Džamija Havadže Duraka: Munara koja je rasla s jablanovima

I ovdje su bili jablanovi. S njihovih krošnji mogao si brati zvijezde. Granama svojim hvatali su glasove mujezina i brodili s njima niz oblake. Harfovima salavata popločavali su put Azrailu, dušekidaču. Na kraju, kada se spomene ime rahmetlije s kojim se opraštala Baščaršija, zašumjeli bi tužno i s hiljadama dlanova zamahali za konačni oproštaj. Njinom šumorenju pridružila bi se usplahirena krila golubova, koji bi, svaki put kada iznenada prasne reski glas sa šerefe, prepadnuti, uzletjeli u nebo, a vraćali bi se sa zamiranjem tog glasa razbijenog o mrko čelo Trebevića. U ono vrijeme golubovi još nisu smogli hrabrosti da se spuste na pločnik, a kamoli da slete na dlan koji istresa zrnevlje žita. Proći će desetljeća dok se opitome i povjeruju čovjeku.

Nakon molitve, iskupljaše se pod jablanima baščaršijske zanatlije. Halači, kazandžije i bravadžije, čiji dućani bijahu oslonjeni o džamijski harem, znali su se tako zanijeti u razgovor da nije bio rijedak dan da tu, pod jablanom, dočekaju ikindiju – ako nisu opsovali dok su trijebili svakojake događaje i teme, ni abdest im novi nije trebao. Nerijetko, znale bi ostati i abadžije, čiji dućani bijahu oslonjeni o istočni zid Brusa bezistana, pa bi iza pojasa potegnuli čibuke i, zatiskujući im duhan u ždrijela, odmahivali rukom pravdajući se: “Dok je dunjaluka, bit će i pamuka za pucanje i vune za češljanje, ali još sutra neće biti nas”, pa bi obavezno podizali glavu i pogledom milovali jablan, kao da odozgo, od neba, čekaju potvrdu o valjanosti njihovih riječi. Ponekad je znao ostati i neki halvadžija od Firuz-begova hamama. Uljuljkan duhanom i ljetnom ugodom, po deset puta morao je viknuti da ga čuje šegrt u dućanu i da odmah ponese halve, jer valjalo je čašćenjem odgovoriti na čast, hadžija moj vjetrolomni. A i toga je znalo biti, časti, pogotovo ako je do podne neko od njih prebio dobar pazar. Taj bi zovnuo kahvu iz kahvedžinice preko puta, a ostali bi odgovarali te je znalo biti takvog dana da bi pošalji šegrta čak kod mesara, gore, poviše Čekrekčijine džamije, pa bi se i sudžuk zamezio.

KUMAŠINOVI JABLANI

Te jablane koji stajaše uz samu munaru zasadio je, vele, neki Hadži Muhamed Kumašin. Bila je godina 1876. i po čaršiji se već razvlačila priča kako je sultan prodao Bosnu, a oni koji nikako nisu mogli da se pomire s tim da će ih carevina za koju su njihovi preci sijali kosti daleko na Crnom moru i u Perziji i u Siriji ostaviti na historijskoj vjetrometini same i nezaštićene, oni se naivno braniše da to nije istina i da je laž, najlažovitija, i da ne bi sultan, da je tako kako govore ti franački žbiri, gore, na Bistriku, odmah poviše Careve džamije, sagradio onako lijep i raskošan saraj za svoje namjesnike u Bosni, a sasvim s druge strane, ne pripadajući ni jednima ni drugima, šejh gazi Husrev-begovog hanikaha, onaj Muhamed-efendija Hadžijamaković, delija k’o od stijene odvaljen, išao je po sijelima i tražio od Sarajlija da se uzjogune i zatraže za Bosnu samostalnost i da će im pomoći i Austrija, i Franjo, i Bismarck, i svi.

