekao sam mu da trebamo riješiti još par upornih tačaka. Na ulazu je ostavio vojnika koji je trebao borcima koji su stigli kao pojačanje pokazati pravac ulaska. Ušli smo… i… tad sam ranjen… Hujka je bio poseban insan. Mislim da u Mostaru nije bilo snažnijeg i živopisnijeg lika. Vojnički i politički nas je rahmetli Pašalić uspio objediniti, a Hujka vojsku, brigadu i povjerenje među vojnicima. Svakako važnu, ogromnu ulogu imao je i Safet Oručević. Njih trojicu bih u toj gradaciji posebno istakao. Hujka je imao harizmu, bio je čovjek iz naroda. Znao je svojim govorom, ponašanjem, gestikulacijom plijeniti ljude. Bio je satkan od povjerenja. Povjerenje vojnika i naroda prema njemu je držalo i narod i brigadu. Mnogo smo izgubili njegovom pogibijom. Falio nam je u svim daljim ratnim i poratnim bitkama.

STAV: Velika epizoda na Vašem ratnom putu jeste i Šantićeva ulica. Kako biste opisali tu vrstu ratišta, gdje se linija razgraničenja mjerila tek s nekoliko metara?

HUMO: Nikad nisam razmišljao da ću preživjeti. Tad nije bilo dana bez dženaza. Svaku večer kad bih klanjao dženazu na Šehitlucima, sebi bih rekao: Eh, sutra si ti ovdje i spremi se na to. Tvoj je zadatak da guraš koliko možeš naprijed. Tako sam to prihvatio i zato sam bio rasterećen. U Šantićevoj i na Bulevaru sam proveo dosta vremena, a i vojsci je odgovaralo moje prisustvo. Šantićeva je jedna od najkompleksnijih linija koja se može zamisliti. Tu se radilo o kombinovanoj gradskoj borbi, borbi prsa u prsa i zloupotrebi civila koji su nasilno dovođeni kao živi štit neprijateljskoj vojsci. Tad nismo imali o tome kad razmišljati, tek kasnije su se pojavljivale traume. Nije bilo problem izgubiti pet-deset metara teritorije, ali kako reagovati kad ti neprijatelj ispred sebe gura zarobljenike, civile, žene i djecu…

STAV: Između ostalog, zahvaljujući i Vašem poznavanju engleskog iz tog perioda ostale su zabilježene Vaše snimke u brojnim stranim dokumentarnim filmovima o ratu u Mostaru. To Vas je izdvojilo od drugih starješina i komandanata Armije RBiH.

HUMO: Drago mi je da je to zabilježeno i da imam te snimke s autentičnim stavovima iz tog vremena. A mediji su zvijeri. Nema tu ljubavi. Njima treba neko ko će direktno govoriti. Nisam se bavio velikom politikom, govorio sam ono što mislim, pa je to dalo medijsku snagu. Jedna od tih izjava je i ona kad kažem da će rat trajati 20 godina a u kojem ćemo mi sigurno pobijediti. Nisam bio svjestan te poruke, ona je odražavala naš stav, nas u Mostaru, Armije RBiH, a siguran sam i cijele Bosne i Hercegovine.

STAV: Postoji li nešto za čim žalite da niste uradili tokom rata?

HUMO: Siguran sam da smo iskoristili sve prilike koje smo imali i mogli. Mogu žaliti što nismo zadržali cijeli Mostar, što ne kontrolišemo cijelu BiH, onako kako bi trebalo. Često me danas pitaju jesmo li se za ovo borili, a ja im odgovorim protupitanjem; a za šta smo se borili!? Borili smo se da preživimo, i mi i Država, a da sam zadovoljan trenutnim stanjem koje imamo, naravno da nisam. U ratu smo postigli puno više od onoga što su nam to centri moći bili projicirali. Često čujemo tezu da je problem treći entitet. Ne, problem je bio drugi entitet, šta će biti s nama. Da smo se mi pustili, davno bi bilo sve riješeno, davno bi rat bio završen. A Armija RBiH ih je u tome onemogućila.

