Bio sam u kasnim dvadesetima kada se dogodio državni udar kojim je svrgnut prvi demokratski izabrani predsjednik Egipta, a masakri koji su uslijedili potaknuli su moju opsjednutost novim vojnim režimom koji se ondje uspostavljao.

Ova desetljeće duga opsesija na kraju me dovela do pisanja knjige, “Egipat pod el-Sisijem: Nacija na rubu”, u kojoj pružam anatomiju režima koji nije sličan ničemu što smo vidjeli u modernoj egipatskoj povijesti.

U knjizi tvrdim da je, za razliku od svojih autokratskih prethodnika, vlada Abdela Fattaha el-Sisija jedinstvena na dva načina.

Prvo, svjedočimo jedinom trenutku u modernoj egipatskoj povijesti gdje je zemlja pod izravnom vojnom upravom, bez civilne stranke koja bi uravnotežila vojsku ili djelovala makar privid civilne vlasti.

Drugo, Sisijev režim je patološki vezan za masovno državno nasilje, ne kao stvar izbora, već kao stvar ideološke nužnosti, čineći represiju duboko ukorijenjenom u ideološkom zdanju režima.

Ove značajke proizlaze iz vojne opsesije konsolidacijom vlasti i osiguravanjem da se masovni prosvjedi iz 2011. nikada ne ponove - opsesije koja je iznjedrila brutalni vojni režim, s ograničenim izgledima za unutarnju reformu.

Knjiga počinje državnim udarom 2013. i ljetom masakra koje je uslijedilo. To se ljeto identificira kao temeljni trenutak režima, u kojem je uspio pridobiti masovnu potporu javnosti za plimni val represije, prvo usmjeren na Muslimansko bratstvo, a kasnije proširen na sekularnu opozciju.

To je bilo moguće samo zbog nesposobnosti Bratstva i saučesništva sekularne opozicije, s njezinom izravnom autoritarnom crtom, što je vojsci omogućilo ne samo da intervenira već i da konstruira narativ koji vodi masovnoj histeriji.

Ovi činovi masovnog nasilja opravdani su kroz šovinističku verziju egipatskog nacionalizma, koji je naciju vidio kao organsku cjelinu, a vojsku kao čuvare nacije i države, izjednačavajući protivljenje vojsci s izdajom.

To je opravdalo korištenje masovnog nasilja - uz sudjelovanje naroda - za represiju protiv protivnika novog režima, a za vojsku da se upusti u veliki politički projekt: točnije punu militarizaciju države i privrede.

 

To je uključivalo bezbroj zakonskih i ustavnih promjena, koje su proširile moć predsjedništva nad pravosuđem, nagrizajući svaki privid neovisnosti koji je ono još zadržalo. Nova ustavna uloga vojske bez presedana kao čuvara sekularne prirode države i demokratskih prava, pružila je pravnu osnovu za kontinuiranu vojnu intervenciju u politici.

Također je proširio represivne ovlasti vojske, dok je povećao njezinu ulogu u održavanju režima, transformirajući je u domaći sigurnosni organ, uglavnom usmjeren na stabilizaciju režima i suzbijanje neistomišljenika.

Sve je to učinjeno u ime borbe protiv onih koje je Sisi nazvao “ljudima zla” i očuvanja “države”.

Svaka analiza nevolja Egipta ne bi bila potpuna bez priznavanja pravnog imuniteta koji pripadnici sigurnosnih službi sada uživaju, budući da su potpuno zatvorili javni prostor, poništavajući demokratska postignuća 2011.

Nije iznenađujuće da je sve to dovelo do razine političkog nasilja nad prodemokratskim aktivistima kakva nije viđena u zemlji od osnutka moderne egipatske države. Hiljade su osuđene na duge kazne, ponekad i bez suđenja. Izvansudska ubistva uveliko su se povećala, a prisilni nestanci i mučenje postali su institucionalizirana praksa.

Nakon godina sadističkog nasilja i zarobljavanja države, Sisijev vojni režim uspio je eliminirati sve konkurentske civilne centre moći i postati neprikosnoveni hegemon egipatske politike.

Nakon što je vojska prodrla u sve državne organe, od lokalne do nacionalne razine, a službe sigurnosti organizirale parlamentarne izbore, krenulo se u najambiciozniji projekt od svih: restrukturiranje egipatskog kapitalizma.

Politika je bila jednostavna: upotrijebiti izdašnu potporu zaljevskih zemalja za enormno zaduživanje na međunarodnim financijskim tržištima i kod međznarodnih organizacija kako bi se krenulo s mega projektima - sa sumnjivom ekonomskom dobiti - kojima upravlja i provodi vojska.

To je omogućilo vojsci da dramatično proširi svoj ekonomski otisak i duboko prodre u sektore privrede u kojima je njezina prisutnost bila zanemariva, istiskujući privatni sektor iz procesa.

Sve dok su zajmovi dolazili, činilo se da prevladava zabluda o stalnom rastu potaknutim dugom. Međutim, nakon što su se međunarodni krediti pooštrili i zemlje Zaljeva više nisu željele nastaviti pružati izdašnu potporu, model je propao, što je dovelo do dramatične dužničke krize koja još uvijek traje.

Funta je drastično devalvirana, inflacija je dosegla povijesne vrhunce, a privatni sektor je u zastoju - a sve je to uzrokovano militariziranim državnim kapitalizmom koji je organski povezan s egipatskim političkim sustavom i održavan masovnim državnim nasiljem. Dosadašnja trajnost ovog modela je, međutim, i njegova Ahilova peta.

Nedostatak vladajuće stranke, s desetkovanom umjerenom opozicijom, ostavlja režim loše opremljenim da se nosi s mogućim građanskim nemirima.

Ovu sliku komplicira sve moćnija vojska, koju Sisi ne može obuzdati, budući da nema civilne protuteže njenom nezasitnom apetitu za moći i mitom.

Ovo ne samo da smanjuje mogućnost reformi koje vodi elita, već također povećava vjerovatnost masovne represije kao odgovor na narodni bijes, nešto što je sve vjerovatnije usred sve dublje ekonomske krize u Egiptu.

Stoga scenarij poput sirijskog postaje sve vjerovatniji - zastrašujuća perspektiva u zemlji s preko 100 milijuna ljudi.

Ostaje mogućnost raspada represivnog aparata režima pred međuklasnom masovnom pobunom. Međutim, postoji dobar razlog za vjerovanje da su niži vojni časnici – odnosno oni odgovorni za stvarno provođenje represije – temeljito indoktrinirani u narativ režima, što ih je učinilo još lojalnijima njemu.

Postoji mogućnost dugoročne promjene kroz kontinuiranu borbu za otvaranje javnog prostora, koja bi mogla dobiti na snazi ​​kako režimski model vladanja srlja iz krize u krizu i postaje očito da je taj model neodrživ.

Taj je put dug i krivudav i mogao bi uspjeti tek nakon što je učinjena znatna šteta strukturi egipatskog javnog života.

Kao što su vještice u “Macbethu” prorekle, zlo je došlo.

Maged Mandour je politički analitičar koji je redoviti saradnik časopisa Arab Digest, Middle East Eye i Open Democracy. Autor je nadolazeće knjige pod naslovom "Egipat pod el-Sisijem", koju će objaviti I.B. Tauris. Knjiga će ispitati društvena i politička zbivanja u Egiptu od državnog udara 2013. godine.