I ništa više nije ostalo od tog Kumašina do ti jablanovi. Neki tvrdiše da ih nije zasadio iz dosade ili iz obijesti ili iz kakvog sličnog pasjaluka, već da opominju Sarajlije da nikada ne spuštaju glavu i da ih uvijek tjeraju da gledaju gore, prema nebu, i da streme za onim što se naočigled čini nedostižnim. A bili su bogati ti Kumašini. Bavili su se trgovinom i imali šest dućana u Gazi Husrev-begovom bezistanu. Više od njih dućana u Tašlihanu i Bezistanu imale su samo velike i čuvene porodice: Svrze šesnaest, Fadilpašići dvanaest, a Bakarevići, Semizovići i Nanići po osam, dok su Merhemići imali sedam dućana. U popisu trgovaca koji su držali dućane u ovom bezistanu, sastavljenom rukom arhitekte Černija, kojeg je Gazi Husrev-begov vakuf 1889. godine angažirao da načini mjerenja i izradi plan Bezistana i Tašlihana kako bi se mogle zakrpati rane od velikog požara iz 1879. godine, može se sračunati da je ukupna površina poslovnog prostora kojim je raspolagala porodica Kumašin iznosila 82,65 metara kvadratnih. Mjernik Černi bio je tako revnosan da na kraju sastavi i spisak svih vlasnika dućana na oba sprata.

Među 148 vlasnika dućana u prizemlju ili onih otvorenih prema ulici nailazimo i na Hadži Kumašina, koji je, u suvlasništvu s izvjesnim Hadži Ahmetom, držao dućan pred samim ulazom iz Kujundžiluka na parceli broj 88, površine 4,80 metara kvadratnih. Mora da su u ovom malom prostoru držali zlatarsku radnju jer Kumašini bijahu poznati i kao izvrsni zlatari, lahke ruke i vida sokolova, da najtanju zlatnu žicu bijahu sposobni izvući i dizajnirati takve ukrasne detalje na nakitu da bi ih mušterije tek pod lupom otkrivale. Zato se Kumašini prihvatiše i novog zanata za koji je isto trebao dobar vid. Počeše oni popravljati džepne satove, rastvarajući im metalne utrobe i, oprezno kao hirurg koji drži srce dječije na dlanu, pipkajući pincetama i sitnim odvijačima po njihovim jedva vidljivim oprugama i zupčanicima. Eno, onaj ko ne vjeruje neka se popne na Alifakovac i neka pregleda stare nišane. Na jednom od njih naći će ime Hadži Abdulah-age Kumašina, ćehaje zergera, prvog među kujundžijama, koji umrije 1853. godine. I još jedan Kumašin ukopan je na Alifakovcu, ali on nije bio zlatar. Umrije Muharem-aga Kumašin, sahadžija, tri godine nakon Abdulah-age i odnese sa sobom vid o kojem se još dugo pripovijedalo, takav da mu dolazahu krojači i po deset godina mlađi da im konac u iglu udjene.

U Kujundžiluku na broju 27 dućan od 9,88 metara kvadratnih držao je Mehmed-aga Kumašin, brat Muharem-agin. Unutar bezistana, na zapadnoj strani, onoj do Tašlihana i Hotela “Evrope”, treći kada se uđe od Ferhadije, pod brojem 58 bio je dućan od 18,86 metara kvadratnih i pripadao je materi Hadži Muhameda Kumašina, kao i onaj u produžetku nakon izlaza prema Tašlihanu na broju 75, površine 18,02 metra. Na istoj strani, na broju 65, nalazio se dućan od 18,62 kvadrata, a vlasnica je bila supruga haži Mehmed-age Kumašina. I na suprotnoj strani, onoj prema Kujundžiluku i Begovoj-džamiji, na broju 85 mati Hadži Mehmeda Kumašina imala je dućan, bio je površine 12,47 kvadrata. Tu tanku nit ostalu o rodu Kumašina izvlačimo iz studije Gazi Husrev-begov bezistan i tašlihan u Sarajevu 1889.-1890. Vere Štimac i Samije Sarić.

GODINE VATRE I STID

Te godine kada je izgorio Husrev-begov bezistan izgorjela je i ova džamija. Nije joj bio prvi put. Planula je i 1697, kada je iza trupa Eugena Savojskog cijelo Sarajevo ostalo kao jedan veliki ugarak. Za razliku od okolnih džamija, čije su kupole bile izgrađena od olova, te su prkosno izvirivale i iskrile pod suncem nad zgarištem grada, ona je izgledala stravično. Kupola joj je bila prekrivena daskom i sasvim je spepeljena. Od džamije su ostali samo krnjavi zidovi, crni od plamena koji je, sukljajući kroz otvore od zgorjelih prozora, hranjen unutrašnjim drvetom i tepisima koje Eugenovi vojnici nisu uspjeli opljačkati, cijeli dan plazio po njima. Ali, Sarajlije se ne dadoše smesti. Razgrnuše oni ugarke i pepeo, donesoše od kuće sedžaze, kilime i ponjave, prostriješe ih po garavom podu i već sutradan počeše klanjati u njoj.