STAV: Nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma niste odlučili ostati u aktivnoj vojnoj službi.

HUMO: Otišao sam u drugom pravcu. Otišao sam u AID (Agencija za istraživanje i dokumentaciju BiH) i siguran sam da smo u tom periodu dali veliki doprinos u dokumentovanju ratnih zločina i podršku istražiteljima Haškog tribunala. Mislim da je ta naša dokumentacija osnova za sve ono što se kasnije nadograđivalo. Još su neki procesi otvoreni. Treba odati priznanje svim tim ljudima koji su radili na tim predmetima. Ostao sam vjeran Državi BiH.

STAV: Bili ste i ministar u Kantonalnoj vladi. Koliko dugo?

HUMO: Bio sam ministar u jednom mandatu. I u taj posao sam ušao nespremno. Mislio sam da mogu učiniti nešto. Kompleksan je to sistem u kojem jedan čovjek, ili mali broj njih, ne može puno toga uraditi. Mislim da sam i na toj poziciji napravio iskorake u pravcu stabilnosti države.

STAV: Vaša odluka da se pridružite mirovnim procesima u Ukrajini Mostarce nije nimalo iznenadila. S obzirom na Vašu osobnost i karakter, doživjeli su to sasvim uobičajenim i logičnim.

HUMO: U tom periodu sam shvatio da Mostaru, tadašnjoj aktuelnoj politici, nisam potreban, da je došlo vrijeme nekih drugih ljudi. S druge strane, imao sam energiju i trebala mi je promjena. Kćerka mi je 2014. godine na internetu pronašla konkurs na koji sam se prijavio i otišao sam u misiju OSCE-a. Nikakvih kolosalnih priča u tome nema. To je sasvim obična i jednostavna priča. Mislio sam ostati samo pola godine. Ostao sam sedam. Tri godine živio sam na ukrajinskoj strani, a četiri na strani separatista u Dombasu. Puno sam naučio o Drugom svjetskom ratu, o onome što nisam znao na geostrateškom planu. U Ukrajinu sam otišao kao jedan od običnih vojnika, a vrlo brzo sam napredovao u toj hijerarhiji. Na kraju sam rukovodio strukturom od 250 ljudi. Misija je bila slična onome što je radio UNPROFOR u BiH. Tad sam shvatio da međunarodna zajednica ima drugačije vrijednosne kriterije, što nisam ranije mogao znati, da smo mi imali jedne interese, naš neprijatelj druge, a međunarodna zajednica sasvim treće.

STAV: Bila je to idealna pozicija da ocijenite gdje je BiH u tim globalnim kretanjima. Gdje smo mi u tim međunarodnim procesima?

HUMO: Mi smo samo jedan mali kotačić, jedan mali zupčanik u tom velikom veznom sistemu i, ako se on uklapa, malo će ga podmazati, a ako ne, oni će ga zamijeniti.

STAV: Posljednjih godina bili ste direktor federalnog Zavoda za zaštitu okoliša kao nestranački kandidat kojeg su nominirale SDA i SBB. Kako ocjenjujete taj period?

HUMO: Mislim da su SDA i SBB u meni našle kompromis. I to je bilo veliko iskustvo. Mogao sam vidjeti kako se lome političke silnice. Pokušao sam rad tog fonda postaviti na zdrave osnove, da on služi svojoj svrsi. Nisu bili oduševljeni mojim idejama.

STAV: Čović je ocijenio da ste teški za saradnju. Izetbegović Vas je javno hvalio zamjerajući aktuelnoj vlasti iz „trojke“ da nisu imali senzibiliteta prema vama.

