Emina Selimović, Jazz za Fellinija, “Planjax”, Tešanj, 2021.

Knjiga poezije Jazz za Fellinija pjesnikinje Emine Selimović još jedanput potvrđuje da poezija u sebe sabire sve što se dešava u nama i Svijetu oko nas, ona tu snažnu refleksiju i emociju spram Svijeta pretvara u Riječ. Snaga njene poezije u tome je što pjesnikinju navodi na to da život, svakodnevicu, komešanje svijeta posmatra drugim očima i da ga razumije na drugačiji način i takvog ga prenosi do čitatelja, proizvodeći kod njega osjećaj istinitosti i vjerodostojnosti. Knjiga je podijeljena u četiri ciklusa: Ne imenujem strašno, Je li još živ Bajron, Vjetar uvijek puše prema istoku i Medaljoni.

Što se samog pjesničkog postupka tiče, pjesme idu od složene i metaforične cjeline ka sve jednostavnijim, kraćim, koje donosi u posljednjem ciklusu, u kojem se s nekoliko stihova ili riječi donosi suština i pjesme i bića, te se daje definicija, odnosno razumijevanje sreće, ljubavi, čuda, plemenitosti i grijeha.

Jazz za Fellinija knjiga je koja možda malo više nego prethodne zbirke poezije Emine Selimović (Genocid u Crazy Horesu, Ademove suze, Zembilj) govori o unutrašnjim previranjima, posrtanjima, traženjima mogućeg (i sebi prihvatljivog) oblika života i postojanja. Propituje se prošlost, propituju se razlozi i traže uzroci za stvari koje se nisu dogodile, a mogle su se dogoditi, kao što je navedeno, naprimjer, u pjesmi Perspektiva. Pomalo nesvakidašnje za poeziju, Selimovićeva na duhovit način u pjesmu utkiva portrete (ne)običnih ljudi koje poznaje ili koje susreće na ulici – od drugarice koja uči crnogorski, seoske travarke Nafe, čovjeka koji sve pretvara u priču, jedine sretne žene na svijetu, žene koja gura dječija kolica uzbrdo, do čovjeka koji nije imao ego.

U ovoj knjizi riječ je i o jednom neobičnom ljubavnom odnosu između dvoje ljudi spojenih zajedničkim idejama i književnošću, dok su njihovi motivi i planovi za budućnost potpuno drugačiji, tako da bismo mogli kazati da su oni zaljubljeni u ideju same ljubavi koja bi se mogla (ali neće) realizirati. Taj ljubavni odnos od početka ne ide ka sretnom kraju i nad njim/njima konstantno stoji strepnja i strah od mogućeg završetka. Sve s razlogom, jer, na koncu, ljubav će biti prekinuta smrću muškarca. Ali, time ljubav nije završena, ona ostaje u njoj, ženi, onoj koja piše i tako čuva sjećanje na ljubav koja traje i godinama kasnije, a najsnažnije se reflektira u snovima, iz njih se prenosi u poeziju, u Riječi kao trajni podsjetnik moguće sreće. Jer u ovoj poeziji sve je moguće i sve je nemoguće. Moguće je, naprimjer, biti u Mardinu i kuhati čaj, loviti ribu na Galata mostu u Istanbulu, čekati uskrsnuće pored rijeke, moguće je stvarni život staviti u poeziju, ali nije moguće skupiti hrabrosti i napustiti ono što (nas) čini nesretnim (pjesma Dom je mjesto gdje prestaju svi naši pokušaji da pobjegnemo).

Pjesnikinja Emina Selimović ne zadržava sjećanje samo u prošlosti, ona se dotiče i sadašnjosti, koja ponekad postaje tako nepodnošljiva da lirska subjekta poželi biti neko drugi. Tako u pjesmi Jedno od mnogobrojnih ja stoje stihovi: “kada bih bila Prust / slušala bih lavež pasa u daljini, / kreštanje svraka / i nijednog momenta se ne bih pitala: / jesam li slobodna? / Umorna ili / nesretna?” (Selimović 9).

Međutim, treba naglasiti da ova poezija nije impostirana pesimističnim tonovima – ona poezijom pokušava prikazati (svakako sa sjetom i tugom) i ono što je bolno i što je trajno obilježilo život žene, ali za nju su sitnice lijepe i ona kroz njih nastoji oblikovati vlastiti prostor u kojem je moguće (i podnošljivo) živjeti, jer unutar ove knjige neprestano nam se nameće da je uvijek negdje prisutna neka i dobrota i ljepota, bez obzira na smrt, neuspjehe i nesreće. Uprkos svemu, u životu ipak ima mnogo lijepog, i upravo je to lijepo u prvom planu ove knjige. Pjesnikinja zna da nije dovoljno prikazati svijet, stoga ga ona neprestano dovodi u pitanje. Time ona propituje granice stvarnosti i granice mogućnosti, govori o sreći i nesreći, govori o radosti i potištenosti, smrti i ljubavi, i kroz poeziju su jasno prikazana osjećanja i stanja ponekad mirne žene snažnog zanosa i maštanja, ponekad uznemirene, žene svjesne gubitka bližnjih, voljenih, ali odlučne oblikovati novu stvarnost i “izići” iz života obilježenog tjeskobom, tugom i smrću.