U popisu komisije koja je po naređenju Halil-paše, tadašnjeg bosanskog namjesnika, imala zadatak da popiše spaljene, srušene i demolirane džamije i mesdžide, o džamiji Havadže Duraka piše ovako: “Pošto je kupola bila pokrivena daskom, daska je izgorjela, ali se u njoj i sada obavlja namaz. Međutim, neophodna je opravka. Imamu, hatibu i mujezinu plaća se daje iz mukate vakifovih uvakufljenih milćeva.”

Tih godina, dok se čekalo da se podigne kupola i premalterišu ogravaljeni zidovi, halačima, bravarima, kazandžijama i ostalim zanatlijama koji su koristili ovu džamiju kao nikad do tad bijaše stalo da se drži red i poštuju običaji koji se vežu za ovu džamiju još od vremena kada je taj hodža Durak dao da se ovdje, među njima i njihovim dućanima, podigne tako lijepa, i još mesdžid pored nje. I nikada se više nego tih godina nije prenosila ta gotovo zaboravljena priča koju su još kao dječaci čuli od svojih djedova. Kada je gore, poviše Orpkanja, među kasapima, sagrdžijama, kovačima, puškarima, samardžijama i bojadžijama, taj Muslihudin hadži Mustafa Čekrekčija, sin Ishakov, za kojeg se kazivalo da je rukama znao iskovati što okom vidi, sagradio džamiju, od sramote se ovamo niže nije moglo opstati. Dvije godine saburilo se da se ne izgubi abdest i ne opsuje sve po spisku tim kasapima koji izgubiše svaku mjeru jer su po cijeli dan klali krave, tim sagrdžijama, običnim strugačima goveđih koža, i kovačima ogrubjelim od onolikih čekića i puškarima i svima njima, jer nije mogao proći namaz a da ih ne podbodu kakvom upadicom kako oni ne moraju ni zaključavati svoje radnje, eno, vidiš li je, pošto je njima džamija blizu pa ne moraju na namaz u drugu mahalu i u drugu čaršiju, kao, eto, neki, pa namiguju jedan drugom i smjehulje se, a iz smiješka im iskaču otrovne žaoke i bodu tako bezobrazno da se i ovamo, kroz ovolike godine, osjeti njihov otrov. Razbješnjeni tim svakodnevnim zadirkivanjem, na kraju i oni prestadoše zaključavati svoje dućane, pa neka krade, jarane, ko god i koliko hoće. Tako se, eto, stvori običaj da se dućani i radnje na Baščaršiji ne zaključavaju za vrijeme namaza. A njihove pretke svakodnevnog zadirkivanja i sramote spasi taj Durak – bi tako da se u dvije godine na Baščaršiji uzdigoše dvije munare da ne znaš koja je od koje vitkija. I tih godina dok čekaš da im se popravi džamija ne spominjaše samo njega, Duraka, već i sina mu Mehmeda, čelebiju i učenjaka, koji po očevoj smrti podiže mekteb onamo, preko puta, kod Firuzbegove banje, u Ćulhanu, od kojeg ni jedna jedina daska ne osta.

BAŠČARŠIJSKI RED

Ovdje se red znao. Tačno se znalo ko u koji saf i po kojem redu pristupa pred imama. Pa i kada bi se neko od vlasnika dućana razbolio te ga tog dana nije bilo na čaršiji i među svijetom, na njegovo upražnjeno mjesto niko se nije usuđivao stati. Dugo bi trebalo imamu da do kraja popuni safove, nagovarajući one iz drugog reda da pristupe u prvi ili, što je bilo još teže, tjerajući šegrta da stane na mjesto svog majstora koji hasta ostade kod kuće gore, na Kovačima, tamo, na Bistriku.

Kažu da bi u vrijeme namaza, a posebno petkom za džume, čaršija opustjela. Muslimani koji su radili po radnjama, vlasnici dućana i majstori i njihovi šegrti, svi, napuštali su poslovni prostor i ostavljali vrata otvorena, podignute ćepenke i nikog da ih čuva. Tako je bilo ko mogao doći pred pekaru i uzeti somun, ili proći Saračima pa nabaciti na ramena sedlo i šmugnuti tijesnim sokacima da ga niko ne vidi. Mogao je nazuti mestve, nove, a ostaviti u radnji stare, proderane i raspale od silnog tabananja bosanskim džadama. Ali to se nije dešavalo. Takav je bio običaj i poštovala se nezaštićenost čovjeka koji pada na sedždu.