HUMO: Znam da nisam lagan za saradnju. Da jesam, ne bih ni bio komandant u ratu. I bit ću opet ako bude trebalo. Ne radi se tu o saradnji već o diktatima. Ponovit ću da od Izetbegovića ili Radončića nikada nisam dobivao neprincipijelne zahtjeve kakvi su dolazili od HDZ-a. S Bakirom sam prijatelj i poznajem ga mnogo prije već što je postao predsjednik stranke. Ni s njim, kao ni s bilo kim ne libim se kazati sve što mislim.

STAV: Šta sada radite?

HUMO: Nisam angažovan nigdje direktno. Niti mi ko nudi, niti ja to tražim.

STAV: Dobitnik ste priznanja značke „Zlatni ljiljan“ i imate čin pukovnika ARBiH. Mogu li se uspoređivati ta dva priznanja?

HUMO: Ponosan sam na značku „Zlatni ljiljan“. To doživljavam kao veliko priznanje. Za čin nemam nekih posebnih emocija. Ipak treba reći da je prema nama u Hercegovini, po pitanju činovanja, učinjena nepravda. Mi iz Hercegovine nemamo nijednog generala, osim rahmetli Hujke i rahmetli Pašalića, a imali smo kadrova za to. Nisam pristalica teorija zavjere, ali nisu nas jednako tretirali.

STAV: Kako danas gledate na Mostar, onaj koji ste branili i ono što je ovaj grad danas?

HUMO: Život se mijenja i ne treba idealizirati Mostar koji je bio prije 40 godina. Branili smo Mostar, ali i svoj opstanak. Da Mostar nije preživio, bila bi upitna i država BiH. To je sada iza nas i ne treba govoriti o tome šta bi bilo kad bi bilo. Često koristim sintagmu: Mostar je dva grada pod jednim imenom. Ovo je privid administracije. I dalje smo mi debelo podijeljeni. Imamo i muzičku i glazbeni. Imamo pozorište, a gradimo i kazalište, imamo i mašinsku i strojarsku srednju školu… To je odraz nedorečenosti našega puta kojim idemo. Ovo još nije završeno. Rat je nastavljen drugim metodama.

STAV: Kako ocjenjujete probosanske politike u Mostaru? Moraju li više činiti?

HUMO: Naravno da moraju. Probosanske stranke previše vjeruju ovim drugima, trećima i još nemaju državotvorno jedinstvo. Ne vidim da imamo donje granice ispod kojih se ne ide. Moramo shvatiti da još nismo ušli u mirne vode i da nam je jedinstvo jedini izlaz.

STAV: Jedan ste od rijetkih ljudi koji još uvijek čita historijske knjige o Mostaru. Kad usporedite uloge Avde Hume, Džemala Bijedića, Husage Ćišića sa sadašnjim okolnostima, kako to izgleda?

HUMO: Mostar ima veliku geostratešku važnost. I jedni i drugi imaju velike aspiracije. Hercegovina je često zapostavljena od glavnih tijela, mislim na Sarajevo, koje se, nažalost, bavi sobom i tu je uvijek bila nesreća Mostara. Nas su lagano „pojeli“ lični interesi. Imamo mi ljude koji promišljaju, ali im ne damo da dođu do izražaja, jer nam njihove ideje ne odobravaju koristoljublje za sebe. Često bespogovorno slušamo politiku iznad nas, a ona ima svoju kalkulaciju. Taj proces je proces laganog gašenja. Ne, nismo se mi predali, ali treba nam vremena i zdravih snaga.

STAV: Ovaj razgovor je otvorio važne teme za Mostar. Imate li namjeru pisati memoare?

HUMO: Mislim da je greška da jedan čovjek sam piše o historijskim važnim temama. Svako ima svoju težinu i svoje viđenje i zato smatram da bi to trebala uraditi grupa autora. Naravno da trebamo napisati noviju historiju Mostara. Imamo mi ljudi koji o dešavanjima u Hercegovini imaju šta reći.