Nije slučajno asocijacija na muziku postavljena u naslovu knjige jer je muzika ta koja oplemenjuje i daje posebnu dimenziju i samoći i usamljenosti, muzika je ta koja nas, nju, pjesnikinju i lirsku subjektu pokreće, a poezija otvara prostor u kojem jednako uživamo i u pokretu i u tišini, u onom što postoji (ili je postojalo) i što ne postoji jer “kad pišem o tebi, / pišem o onome što se nikada nije dogodilo / što nije postojalo” (Selimović, 18). Time se otvaraju drugi prostori, nove mogućnosti, a čitatelju se daje da sam odluči kojem od njih pripada – svijetu stvarnoga, mogućeg, ili svijetu mašte i nemogućeg. U pjesmama je jasan sklad intuicije i emocije, lirska subjekta evocira uspomene i sjećanje na ljude iz prošlosti, ali u istom času s njima “proživljava” i sadašnjost i sve upućuje na to kao da nema budućnosti, a zapravo se život živi ovdje i ovoga časa, kako je i postavljen prvi ciklus Ne imenujem strašno.

Kroz knjigu se neprestano provlači riječ smrt, a u prvom ciklus, snažnije nego u ostalim, prikazan je, objelodanjen svojevrsni razgovor s mrtvima, s bliskim ljudima kojih više nema. Dok razmišlja o njima, umrlim članovima porodice (otac, amidža, tetka, pjesme Čovjek živi okružen svojim slikama i Vježbanje života), o ljubavi i ljubavniku kojeg, također, nema, pjesmama donosi rekonstrukciju sad već minulih života. Posredstvom poetskog diskursa data je mogućnost razgovora s osobama koje više nisu tu s nama, a lirska subjekta i dalje i u sebi i oko sebe snažno osjeća njihovo prisustvo, za nju je veza s njima i dalje održiva. Mrtvi koji su je voljeli i koje je ona voljela postoje u njoj, u njenom sjećanju i ona ih konstantno “oživljava” jer kao da i sama osjeća krivicu što ih više nama, kao da je ukleta pa u pjesmi stoji konstatacija:

 

Ja sam zarazna

ljudi oko mene umiru.

 

Od srčanog udara,

od smrti same.

 

Govorim profesoru na jednoj

Pjesničkoj večeri.

 

To je dobro za pjesmu,

Govori on dok se odmiče.

 

                           (Selimović 2021: 43)

 

Jasno je da je u riječ o životu koji se odvija bez bliskih ljudi i u tom pokušaju života koncentrirani su tuga, drama i propitivanje postojanja i opstanka vlastitog bića. Ovdje je riječ o smrti, ali i želji (pa kakva god da je ona snažna ili slaba) da se život nastavi, da se o njemu govori i da se on, prije svega, sebi objasni. Iako se s početka pjesme Jedno poslijepodne čak i zaziva vlastita smrt, ipak je to samo trenutak i istinski je daleko od tog čina, jer se zaokret u vlastito biće događa u samom finišu pjesme, koja završava optimističnim tonom.  

 

Mislim kao bih mogla umrijeti od udara groma

i to nekoliko dana prije tvoje četvrte godišnjice smrti.

Brzo i

bezbolno,

pa da kažu, ipak je umrla od tuge. (...)

sve oko mene je neki čudni jazz

i Carverova rečenica:

nježnost je ono do čega mi je stalo.

                                                    (Selimović 2021: 7)

 

Ovim se pokazuje da je riječ nježnost jača od smrti, jer smrt u ovom slučaju nije oslobođenje, poezija jeste i tako se kroz cijelu knjigu smjenjuje načelo sreće i načelo nesreće. Sreća je svaki trenutak proživljen s njim, čovjekom kojeg više nema, a nesreća je to što se bez njega mora živjeti. Govorom o smrti, opisom nedostajanja radosti s onim kojih nema, traga se za načinom na koji se smrt (u metaforičkom smislu) može pobijediti a da joj se ne preda. I upravo su lica mrtvih, odnosno sjećanje na njih, uzrok da se dogodi suočavanje lirske subjekte sa smrću i poezijom se pobjeđuje druga, malo tamnija strana života. Govoriti o gubitku znači prihvatiti ga i s njim se suočiti. André Breton objašnjava da postoji izvjesna tačka u našem duhu gdje nam se život i smrt, stvarnost i mašta, prošlost i budućnost, moguće i nemoguće više ne ukazuju u vidu suprotnosti. Taj prostor, ta tačka za Eminu Selimović jeste poezija kojom ona nadvladava (svoj) strah od zaborava.