Ali, nije stvar, izgleda, bila baš tako jednostavna. Bit će da tu nije sasvim bila riječ o moralnoj veličini ovdašnjih ljudi i onih koji su dolazili ili se spuštali u njihov grad. Bilo je tu i nečeg drugog. U tom nečem drugom pokazivala se multikonfesionalnost i sve te nerazumljive riječi koje su zadivljeni stranci donosili sa sobom. Kada se mujezini oglase s minareta, mogli su muslimani hrpimice jurnuti u džamije i ne razmišljati da li da zaključaju vrata ili ne, i poslije, kada se spuste na koljena i čelom poljube džamijske serdžaze, ne misliti o tome hoće li ih kakav lopov orobiti i hoće li u povratku zateći dućan opuhan, sve su to mogli jer odmah tu, do njihovog dućana, posluje komšija koji nije morao trčati na poziv mujezina jer je odgojen u drugoj vjeri, bio je on Jevrej, ili pravoslavac, ili katolik, a kada dođe Austrija, dođoše za njom i ti protestanti. Tako je komšija pazio na komšijin dućan. I ne samo to. Ako bi, recimo, naišao neko od onih vjera koje nisu išle u džamiju, kakva mušterija kojoj bi se žurilo te nije imala vremena čekati da se gazda tog dućana vrati, onda bi je komšija poslužio i prodao joj ono što je begenisala, pa bi pri povratku, šućur Allahu, obradovao komšiju te bi ga ovaj počastio dibek-kahvom i uz nju rahatlokumom.

Red je da se opet vratimo Černijevomn spisku. Ondje piše da su trgovci muslimanske vjeroispovijesti u Tašlihanu i Bezistanu imali 108 dućana. Jevreji su posjedovali 54, a pravoslavci 12, a bilo je i takvih da su držali dućane u suvlasništvu s muslimanima. Evo, Austrijanac Adolf Klein imao je tri dućana ispred Tašlihana u Ulici Franje Josipa. Onaj koji se nalazio krajnji prema Hotelu “Evropa”, na zapadnom dijelu prolaza za glavni ulaz u Tašlihan, naslanjao se na dućan Muhameda Džabije, pa bi tako, u vrijeme namaza, Adolf Klein, ili njegovi šegrti, pripazili Džabijinu radnju dok se ovaj ne vrati iz džamije. Na drugoj strani, u Kazandžiluku, dućan Vejsil-efendije Svrze bio je odmah uz dućan Jakoba Saloma Baruha. Unutra, u samom Tašlihanu, između dućana u zajedničkom vlasništvu Pinje i Imširije i onog u vlasništvu Nezirage Zildžića, imao je dućan Elias Kabiljo pa bi mogao pripaziti na oba dok su mu komšije u džamiji. Ili gore na spratu: uvijek je Taso hadži Ristić, ili neko od njegovih, mogao pripaziti na dućan Ahmeta efendije Svrze, ili bi Savka Vlačić iz svog dućana od 16,07 metara kvadratnih mogla pripaziti na susjedni dućan u vlasništvu Hadži Mehmeda Ergića... Eto, tako je nekada bilo na sarajevskoj čaršiji i oko Baščaršijske džamije, koja je, devet godina prije nego će Hadži Muhamed Kumašin zasaditi jablanove uz njenu munaru i dvanaest godina prije nego će drugi put planuti, sasvim obnovljena. Govori o tome ta bijela daska ponad ulaza. Na njoj, kazuju oni koji znaju arapski, crnim slovima, u nesh-pismu piše: “Ovo privlačno mjesto prvo je popravio umrli Hadži Husejn / a zidove objekta zatim lijepo ukrasio / nakaš Fagin Mustafa / Datum opravke je u hiljadu dvije stotine / osamdeset i trećoj godini / Neka su za obnovitelja i nakaša najljepše molitve.” Sto i više godina prije toga Mehmed-paša Muhsinović prebojio je džamiju, a sto godina poslije porušen je trijem s tri kupole i izgrađen ovaj s drvenom konstrukcijom. Ali jablanova više nema. Umjesto njih, širi se lipa koja s početka ljeta omiriše cijelom čaršijom i, bezbeli, ne stremi u visine više i više, stalno k nebu.